Alen Mance pet je godina vodio klub u Kružnoj ulici. Mnogi se slažu da je to za jednog čovjeka previše. On pak ističe da je odlazak bila njegova samostalna odluka. Smatra i da novi model još nije posve jasan, odnosno da se ne znaju vrlo bitni odnosi na relaciji voditelj – ugostitelj – Grad. Smatra i da je klub funkcionirao uspješno, a da je mogao i bolje da je bilo gradskog sufinanciranja.

  Ono što intrigira jesu dvije ponude koje je Mance dao Gradu. Jedna je zbrinjavanje bivših zaposlenika, a druga otkup inventara. Zaposlenici su postali žrtvom promjene modela, a inventar je dodatno zakomplicirao odnos Mancea i Grada. Kako Mance kaže, ponudio je Gradu godinu dana prije izlaska kompletno uređenje kluba na otkup za 40 posto nabavne vrijednosti, no kaže da Grad to nije interesiralo. Rezultat je po njemu vidljiv u činjenici da je Palach još uvijek zatvoren, a da će za njegovo kvalitetno uređenje trebati peterostruko veći iznos. Istaknuo je da je pročelniku Šararu na vrijeme dostavljen kompletan detaljan popis razglasa, rasvjete, projektora, kompjutora te ostalog funkcionalnog inventara u Klubu, kao i kopije računa bitnijih stavaka.

  Šarar pak kaže da je Mance poslao tablicu inventara s cijenama koje je on sam odredio. Rekao je da su u Odjelu bili zainteresirani za tehniku, dakle razglas, svjetlo, kablove, pult i sl., no da su oni predložili procjenitelja, a da Mance to nije prihvatio.

  U naknadnom razgovoru Mance je rekao da on nije odbio procjenitelja i da je poslao kopije računa.

  Ni Šarar ni Mance nisu nam mogli konkretnim dokazima, mejlovima ili potvrdama, dokazati svoje tvrdnje.

  Ove godine to doduše izgleda dosta skromno, pa je tako udruga Diston, sastavnica SU-a Molekula, dobila 9.000 kuna za redovne koncertne aktivnosti, čemu se može dodati i 4.000 kuna druge sastavnice, Škatule. Prošle godine Palach nije dobio ništa od Grada, no bivši zakupac Alen Mance nije se tada ni prijavio na Javne potrebe, nezadovoljan činjenicom da u 2012. godini nije dobio tražena sredstva. Zadnji put da je Palach dobio neke novce bilo je 2011. godine, kada je na Javnim potrebama uprihodio 35.000 kuna. Ovdje valja istaknuti i da je tih 35.000 kuna puno manje od novaca koje će godišnje Palach dobiti od zakupa, koji bi se mogao popeti i do, doduše vrlo optimističnih, 200.000 kuna.  

  No ono što je Mance mogao, a što novi model ne uključuje, jest usmjeravanje dijela zarade od ugostiteljske djelatnosti prema programu. Zato Mrle smatra da bi se trebalo naći rješenje po kojem bi udruge upravljale šankom.

  – Najprirodnije je da udruge koje vode program u Palachu vode i šankove, sve ostalo je ekstremno nelogično i graniči s teškim luđaštvom. Zalažemo se da se taj problem riješi i apeliramo na grad da se nađe neko normalno rješenje, kaže Mrle.

  Šarar ističe da je koncept udruga i šankova prezahtjevan, odnosno da je to gotovo nemoguće kontrolirati i podsjeća na činjenicu da Grad posredno kroz sve subvencije na godišnjoj razini ulaže oko pola milijuna kuna u taj projekt, a uz to će uložiti i značajne novce u stavljanje prostora u funkciju.

  – Ovih dana završavamo detaljan troškovnik i počinjemo sa svim potrebnim radovima, pored već napravljenih u prostoru galerije i tzv. Brigadirskog. Možemo reći da pripremamo Palach po EU standardima, kaže Šarar, napominjući da se sve ovo vrijeme u Palachu odvijaju programi te da je klub gotovo u funkciji, osim ugostiteljstva.

  No uređenje prostora u koji se dugo nije ulagalo nije mačji kašalj, uostalom samo je farbanje galerije u bijelo trajalo dva mjeseca, što znači da su želje jedno, a realnost drugo.

   Velik pogon

Kako stvari sad stoje, čini se da Grad misli da u projekt Palach ulaže dovoljno, dok Mrle misli da ne ulaže dovoljno. Neformalni izračuni koji se uvijek rade u vezi s isplativošću projekta pokazuju da bi Palach u početku mogao poslovati negdje na pozitivnoj nuli, što nije loše, no za sobom vuče niz drugih pitanja. Iako Mrle misli da bi Grad mogao više i bolje, činjenica jest da uređenje prostora, povrat najma od šanka, plaćen dio komunalija, a uz to i potencijal Javnih potreba u kulturi čine Palach mogućim mjestom nelojalne konkurencije. Velik je to pogon, u kojem će cijene pića biti vjerojatno nešto povoljnije nego u drugim klubovima i barovima, a uz djelomice subvencioniran program bit će mu podignuta i konkurentnost. No Šarar ne misli da je to uopće pitanje.

  – Mislim da su financijska isplativost, profitabilnost i nelojalna konkurencija pogrešni termini kada govorimo o projektu za koji želimo da funkcionira po modelu javnog prostora za potrebe kulture, a ne kao komercijalni klub s povlaštenom najamninom, kako je dosad bio slučaj – kaže Šarar, ističući i da je njihova strateška odluka razvijati Palach kao ključni objekt te da je novi model svojevrsna zaštita od situacije u kojoj zakupac, kao Mance, odluči izaći iz prostora pa dolazi do krize funkcioniranja.

  Za njega nema govora o nelojalnoj konkurenciji ni zbog tipologije prostora.

Povratak studentima

  Mrle ipak smatra da bi ulaganja trebala biti značajnija.

  – Eto, lani se npr. u strukturama gradskih financija našlo čak milijun kuna za pokušaj građenja posve nove priredbe, Republike. A i to je trebala biti nekakva neoficijelna, nova, neetablirana forma kulture, što je na svoj način i Hartera festival, a i program kakav bi se trebao održavati u Palachu. Znači, novca ima dovoljno da bi se neke kapitalne stvari mogle financirati, a kako je očito da kulturni djelatnici pa i šira javnost u Rijeci žele i Palach i Harteru, onda je također očito da se na razini gradske kulture ne donose odluke u interesu zainteresirane i šire javnosti, zaključuje Mrle.

  Jedino oko čega su se svi uključeni u projekt složili jest kakav Palach žele: prostor pun raznovrsnih glazbenih, izložbenih i edukativnih programa, prezentacija, književnih večeri, dnevnih, popodnevnih i večernjih događanja, predavanja i plesanja do kasno u noć.