Rajko Grlić, filmski redatelj, producent, scenarist, jedan od naših najvećih filmaša, prije nekoliko dana doputovao je u Zagreb iz Amerike. Od 1993. godine profesor je filma na sveučilištu u Athensu u državi Ohio. Tamo ga je ‘ulovila’ i korona, pa je iz prve ruke gledao kako se studentski grad prazni od studenata i kako je Trumpova Amerika reagirala na pandemiju.
No, kad imate preko puta stola čovjeka kao što je Grlić, dakako da korona nije jedina tema. Tema je sve, čitav život, pa i onaj pokušaj autora ovoga teksta da oduševljen Grlićevom knjigom »Neispričane priče«, natjera kćer da je čita rečenicom koja kaže: »Grlić ti je u kinu sjedio kraj Grace Kelly!«

– Haha. To je najvažnije od svega – smije se Grlić.

Maska na vašem licu ipak nas tjera da počnemo od korone. Došli ste iz Amerike gdje je katastrofa, ovdje gdje se sprema drugi val, ako nije već krenuo.

– Mislim da nije gotov ni prvi, a kamoli drugi. Došao sam iz Amerike koja je u nekoj čudnoj fazi raspadanja. Taj čir imena Trump je puk’o. Nakon tri godine, nakon tri mjeseca izolacije, nakon smrti Floyda, Amerika jednostavno nije izdržala. Izašla je na ulice, i to prvi put u takvoj masi. To nisu samo crnci, to su većinom bijelci, Azijati, svi. Kao da je čir puk’o i svi su izašli van. Gdje će to dovesti, koliko će to curiti, nitko ne zna.

Trumpu brojke padaju svakim danom, doživio je debakl na skupu gdje je očekivao milijun ljudi, a nije ih skupio ni deset tisuća. Njegovo glavno oružje, taj strašni populizam, je oslabilo. Sad igra na rasizam jer je shvatio da mu je to jedina karta. Napravio je grozomoran posao i poslao u smrt stotinu tisuća ljudi s koronom i onda se bacio na rasizam kao mogući spas, no to također ne funkcionira. Sve je potpuno nepredvidljivo. Čovjek je klinički bolestan slučaj, tako da je potpuno nejasno što može sutra napraviti. Amerika živi u strahu. Srećom da je vojska odbila izaći na ulice, ali tamo se svašta može dogoditi.

Divlji zapad

Slušam vas pa se mislim da u svom tom jadu ima i štogod dobra, recimo činjenica da svaki populizam očito ima svoj rok trajanja.

– Da. New York Times je napravio analizu o tome kako prvih deset zemalja po koroni i broju oboljelih vode populisti. Postoji Amerika koja se ovdje nikad ne vidi, jedna intelektualna, pobunjena Amerika, jedna pametna Amerika koju je Trump sa svojim showom potpuno prekrio. Jer to je šareni cirkus na koji se svi hvataju, na cirkus i Melanijine haljine. Mislim da će ta Amerika, koja je živjela tijekom Obame, kad smo imali osjećaj da je Amerika zemlja koja se valja u civilizaciju, tome stati na kraj. Sada to izgleda kao zemlja westerna, divlji zapad.

Spremaju se i nama izbori u kojima je ništa manje populizma. Format je sličan.

– Rječnik je sličan, bahat. Bahatost političara je nevjerojatna. To kako ona raste je najbolji pokazatelj populizma. Ta sigurnost, to: ‘tko ti j… mater’, ‘šta ti mene imaš pitat’, ‘šta ja tebi’! To je nešto što zapanjuje.

Teško se načuditi tom nedostatku srama, zdravog srama…

– Ljudskog srama.

Ne pamtim da je tako ikad bilo.

– I nije, ne u ovoj količini. Oni su se nakrali, oni sad imaju premreženu Hrvatsku, sve i da izgube izbore – oni drže Hrvatsku. Svaki prodavač kinoulaznica mora biti negdje umrežen da bi mogao biti prodavač ulaznica. Ovo je najkorumpiranija zemlja u svim segmentima društva. Ovdje je kultura potpuno uništena, jer kultura bi mogla dovesti do kritičkog mišljenja, do nekih disonantnih tonova, kako to oni kažu.

Ona je zabita u svom siromaštvu, svom strahu, u nepostojanju javnog mijenja, tako da je ovo idealna vladavina. Zemlja je sve siromašnija, pali smo i ispod Rumunjske, a ako je neka zemlja 90-tih iz takozvanih postkomunističkih zemalja imala šanse, onda je to Hrvatska. Imala je privredu, geografiju, ljude. Sva je to uništio HDZ-ov primitivizam koji je ušao u korijene ove zemlje. Ne znam kako to popraviti.

Meni se čini da smo se s tim pomirili, s tim da bolje ne može i ne možemo. Bolje sutra nama nije tema od izbora, kod nas se debatira ima li žena pravo na pobačaj.

– To govori o zemlji, kad kandidat misli da može time dobiti izbore. To je strašno. Strašno je da netko tko za Škoru to smišlja, vjeruje da je to tema s kojom se dobiva izbore.

Neću vas onda ni pitati što nam je činiti.

– Ne vidim miran put iz ovoga.

Rajko GRLIĆ
Foto: Darko JELINEK

Odlazak generacija

Kad već spominjemo kulturu, meni je »divna« bila rasprava o kulturi stranačkih pretendenata na poziciju ministra kulture na jednoj od naših televizija. Film su bar spomenuli, za razliku od likovnosti, no sudeći po raspravi, izgleda da vi filmaši samo radite filmove koji blate Hrvatsku i usput ne pitate branitelje za dozvolu, savjet i mišljenje.

– To je jedan od načina kako se uništava hrvatska kultura. Oni su branitelje, udruge i blajhane gospođe upotrijebili da preuzmu kontrolu nad HAVC-om. Po svim europskim zakonima, audiovizualni mediji bi morali biti nezavisni od politike i pod prisilom Europe Božo Biškupić je pustio da se dogodi HAVC, makar i dalje oni biraju ljude, sve kontroliraju. Ali, HAVC im se malo oteo. I onda su te jadne branitelje, k’o pse na lancu, pustili da ugrizu.

To što se ispostavilo da je sve bila laž, da nitko nije radio ništa protiv države, krao novac i slično, to je potpuno nevažno i za to nitko nije odgovarao. Ubili su HAVC, doveli čovjeka kojem nije baš išlo, doveli drugog, ali je strah ušao unutra. S druge strane, taj hrvatski film, svake godine jedan, dva, ode u svijet i napravi ogromnu stvar za Hrvatsku. To, međutim, nitko ne spominje. Očajno, skupo i antihrvatsko, to je njima jedina oznaka hrvatskog filma. S druge strane, u reprezentaciji Europe za ovu i prošlu godinu, sastavljenu od deset filmova, igra i »Ustav Republike Hrvatske«, već šest mjeseci po Južnoj Americi. Film »Neka ostane među nama« je distribuiran u 36 zemalja. Ne znam što bi još hrvatski film mogao napraviti za Hrvatsku, a to se ovdje smatra antidržavnim.

Pojednostavit ću i previše, ali možda je u pitanju čista ljubomora na vas filmaše. Ne samo da vidite svijeta, već imate i ugled, i to svjetski. A ugled se ne da kupiti, ugleda nema.

– Često idem po američkim sveučilištima, Harvardu, Stanfordu, to kako me tamo primaju… Ne kupuje se to novcima HDZ-a. Govorim o sebi, ali ima stotinjak takvih ljudi. Ima tu ozbiljnih znanstvenika, koji nešto znače i predstavljaju neku malu zemlju koju uništava jedna desna, populistička, kradljiva vlast.

Teško mi je priznati kako su u Jugoslaviji bili pametniji što se filma tiče, kako su puštali film da ipak nešto odradi.

– Moja generacija je branila filmove koji nisu bili po volji politike na vrlo jednostavan način: trebala vam je gledanost doma, koju smo imali, i trebale su vam nagrade velikih festivala vani. Kad imate te dvije kategorije, onda se u Jugoslaviji nisu htjeli pačat’, jer su bili mudri ne izazivati nešto što im je nepotrebno kad im je panično bila važna slika izvana. Meni je fantastično kako ovima to uopće nije važno. Taj nacionalizam je toliko zatvorio sve prozore, jer čim uđe zrak izvana, druga su mjerila. Nije im stalo, osim kako izgledaju u crkvi u Clevelandu. To je strašno tužno. Otišle su nam generacije. Odavde su otišli oni koji su škole završavali s četiri i pet, koji su mogli otići, koji su imali ambicije, koji su imali hrabrosti presjeći i otići. I to se od 90-te odlazi. To je jedna sasvim drukčija emigracija od one iz ‘45. koju Kolinda posjećuje. To je generacija onih koji ne žele imati ništa s crkvom, ustašijom, tamburicama, svim tim emigrantskim folklorom, to su ljudi koji rade svoj posao, koji su ušli u sustave velikih sveučilišta, laboratorija, bolnica. I oni žive svoj život, dolaze ovamo mjesec dana okupati se pa se vraćaju natrag u svoje živote. I to je strašno tužno za gledati, kako je ova zemlja imuna na te ljude.

Rade Šerbedžija i Rajko Grlić
SNIMIO: SANDRO RUBINIĆ

Dom, kuća, država

Uopće ih ne spominje.

– Ne, njih nema. Zato i vladaju oni koji vladaju. Jer, ti koji su otišli, trebali bi danas voditi zemlju. Tko ozbiljan se ovdje bavi politikom? Kad je zadnji čovjek koji se bavi politikom imao neku ideju, utopijsku, realnu ili irealnu sliku, što bi se dalo napraviti!? Pogledajte Zagreb, 30 godina ga uništavaju.

Što li bi vam otac rekao na sve to da je živ, iz svoje pozicije znanstvenika, filozofa?

– Velika je sreća da nije. To je moja mama govorila: da je velika sreća da je umro. Ne bi on to tako lako preživio.

Malo nas odnijelo u ozbiljne vode, ali valjda je to tako moralo biti kad smo se našli na Dan antifašističke borbe. Slučajno, ako išta u životu ima slučajno. Nego, Zagreb vam je dom, kuća, država…

– Da, da. Tu se osjećam dobro. Premda, sad kad sam došao, prvi put mi je bilo nelagodno. Fasade su se još gore urušile, nebriga je još golija. Zagreb je mali grad, zapravo je na rubu između grada i mjesta i imao je tu krasnu stvar, barem tijekom mog djetinjstva i odrastanja, da su ljudi ovamo dolazili i pokušavali što prije postati dio toga grada. Grad je imao svoju imaginarnu šprancu, imaginarni neki svijet u koji su se ljudi uklapali. Moj prijatelj Tomislav Kličko kaže: »Ja sam došao da bih mogao ići u Lisinski na koncert. Danas su oni došli i doveli svog pjevača sa sobom da im pjeva«. Zagreb je izgubio tu moć da apsorbira ljude, jednostavno su ga pojeli tim jeftinim novcem koji su ga kobajage kupili. Zagreb je izgubio identitet. Zagreb izgleda kao stara žena nakon loše plastične operacije. Usta nisu uspjela, uho malo visi, a puno para se potrošilo.

Kad govorimo o Zagrebu, nema tu građanstva, onog o kojem pišete u knjizi »Neispričane priče«.

– Taj srednji sloj nestaje svugdje u svijetu. Ne postoji nikakva tradicija za bilo što. Kažu da u muzici trebaju najmanje tri generacije da bi netko bio ozbiljan muzičar. Da bi netko bio ozbiljan građanin, trebaju isto tri generacije. Kad pitate Engleze kako im je trava tako dobra, kažu – sadiš, režeš, to 500 godina radiš pa je savršena. Tako je sa svime. A ovdje nijedna građanska klasa nije preživjela dulje od druge, najdalje treće generacije te otišla. Jednom u životu sam bio kod Krleže, na jednom dugom razgovoru od tri i pol sata, i on je u jednom trenutku rekao: »Što vi mislite da su Glembajevi postojali!? Ja sam ih morao izmisliti da bih mogao o njima tako gadno pisati!« Haha. U Zagrebu se ništa ne prima na dugo.

Zašto smo onda, barem ja, tako voljeli film »Neka ostane među nama«? Ne može bit’ zagrebačkiji nego jest.

– I ja sam isto, kao i Krleža, probao izmisliti jednu građansku klasu, haha.

Rajko Grlić
Foto REUTERS

Talentirani za priču

Čitava vam je obitelj talentirana za priču, kažete u knjizi. Odakle taj talent?

– Moj deda, koji je imao apoteku na Kaptolu, kao mladić je bio u onoj čuvenoj grupi Grič koja je objavljivala priče. A bio je apotekar.

Valja njega spomenuti zbog još nečeg, pogotovo na Dan antifašističke borbe. Godina je 1944. kada mu brat Štef ulazi u apoteku u paradnoj generalskoj uniformi. Došao se pohvaliti da je iz čina domobranskog pukovnika promoviran u čin ustaškog generala. Vaš djed vlastitom bratu pred mušterijama je rekao: »Štefek, nemreš mi se tak nakinđuren špancirati po apoteci! Van!«

– To je bio njihov zadnji susret. Štef je zaglavio na Bleiburgu. Nikad više nije vidio brata.

Svega se ispreplelo u vašoj obitelji, vjera, nevjera, spojeva, sudbina… Kako to da ima onih koji ne razumiju, koji teško prihvaćaju da su životi satkani i od ‘nespojivih’ stvari?

– Zato ljudi i dolaze u grad, da upoznaju druge, da s drugima nešto naprave, da se u tom spoju različitosti nešto dogodi. Sela, mali zaseoci su ista vjera, ista nacija, isto ime, naši smo, ne damo se… Grad je otvoren svijet. Na prvom popisu stanovništva Zagreba bilo je više Talijana nego Hrvata. Talijani, Česi, Nijemci… Odavde se za vrijeme Austro-Ugarske išlo u Maribor, Graz, Beč, išlo se raditi kao što se sada ide u Karlovac.

A ja gledam djecu koja se školovala silom prilika preko ekrana. Za njih tek nema smisla to crtanje isključivih granica.

– Kako prodati nacionalizam putem zooma!? Kako bit svoj na svome? Ne ide to. Treba netko napokon objasniti tim velikim Hrvatima da je domoljub netko tko voli svoju zemlju, svoj grad, kraj i da za to ne moraš nikog mrziti. To je neka ljudska, prirodna kategorija da ti je dobro tamo gdje si odrastao. Nacionalizam mora imati neprijatelja. A ako ga imaš, onda moraš imat mržnju. Dakle, mržnjom pokazuješ svoju ljubav. To ja apsolutno bez veze. On mrzi sve hrvatsko!? To mi je ‘najdraža’ rečenica. Postoji jedna bljuvotina od fraza koje se govore i bacaju na ljude, a to je postao normalan jezik politike.

Možda bi netko mogao lagano početi raditi na filmu koji će nam opjevati recentna događanja. Makar, divim se vama filmašima, jer čitav taj proces prikupljanja sredstava, pa sva ta odbijanja dobrih ideja, pa snimanje, montiranje, sve to traje li ga, traje. Knjiga je zbir priča koje nisu ekranizirane, ima li žala što neke nisu?

– Ima, ali ima stvari koje su jednostavno izvan kategorije. Zato sam ih i ispisao, jer postoji potreba ispričat’ priču. Ja sam za »Karaulu« rekao da mi je to zadnji film, jer ne bih više skupljao novce, a skupljali smo ih iz devet zemalja. Pa sam onda radio »Neka ostane među nama« kao zadnji film, i onda »Ustav RH« kao zadnji film.

Pa će sada ‘zadnji’ biti ovaj »Svemu dođe kraj«, za koji pišete scenarij s Antom Tomićem.

– To me Ante natjerao, ne bih ja. Mi smo triput išli ovdje na natječaj, dvaput su nas bacali. Rekao sam: »Dosta, ne idem više!« Onda je Ante rekao: »Ne, hoću da mi u biografiji stoji da su me poslije »Ustava« triput odbili.« I sad moramo raditi na tom scenariju. Ne može se nigdje u Europi više snimiti film a da nemate tri, četiri zemlje u to uključene.

Treba ići na vanjske fondove, što bismo mi relativno lako uspjeli, ali su svi zatvoreni zbog korone i nitko ne zna hoće li nakon korone uopće biti novca. Počelo se nešto snimati, ali nitko ne vidi način da kino postane opet kino. Američki film živi od kina. Blockbusteri se ne mogu naplatiti na Netflixu. U redu za distribuciju čeka valjda 500 filmova, a kad ne izdrže više, puknu na neki kanal. Dok se dvoje ljudi ne može poljubiti, nema snimanja. Pojednostavljujem, ali to je to. Dok nema sigurnog cjepiva, nema filma.

Dvoje koji se ne mogu poljubiti. Ljubavna priče je uvijek tu negdje u vašim filmovima.

– Nema bez ljubavi. To je osnovna priča našeg života. Kako raditi film o nečemu što ne voliš!? A kad volite nešto, onda pričate o ljubavi. To nije samo srcedrapateljna ljubav, nije samo »kak taubeka dva«, može biti puno šire, puno krupnije, drama između dvoje.

Ima li te drame i te ljubavi i u novom filmu?

– Bit će ljubavni film, političko-ljubavni.

Pakao puberteta

K’o, što rekoh, nakon pročitane knjige lako vam je zavidjeti na svemu što ste proživjeli, vidjeli, napravili. Tim više što se sve čini normalno, ležerno, lako i kad su bila najgora vremena: crne liste, bijele knjige, zabrane, cenzure… Je li to do vas kao čovjeka, ili je rukopis takav?

– Ja sam probao ne pisati ljut. Moja majka je objavila divnu memoarsku knjigu, koja sada izlazi ponovo u VBZ-u. Sjećam se kad mi je dala rukopis da sam je molio samo jedno: izbaci sve te ljude koji su ti nanijeli nepravdu u životu. Jednostavno ih nemoj spominjati. Nema gore stvari nego da ih ne spomeneš. Ovako ih ostavljaš da žive. Jednostavno ih baci. Vjerojatno je ta rečenica koju sam rekao mami, ostala i meni u pameti. Imao sam puno sreće, i u nesreći. S druge strane, donosili smo odluke koje su bile dosta bitne za promjene. Imam tako 45 godina, u punoj sam snazi za snimati filmove i – rez! Otišli smo negdje s tri tisuće dolara u džepu i krenuli živjeti neki život, a da ne znamo što i kako ćemo. Ali to čovjeka, što bi rekli u komunizmu, čini jačim. Mi smo to nekako preživjeli i uspjeli smo za tu curu, koju smo odveli s 10 godina, koja je bila duboko nesretna jer je izgubila svoje društvo, svoje ljude, učiniti nešto i ona je našla krasan život.

Lijep je taj dio knjige u kojem pišete kćeri Olgi, ispričavate joj se na neki način. Imali ste tu potrebu, makar je danas iznimno uspješna u SAD-u.

– Naravno. Kad uzmete neki cvijet koji je u pupoljku i samo ga bacite, usadite u nešto potpuno nepoznato, mogla je priča biti i ne tako dobra. Ona je bila talentirano dijete, znala je s deset godina što hoće u životu raditi i to radi. Ona je imala sreću.

Očevi i kćeri.

– Da, jučer sam pola sata s njom pričao.

Imate sreću da hoće. Sa 16 mrze pričati s roditeljima.

– Ona je s 18 otišla studirati u New York i sjećam se kad se prvi put vratila, kako je rekla mojoj supruzi: »Ja ti se moram ispričati. Da sam ja bila na tvom mjestu, ja bi me ubila!« Haha, jer je bila nemoguća. Pubertet je bio pakao.

Nego, kad smo već kod moje zdrave zavisti, jeste li i vi kojem filmskom redatelju tako zdravo zavidni i želite napraviti film nalik njegovu?

– Uvijek pričam o Pragu, a Prag je imao jednu od najboljih kinoteka u Europi, uz beogradsku i parišku. Znali su imat’ recimo tjedan dana Bressona. U tjedan dana vidiš sve i onda tjedan, ili dva nakon, misliš da se film može samo tako raditi. Nema drugog načina. A onda dođe tjedan Bunuela i on te odnese na posve drugu stranu, a ti si posve siguran da je to jedini način. Vrlo sam rano imao to šamaranje velikih režisera koji su imali svoje svjetove. Ali, to prođe, taj pubertet i oduševljenje, pogotovo kad počneš raditi filmove.

Zato »Kako napravit svoj film«. Tu ste priču i drugima ispričali i to jako, jako uspješno, makar se s tim u knjizi i ne hvalite.

– Za englesko izdanje sam stavio priču na CD rom. Bilo me stid te samohvale. A to je tuklo Lucasa dva tjedna na box officu Amerike. »Kako napraviti svoj film« je prva interakcijska igra koja je ušla na filmske festivale, od San Francisca do Cannesa. U Cannesu je baš to predstavljalo američki filmski proizvod godine. Coppola je pravio virtualni filmski studio na internetu i u nacrtu tog studija jedna zgrada je bila filmska škola »Rajka Grlića«. Ta igračka je puno napravila. Ali, nisam se želio u knjizi time hvaliti. Ovo je više trag o tome što sam radio. Živim u sredini koja misli da su krvna zrnca važnija od onog što napraviš.

Knjiga je lijep dokaz koliko je to sa zrncima krivo. Nego, što je kći Olga rekla za knjigu?

– Ona je napravila naslovnicu. Ona je kreativna direktorica i potpredsjednica jedne od najvećih izdavačkih kuća u Americi. Bila je jako dirnuta. Za neke sam je priče pitao mogu li ih objaviti. To i je napravljeno da unucima ostane trag. Jer, oni će ostati u Americi. Imaju trag od moje mame, mog dede, imaju neki zbir tragova kuda smo to prošli. Važno je ostaviti, barem u malom intimnom krugu, neki trag od kud dolaziš i što se događalo.

Jeste li vi zadovoljni tim tragom?

– Nisam baš nesretan, frustriran da mi nešto nisu dali, da su mi uzeli. To do čega mi je stalo sam izborio.

A i sjedili ste u kinu do Grace Kelly.

– To je možda najvažnije od svega, haha.