Iako se znalo da je bolestan i iako je vijest bila pomalo i očekivana, spoznaja o smrti Charlieja (70), mnogima itekako dobro znanog slijepoga pijanista iz fužinskoga hotela »Bitoraj«, rastužila je mnoge, ponajprije Fužinarce čiji je sumještanin postao od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. No, sa sjetom će ga se, saznavši za njegov odlazak, sjetiti i brojni gosti »Bitoraja« koji su upravo od završnih godina prošlog stoljeća posjećivali ovaj mnogima omiljeni goranski hotel. Naime, od 1998. godine Charlie je postao redovni i svakodnevni dio druženja u »Bitoraju«. U prijepodnevnim satima s njim se moglo popričati na kavi, a u poslijepodnevnim te večernjim satima Charlie bi sjedao za svoje Roland orgulje te nježnom, tihom i diskretnom, ali itekako upečatljivom glazbom stvarao kulisu uz koju je sve bilo ugodnije, bilo da je riječ o hrani, ugodnom intimnom druženju ili pak fešti malo slobodnijeg stila. 

  Dogovor s Fosom

Radno vrijeme, kako je i sam znao reći, određivali su gosti pa se znalo dogoditi da bi i po zatvaranju ulaznih vrata »Bitoraja« društvo uz Charliejeve nenametljive pjesme i upečatljiv bas dočekalo sitne sate. 

   U ovoj lijepoj priči o »Charlieju iz Bitoraja« veliku je ulogu odigrao i vlasnik »Bitoraja« Marinko Kauzlarić Fos koji je angažmanom ovog samoukog pijanista učinio i vrlo humanu gestu. Naime, Charlie je bio slijep od djetinjstva, a dogovor s Fosom bio je takav da će za animiranje gostiju u »Bitoraju« sebi osigurati normalan život te imati i potpuno besplatan smještaj! I tako je Charlie godinama, sve do 2012. godine kad je iznenada obolio, živio i svirao u »Bitoraju« postavši vrlo brzo zaštitni znak tog hotela i jedan od simbola fužinskog turizma. Štoviše, već 2000. godine Charlie je u produkciji Nene Belana i Vedrana Križana u studiju »Garaža« snimio CD pod nazivom »One-Man-Gig« na kojem se predstavio sa 16 skladbi iz svog repertoara, potvrdivši tako da itekako zna i umije i pjevati i svirati. 

   Charlie, pravim imenom Svetozar Nenadović, rođen je 1945. godine u mjestašcu Doljnji Borci (gdje će danas u 12 sati biti pokopan) nedaleko Daruvara, a poslijeratno teško djetinjstvo dodatno mu je bilo otežano brojnim problemima s mrenom koje su njegovi roditelji nastojali liječiti biljnim preparatima. To, na žalost, nije bilo dovoljno pa kad je u sedmoj godini prvi put dospio u operacijsku salu, stanje je bilo toliko ozbiljno da je po završetku operacije izgubio 30 posto vida. Druga operacija donijela je dodatni gubitak za 20 posto, a poslije treće operacije u potpunosti je izgubio vid, što je bila njegova najveća, ali na žalost ne i jedina nevolja. Naime, kao dijete prebolio je niz zaista teških i opasnih bolesti – difteriju, trbušni tifus, šarlah, tuberkulozu i kozice. No, sve to nije mu slomilo duh. Naprotiv, snažna životna radost i energija koju su u njegovim poznijim godinama upoznali mnogi, spašavala ga je od malodušnosti, a izlaz iz nimalo lakog života naslutio je u dvanaestoj godini kad se u većoj mjeri počeo zanimati za glazbu koja mu je oduvijek bila draga. 

  Znanje i nadarenost

Vrlo brzo, iako bez ikakvog glazbenog znanja, ali zahvaljujući očiglednoj nadarenosti i muzikalnosti, Charlie uz pomoć prijatelja glazbenika počinje učiti svirati različite instrumente i uspijeva savladati sviranje tambure, blok flaute, violine, ksilofona, harmonike, frule, usne harmonike i za njega kraljevskog instrumenta – klavira. Znanje i nadarenost omogućuju mu da se već u mladosti uspješno bavi sviranjem i zarađuje od toga, a iako neko vrijeme radi uspješno kao daktilograf, sredinom šezdesetih odlučuje postati profesionalni glazbenik. I od tog trenutka počinje njegov život uz glazbu koju svira po svim dijelovima Hrvatske, u susjednoj Sloveniji, u Austriji, Njemačkoj… Kao član tada jedne od ponajboljih cover grupa, grupe »Blow Up«, godinama svira na elitnim mjestima hrvatskog turizma (Haludovo, Opatija, Rovinj, Vodice…), u ljubljanskom hoteku »Slon« i još mnogim mjestima, potvrđujući stalno svoju glazbenu nadarenost zbog koje je bio iznimno cijenjen ne samo od slušatelja, već i kolega glazbenika koji su često znali reći da je Charlie po svom znanju i talentu daleko iznad glazbe koju svira. 

  Umjetničko ime

Budući da je po nedostatku vida, ali i boji glasa, podsjećao na legendarnog velikana svjetske glazbene scene Raya Charlesa, mnogi su smatrali kako je njegov nadimak vezan uz tog genijalca soul, country i rhytam and blues glazbe, ali je Charlie ne jednom znao reći kako je nadimak posljedica činjenice da su ga još u ranim dvadesetim njegovi kolege uspjeli nagovoriti da uzme umjetničko ime Charlie Alex, pod kojim je neko vrijeme i nastupao. I tako je nastalo ime Charlie, ime koje je itekako poznato posljednjih petnaestak godina svakome tko je znao navratiti do »Bitoraja«. Nažalost, Charlieja već neko vrijeme u »Bitoraju« nema, a sada je jasno da ga više nikada i neće biti. No, sjećanja će zaživjeti čim pogled padne na njegove crne Roland orgulje, ili čim iz zvučnika diskretno poteku tonovi s njegova CD-a i začuje se »Georgia On My Mind«, »My Way«, »Mona Lisa«, »Cryin’ Time«, »Yesterday«, »Only You«, »Quando, Quando, Quando«, »Volare«, »Blu Nel Pinto Di Blue«, »Are You Lonesome Tonight«, »I Just Call To Say I Love You«…