Na crno radim da prehranim svoju nezaposlenu ženu i djecu. Ne tražim pomoć od države. Ne kradem i ne varam. Neka me zaposle ili neka me puste da živim, poručio je Silađi
PULA Izvještaje o potpuno nagim turistima koji se šeću gradom mogli smo čitati u više navrata, a najpopularniji je bio onaj o četiri Nijemca u Dubrovniku. Takav je dojam bio i jučer u Puli u 11 sati. Prva pomisao kada smo ugledali golog muškarca kako se šeta rivom bio je taj da turisti ponovno izvode performans ili da se vraćaju s nekog razuzdanog partija. Međutim, goli muškarac u četrdesetima, kojeg smo sreli, tražio je zgradu Glasa Istre i novinara. No, ono što nam je ispričao nešto je što ni u najluđim pričama ne bi mogli zamisliti.Naime, odlučio je sve što ima predati Prekršajnom sudu i gol golcat dati svoju životnu priču u novine koje se nalaze svega stotinjak metara dalje na pulskoj rivi. Rekao nam je da je to učinio iz očaja jer je dobio kaznu Prekršajnog suda, a nema novca da ju plati. Predstavio nam se kao Mihael Silađi koji živi u Medulinu te uzdržava ženu i dvoje djece.
A poruka države?
Dodao je da je nezaposlen, kao i njegova supruga, a da od njega sud traži da plati 2.000 kuna. U rješenju kojeg je dobio piše da se smatra da će dug biti podmiren ako uplati u roku od mjesec dana dvije trećine duga (1.320 kuna). Činilo nam se da je šetnja rivom bez odjeće bio preradikalan potez za tako mali dug, no naš sugovornik kaže da je htio skrenuti pažnju na još jednu stvar.
Nakon više od pola sata razgovora i uvjeravanja Mihael Silađi je prihvatio naš prijedlog da mu pomognemo napisati prigovor na dobivenu kaznu te da odemo do Prekršajnog suda uzeti njegovu odjeću da se odjene i ode doma obitelji. Međutim, na sudu smo naišli na prestravljene djelatnice koje su se zaključale u svoje urede i koje su obavijestile policiju da je osoba koju su prijavili u prostorijama Glasa Istre. Odbile su nam predati njegovu odjeći i obuću jer smatraju da je to dio policijskog postupka. Po izlasku s Prekršajnog suda zatekli smo dva policajca kako odvode u »maricu« posve golog Mihaela Silađija, ali vezanog lisicama, po željezničkoj pruzi na užas velikog broja prolaznika koji su se šetali rivom ili sjedili u automobilima dok su puževim korakom milili cestom. Policajci su bar mogli »maricu« parkirati ispred Glasa Istre, a ne dodatno ponižavati poniženog čovjeka tjerajući ga da bos i gol hoda stotinjak metara po mokroj cesti pred stotinama šetača?!
– Država me kaznila novčanom kaznom od 2.000 kuna zbog obavljanja djelatnosti za koju nisam registriran. Dakle, radio sam na crno i od toga ne bježim. Uostalom, tako rade mnogi da bi preživjeli, a ja to činim godinama da prehranim svoju nezaposlenu ženu i djecu. Ne idem na socijalno tražiti pomoć od države. Ne kradem i ne varam. Neka me zaposle za neku plaću od koje mogu živjeti ili neka me puste da živim. Sada ta ista država od mene traži da im platim kaznu. Odakle da im platim? To mogu samo ako ponovno radim na crno da bih zaradio za kaznu koju sam dobio jer sam radio na crno! Koja je onda poruka koju država šalje naplaćujući mi kaznu? I što ako me pitaju otkud mi sada novac za plaćanje kazne? Nema nikakve logike u ponašanju države i onih koji su mi poslali kaznu, jasan i logičan bio je naš sugovornik dok nam je posve gol i s cigaretom u ruci iznosio svoje razmišljanje.
Traži bolji život
Opisujući kako je uopće počeo čitav ovaj problem, rekao nam je da se 2000. godine odlučio preseliti u Pulu jer je smatrao da je tu bolji standard i veća perspektiva nego tamo gdje je živio u selu pokraj Virovitice (podrijetlom je Mađar). »Ubrzo se iz Njemačke u Medulin doselila moja majka koja je tu kupila kuću«, dodao je te pojasnio da s majkom ne živi, i da od nje nije tražio pomoć jer smatra da i ona mora od nečega živjeti.
– Problemi su počeli prije nešto više od dvije godine kada sam dao oglas putem interneta da nudim usluge prijevoza prikolicom do 600 kilograma. U oglasu sam dodao da vršim sitne popravke oko kuće i uređenja okoliša. Nakon toga dobio sam poziv nekakve inspekcije da se javim na informativni razgovor i da će moj slučaj proslijediti dalje. Rezultat toga stigao je prije nekoliko dana – pismo Prekršajnog suda. Odmah sam otišao na Prekršajni sud i ostavio im sve: automobil registriran na moje ime, mobitel te odjeću i obuću koju sam imao na sebi. No, to i nije moja odjeća. Tri godine si nisam kupio ništa. To što nosim dobivam od drugih ljudi. I to što sam im ostavio je sve što imam. Rekao sam da im ništa drugo nemam za dati, prepričao nam je naš sugovornik.
Upitali smo ga zašto nije napisao žalbu ili prigovor na dobiveno rješenje.
– Što ću dobiti svime time? Otići ću u zatvor na godinu-dvije. Bar ću tada imati smještaj, hranu i odjeću. A što će biti s djecom i ženom? Valjda će se država pobrinuti da ih zbrine kada to ja nisam uspio kao suprug i otac, zaključio je naš sugovornik.
