Europski sud je zaključio da su mu time što je bio četiri godine u pritvoru, čekajući presudu u slučaju »riječka autobomba«, povrijeđena ljudska prava i smatraju da je Hrvatska morala primijeniti neku drugu mjeru, te da »želja za posebnom revnošću nije pomirljiva s činjenicom da nakon ukidanja presude nije bilo nekog napretka u procesu«
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu dao je za pravo Robertu Draginu (46) iz Matulja, jednom od optuženih u procesu tzv. »riječka autobomba«, i njegovom odvjetniku Goranu Marjanoviću, koji su tvrdili da je Dragin predugo, bez valjanog razloga, bio u pritvoru tijekom sudskog procesa. Za Dragina, koji je u pritvoru proveo pune četiri godine, a prvostupanjska presuda je u međuvremenu ukinuta, pa se u Rijeci sudi ponovo, sud u Strasbourgu je zaključio da je u ovom slučaju došlo do povrede članka 5. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sudsko vijeće donijelo je presudu da tužena strana, a to je Republika Hrvatska, treba Draginu – na ime nematerijalne štete – isplatiti 3.100 eura, s kamatama do dana namirenja. Suci vijeća Suda u Strasbourgu donijeli su jednoglasno odluku da su Draginu povrijeđena prava iz članka 5. Konvencije, nakon što su prihvatili prigovore na navodne nezakonitosti i dužinu pritvora.
U slučaju tzv. »riječke autobombe«, pokušaja podmetanja eksploziva pod auto riječkog redara u listopadu 2008. godine u Ulici Luki u Rijeci, optuženi su – osim Dragina – Ivan Filipović (42) iz Rijeke, bivši trener juniorske boksačke reprezentacije Hrvatske i časnik HV-a u Afganistanu te Vjekoslav Vuković (41) iz Kiseljaka, koji se na optuženičkoj klupi našao kao pomoćnik ministra sigurnosti BiH. Na prvom suđenju Filipović i Vuković osuđeni su na po devet mjeseci zatvora.
12 žalbi
Dragin je preko riječkog odvjetnika Marjanovića krajem 2012. godine pokrenuo postupak na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, smatrajući da je njegov boravak u pritvoru bio pretjerano, nezakonito dug, što je suprotno članku 5. Europske konvencije o ljudskim pravima koji regulira pravo na slobodu. U najbitnijim crtama, kronologija Draginovog slučaja jest takva da je on uhićen 8. listopada 2008. godine, a iz pritvora je izašao 3. listopada 2012. godine, nakon što je Vrhovni sud konačno usvojio žalbu obrane. U međuvremenu je Draginu niz puta produžavan pritvor, dva puta i iznad maksimalnog roka, jer je i Vrhovni sud Hrvatske zauzeo stav da je to zakonito i da okolnosti slučaja koje postoje to dozvoljavaju. Odvjetnik Marjanović je od Draginovog pritvaranja podnio 12 žalbi pred domaćim sudovima i dvije ustavne tužbe, ali one nisu davale rezultata, sve do listopada 2012. godine i puštanja Dragina.
Sud u Strasbourgu u presudi u slučaju Dragina poziva se i na neke okolnosti iz obrazloženja u slučaju Januza Dervishija. Riječki odvjetnik Goran Marjanović zastupao je i tog okrivljenika u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, koje je dao za pravo i Dervishiju zbog dugotrajnog boravka u pritvoru i predugog suđenja u Rijeci. Sud u Strasbourgu odredio je da su prigovori Dervishija i odvjetnika utemeljeni, te da Kostrenjaninu, kojem se sudi za dilanje droge, treba isplatiti 3.600 eura na ime nematerijalne štete i 2.000 eura troškova vođenja postupka pred sudom.
Ustavna tužba
U listopadu 2011. godine riječki Županijski sud je Draginu produžio pritvor za još devet mjeseci, za četvrtinu maksimalnog trajanja pritvora od tri godine, ocjenjujući to oportunim i u skladu sa zakonskim odredbama. Žalba obrane na Vrhovnom sudu nije uspjela, odluka o pritvoru ocijenjena je pravilnom. Dragin je nakon toga, u studenom 2011. godine, podnio ustavnu tužbu, ponovivši ranije pritužbe, ali je i Ustavni sud potvrdio obrazloženje nižih sudova.
U lipnju 2012. godine godine Draginov odvjetnik je uložio novu žalbu Vrhovnom sudu, navodeći da, otkad je presuda ukinuta, nema aktivnosti u sudskom procesu, a pritvor je postao zatvorska kazna. Istog mjeseca tužiteljstvo je tražilo od Vrhovnog suda da se dodatno produži maksimalno razdoblje pritvora, a u srpnju 2012. godine Vrhovni sud je usvojio zahtjev i produljio Draginu pritvor za još godinu dana. Uslijedila je mjesec kasnije i nova ustavna tužba obrane, ali je i ona odbijena. Zbog opasnosti od ponavljanja djela, Draginu je uslijedilo novo produženje pritvora. No, na koncu, u listopadu 2012. godine, Vrhovni sud je usvojio žalbu i naložio puštanje iz pritvora Dragina. Vrhovni sud je naveo da je neizvjesno kada će se održati sljedeće ročište, pa da Dragin treba biti pušten kako bi se spriječilo pritvor postane zatvorska kazna.
Bez samovolje
Obrana je posebno prigovarala na produženje pritvora iznad maksimalnog roka od tri godine, tvrdeći da su oni nezakoniti. Zastupnica Vlade tužene Republike Hrvatske je pak tvrdila da je trajanje pritvora bilo u potpunosti u skladu s hrvatskim pravom, a tumačenje odredaba koje omogućuju produženje pritvora iznad maksimalnih rokova dosljedno i u skladu s hrvatskom pravnom praksom. No, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu zaključio je da »poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dovoljno«, već da »svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od samovolje«. Došlo je do povrede članka 5. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe se u presudi suda u Strasbourgu, koji zaključuje kako želja za posebnom revnošću nije pomirljiva s činjenicom da nakon ukidanja presude nije bilo nekog napretka u novom procesu, zamjerajući hrvatskim vlastima i što nisu uzele u obzir neku drugu mjeru kojom bi se zamijenio pritvor.
Presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasborgu nije konačna. Presuda postaje pravomoćna ako stranke u postupku izjave da neće podnijeti prigovor Velikom vijeću, kada prođu tri mjeseca, a prigovor nije podnijet, ili kad Odbor Velikog vijeća odbije takav zahtjev.
