Neodoljiva Splićanka, koja je prije 25 godina ponijela i lentu prve pratilje najljepše djevojke Jugoslavije i danas plijeni istim šarmom, ali i zrelošću ispunjene žene koja je uspješno spojila karijeru i privatan život. Ostvarena na svim poljima, a opet, sagledavajući se kao osoba, žena ali i psihologinja, i sama postavlja i odgovora na pitanje: »Što znači ostvariti se?«.

Prije dvadesetak godina natjecali ste se na izboru ljepote i osvojili mjesto prvo pratilje. Danas ste profesorica na Filozofskom fakultetu, zapravo dokazali ste, lijepi ste i mudri!?

– Mudri? Ha, ha, ha… Za pamet nikad nisam trebala dokaze, ali za ljepotu… nisu mi pomogle ni lente, ni dijademe. Tu se krije moj mali sujetni grč… Šalim se, naravno. Ove pohvale gode narcizmu.

​Ljepota jednostavnosti

Ipak ne libite se fotografirati i bez šminke, u kućnom izdanju… Priznajem, škicnula sam Vaš Facebook profil.

– Istina je da sve manje koristim šminku. Zapravo, sviđa mi se eksperimentirati s vanjštinom. Primjerice, sad je vrijeme maškara pa ću se sigurno »natrackati« i zafrkavati se s nekim zaključanim slojevima svojeg selfa. A kad malo dublje prokopam, smisao života nalazim u ljepoti jednostavnosti. No, ne i u njegovoj banalizaciji.

FOTO/Davor Kovačević

Ostvarili ste se i kao žena, majka, znači može se sve držati na okupu obitelj, karijera i ljepota?

– Uvijek sam imala doživljaj da se nisam do kraja ostvarila ni u jednom od navedenih životnih puteva. To zapravo ne postoji. To nije kategorijalan pojam u smislu »Da, ostvarila sam se – Ne, nisam se ostvarila«. Možda, kad se jednog dana život svede na futurističke androide, možda ću tada moći reći »E, ovo sam prava ja Aleksandra Mindoljevic Drakulic 2.0.«… Što zapravo znači ostvariti se? Biti neovisan, svoj, prihvaćati realitet, kao i svoje i tuđe nesavršenosti…

Djelujete nježno i vrlo ženstveno, ali zapravo krijete snagu prave lavice! Genetika ili rad na vlastitoj osobnosti?

– Uvijek nas muče ta pitanja: priroda ili odgoj? Odgovor je i jedno i drugo, i pritom doista ne znam čemu dati prednost. Ovisit će, vjerojatno, o životnoj prilici, kontekstu, događaju.

Osim Vašeg profesorskog posla radite bračnu, partnersku i obiteljsku psihoterapiju, što Vam je u tome privlačno?

– Budući da sam u Centru Ljiljane Bastaić u Zagrebu diplomirala posebnu psihoterapijsku tehniku za rad s parovima: imago, užitak mi je osjetiti početak njihove zajedničke reparacije. Jer se ljubav kao i sve što je skupocjeno ali i krhko u nama, mora njegovati.

Žensko samostišavanje

​Iz pozicije psihologa smatrate li da je položaj žene u Hrvatskoj i općenito u svojevrsnoj ugrozbi? Naime, prečesto se susrećemo s obiteljskim nasiljem koji nažalost fatalno završavaju po ženu?

– Dugo nam je trebalo za emancipaciju. Od neolitske kulture do danas. O tome sam ponešto pisala u prvim poglavljima svoje knjige »Majka, žena i majčinstvo«. Što se položaja žena u Hrvatskoj tiče, čini mi se da je stanje gore nego prije 15 ili 20 godina.

Gdje vidite uzroke tome?

– U ideologiji zatvorenosti, sumnjičavosti i tradicionalizmu, u ženskom samostišavanju i nizu drugih, međusobno umreženih problema današnjice.

Sve je više literature o samopomoći, čini se da je moderan čovjek potrebit utjehe? Što mislite gdje je može naći, u ispovjedaonici, psihoterapiji… ?

– Ondje gdjegod osjeća da doista dobiva. No, to nije nimalo jednostavno, jer nismo uvijek u stanju čuti psihoterapijske interpretacije ili konfrontacije, čak i ako ih psihoterapeut izgovori uz dobru empatijsku rezonancu s nama. Zato mi se čini da danas većina pacijenata pribjegava površnim rješenjima. Ne traže obrazovanog i empatičnog psihoterapeuta, nego traže Velikog Maga koji će im primjerice reći kako u tri koraka ostati voljen i mlad, kako se u pet koraka riješiti fobije i slično.… A kad još uz to spojimo i potrebu čovjeka za instantnom gratifikacijom onda je posve jasno da se skoro više nikome ne da piliti po sjećanjima iz ranog djetinjstva. Uglavnom, svijet je danas krcat raznim ‘bogovima’. Znači tri zdravomarije i to je to. Blago onima kojima je to dovoljno.

Kao psiholog, vjerujete li u to da postoji »karma«? Što zapravo znači biti dobar čovjek?

– Dobro ste to pitali: što to uopće znači? Mislim da biti dobar čovjek nije kategorija suprotna zlu. Mislim da je važna integracija dobrog i lošeg u nama, dobrih i loših aspekata našeg selfa, i to u smislu neke vrste metamorfoze, sazrijevanja, metaforički rečeno gradnje mostova i zbližavanja onog dijela našeg ja koje lako osuđuje i mrzi s onim dijelom koje je iskonski dobro, koje je sposobno za ljubav, za zahvalnost… A što se karme tiče, tu riječ lako i često izgovaramo. Ona je gotovo kao accessories u modnom smislu. Nisam nikakav ekspert za budizam, ali mi to donekle sliči vjerovanju u sudbinu ili proricanju: ako budeš vodio takav i takav život u onom sljedećem ćeš se roditi kao, primjerice, gljiva… Pomalo nazadno. No, naravno, ni naglašeno njegovanje razuma u razumijevanju čovjeka nije rješenje.

»Satelitski« ego čovjeka​

U današnje vrijeme novih komunikacija, ljudi se uglavnom dopisuju putem poruka ili mailova, sve manje razgovaraju, smatrate li to dobrim ili lošim? Ima li u takvoj komunikaciji nešto inovativno?

– Najnovija istraživanja sugeriraju da se mozak čovjeka mijenja uz pomoć kontinuirane svakodnevne uporabe kompjutora. Kompjutori i mobilni telefoni doslovno su preuzeli neke aspekte čovjekovog »ja«. Tako je hard disk postao ‘satelitski’ ego čovjeka, koji mu sada služi za razne kognitivne funkcije poput usvajanja brojnih novih informacija, prisjećanja i slično. To su recimo dobre strane. Loše su strane da najnovija tehnologija određuje regulaciju čovjekovog afekta, stimulira ga, tješi ga, uzbuđuje…

Može li takva vrsta komunikacije izoštriti instinkt, intuiciju?

– Ne čini mi se da može izoštriti instinkt. Upravo suprotno: čovjekov je identitet modernom tehnologijom danas sve ugroženiji, jer je ubrzani tehnološki razvoj smanjio njegove komunikacijske vještine, obim pažnje, a kod nekih možda i sposobnost za apstraktno mišljenje, što je tragično.

FOTO/Davor Kovačević

Mnogim mladima danas je dosta teško primjerice slobodno asocirati. Ili drugi primjer: djeci jaslićke dobi opasno je davati mobitel u ruke jer im u tim trenucima nedostaju važni aspekti privrženosti sa skrbnikom: kontakt oči u oči, dodir s majčinom ili očevom kožom… Sve su to funkcije koje dijete ne može introjicirati u svoj krhki self jer mu nedostaje toliko važan socijalni kontakt.

Sve više ljudi ima kućne ljubimce, mislite li da je čovjek potreban ljubavi? Zapravo je li teško voljeti, mogu li svi ljudi voljeti, znaju li to?

– Na kućne ljubimce ljudi reagiraju anksiolitički, ali i anksiogeno, što se često zaboravlja. A mogu li i znaju li svi ljudi voljeti, kompleksno je pitanje jer ovisi o tome je li osoba bila voljena kao dijete i kakve su joj bile kasnije životne okolnosti. Također dobro je priupitati se voli li osoba dovoljno sebe da bi mogla uzvratiti ljubavlju? Na sreću, sva ova pitanja koja sam izložila, već će sutra demantirati život, što sam u svojemu psihoterapijskom stažu doživjela nemali broj puta.

Dalmošica u meni

Osim televizije jedno ste vrijeme koketirali s politikom, bili ste PR u kampanji »desničara« Slavena Letice. Nedavno ste podijelili na svojem facebook profilu pobjedu »ljevičara« Zorana Milanovića. Koji je Vaš politički stav?

– Bilo je to prije 20 godina kada je na izborima pobijedio Stjepan Mesić – osoba posve drukčija u komunikaciji od tadašnjeg prvog predsjednika. Dobro se sjećam svojeg dožvljaja da nam je ta promjena nakon rata zaista trebala. Profesoru Letici je na stanovit način imponiralo moje televizijsko iskustvo i popularnost, tako da sam se na njegov poziv priključila kampanji. A meni je imponirao njegov poziv.

Druga stvar je bila što sam silno željela zaviriti u posao političkog PR-a. Zanimalo me kako se komunicira s biračkim tijelom, kako se pridobiva potpora građana i slično. Zanimalo me kako ću se u tome snaći. To je bila moja motivacija.

No, moram ovo reći: vaše pitanje o desnici i ljevici sugerira moje konvertitstvo. Bitan je kontekst. Niti je profesor Letica bio desničar, jednako kao što ni predsjednik Milanović nije apsolutni ljevičar. Inače, moje je je političko stajalište umjerena ljevica, a svaku političku dihotomizaciju i rigidnost ne prihvaćam. Umjesto lojalnosti nekoj svojoj političkoj grupi, što bivam starija sve više shvaćam da zapravo težim univerzalnim vrijednostima i u stajalištima postajem mekša nego prije.

FOTO/Davor Kovačević

Devedesetih ste bila popularna televizijska voditeljica, a bili ste omiljeni ne samo zbog svog stasa, već i zbog svog glasa, imali ste sjajan akcent, čist izgovor, ali ja sad u Vašem govoru čujem splitski naglasak?!

– Da, upravo tako. Dalmošica u meni nikad nije umrla, ha, ha, ha…. I to je mali obol mojemu ‘morskom’ podrijetlu.

Nedostaje li Vam more?

– Ne više toliko. Nedavno sam kupila mali apartman, blizu vas, u najljepšem mjestu, u Lovranu. Tražila sam ga pune dvije godine, pritom naučila mapu Kvarnera gotovo napamet i sad jedva čekam moje prvo lovransko ljetovanje. Tome se silno veselim, a posebice me raduje uređenje apartmana kojemu ću se moći vraćati, kao svojemu utočištu, svaki slobodan vikend.

Imate skladnu obitelj, uspješnu karijeru i lijepa ste žena, ipak, ima li nešto u Vašoj prošlosti što biste voljeli da Vas je zaobišlo ili nešto čemu se još uvijek potajno nadate?

– Ima, naravno. Dok živim nadanja uvijek postoje.