Ravnateljica Klinike “Dr. Fran Mihaljević” Alemka Markotić vodi stožernu ustanovu za infektivne bolesti u Hrvatskoj, usred epidemije koronavirusa koja se iz Kine širi svijetom. Njen radni dan ovih dana traje 24 sata. Uvijek mora biti dostupna i na raspolaganju.

Rođena je u Zagrebu, a njeni roditelji upoznali su se na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radili su kao pravnici u BiH, u Zavidovićima. Njen je otac Vlatko pred kraj studija bio dvije godine u zatvoru kao politički zatvorenik, optužen zbog sudjelovanja na studentskim demonstracijama. Pred kraj karijere, usred rata u BiH, u Sarajevu je radio kao sudac za ljudska prava.

San spašavati djecu

Alemka Makotić u velikoj životnoj ispovijesti za Nedjeljni Jutarnji ispričala je kako roditeljima ima zahvaliti za sve u svom životu. Još u osnovnoj školi zaljubila se za kemiju, osvajala je nagrade na natjecanjima i odlučila da će postati kemičarka.

Njen je san tada bio da pronađe lijekove i u Africi spašava djecu. Tijekom gimnazije odlučila se upisati medicinu. Tijekom studija se “zaljubila u viruse”, zahvaljujući profesorici Danici Hlača, predstojnici Katedre za mikrobiologiju.

Odmah nakon diplome profesorica Hlača ju je poslala u Beograd da nauči dijagnostiku hantavirusa, koji uzrokuje mišju groznicu. Dok je proučavala hantavirus sa znanstvenicima iz američkog vojnog centra za infektivne bolesti, u BiH je izbila velika epidemija hantavirusa 1989. godine.

To iskustvo joj je dobro došlo 1995. godine u Domovinskom ratu kada su hrvatski vojnici imali problema s mišjom groznicom, a nitko u Hrvatskoj osim nje nije tada radio brzi test.

U Hrvatskoj tada nije bilo reagensa pa ga je nabavila zahvaljujući poznanstvu s prof. LeDucom iz Ženeve, koji je, kako kaže, zauvijek ostao mentor, dobar prijatelj i čovjek kojem mnogo duguje.

U Sarajevu radila pod granatama

Na Medicinskom fakultetu u Sarajevu je dočekala rat. Radila je pod granatama, pokušavajući održati nastavu u opkoljenom gradu koji je ostao bez struje, vode i hrane. Uključila se u Caritasovu zdravstvenu skrb i nosila hranu i lijekove nemoćnima, pod paljbom granata i snajperista. Geler jedne granate pogodio bi je ravno u čelo da se u tom trenutku slučajno nije ustala sa stolca na kojem je sjedila u kuhinji.

Ratni pakao Sarajeva proživljavala je dvije godine i na dan velikog masakra na tržnici napustila je grad.

Dugogodišnji suradnik LeDuca ju je, naime, pozvao 1995. da dođe u Ženevu. Nakon kraćeg boravka u Ženevi vratila se u rodni Zagreb, gdje je prvi posao dobila u Međunarodnoj humanitarnoj udruzi koja je opskrbljivala prognaničke i izbjegličke kampove u Hrvatskoj lijekovima i ostalim potrepštinama.

Pritom je i provjeravala zdravstveno stanje izbjeglica i prognanika i utvrdila da je već tada među njima bilo puno slučajeva kroničnih bolesti, a tu su analizu objavili u uglednom časopisu Lancet.

Prestižna stipendija u SAD-u

Kako je u Sarajevu bila započela specijalizaciju iz kliničke imunologije, u Imunološkom zavodu u Zagrebu pitala je prof. Dekarisa i prof. Silobrčića može li tamo obaviti laboratorijski dio prakse. Nakon nekoliko mjeseci akademik Dekaris joj je ponudio da ostane na kontroli virusnih cjepiva i interferona, uz ispriku što u tom trenutku nije bilo otvorenog mjesta u znanstvenom sektoru.

Samo godinu dana nakon toga ponudili su joj da vodi cijeli odjel.

Mlada i željna dokazivanja, brzo je napredovala. Pod mentorstvom akademika Dekarisa završila je doktorat i dobila prestižnu stipendiju Američke akademije znanosti te je otišla u SAD u Vojno-istraživački centar za infektivne bolesti na osnovu svog projekta kojim je osvojila stipendiju.

Mnogo toga je, kaže naučila i imponiralo joj je imati takvu čast. Htjeli su da ostane u SAD-u, ali joj je u međuvremenu preminuo otac i vratila se u Hrvatsku jer je osjećala obavezu prema majci, ali i prema poslu i ljudima koji su joj sve omogućili, ako je rekla.

Prešla je u istraživački dio Imunološkog zavoda, a zatim u Kliniku za infektivne bolesti “Fran Mihaljević”, gdje su je uporno zvali.

Spava samo pet sati

“To je zapravo bio moj životni san. Kombinacija istraživanja i kliničkog rada. Kako sam tamo došla, tako sam i ostala. Smatram da sad imam sve: rad s pacijentima, istraživanja, prenošenje znanja studentima. A okolnosti su dovele do toga da postanem ravnateljica”, ispričala je dr. Alemka Markotić za Nedjeljni Jutarnji.

Nestranačka je osoba i kaže da nikada nije bila pripadnica nikakve stranke, već se posvetila znanosti.

Diže se u 6 ujutro, nakon što odspava pet sati. No, ponekad uspije odvojiti i vrijeme za hobije, voli svirati, čitati, šetati po prirodi i voziti bicikl. Radi stvari od glinamola, a čak se okušala i u pisanju kratkih priča.

Praktična je vjernica, no smatra da to nije nešto o čemu se treba puno pričati. Treba pokušati živjeti te vrijednosti, ispričala je u razgovoru za Nedjeljni Jutarnji.