Nakon sjajnih romana o predratnoj (»Cirkus Columbia«, 2003) i poslijeratnoj (»Sanjao sam slonove«, 2011) stvarnosti ljudi s prostora Hrvatske te Bosne i Hercegovine, hrvatski književnik bosanskohercegovačkih korijena Ivica Đikić (rođen u Tomislavgradu, 1977. godine) u svom se trećem romanu “Ponavljanje” okrenuo ponajprije ljubavnoj tematici stvorivši, kako to lijepo u popratnom tekstu na poleđini knjige piše, »roman o ljubavi i strahu od ljubavi«.

  Ljubavna bespuća i nedoumice modernog čovjeka Đikić je opisao kroz sudbinu tri međusobno povezana lika – Marko Kelava bivši je uspješni novinar koji sada za život zarađuje kao kuharski pomoćnik i u vezi je s Dijanom Lovrić – izvršnom urednicom u jednoj zagrebačkoj izdavačkoj kući, djevojkom u koju je nesretno zaljubljen mladi ramski fratar Ljubo Pavlović. 

 Društvena kritika

Vanjski okvir u kojem će u ovom svojevrsnom ljubavnom trokutu svoju sreću pokušati naći ovo troje ljudi je snježna noć u veljači, tijekom koje Dijana na svom putu iz Zagreba prema samostanu na Šćitu u Rami, kamo nosi posljednju verziju monografije o tom samostanu, zastane zbog snježnih nanosa u Duvnu, pedesetak kilometara od Šćita, i prenoći u kući Markovih roditelja. Iz te će kuće, u kojoj je srdačno primaju Markova majka Ruža, sestra Anka, djed po ocu Mijo i djedova sestra Luca Meštrović, Dijana mobitelom i fiksnim telefonom komunicirati s Markom i fra Ljubom pri čemu će konverzacija s Markom biti svedena na pokušaje pomirenja nakon još jednog njihovog zahlađenja u odnosima uvjetovanog (pre)čestim Markovim depresijama, a razgovori s mladim fratrom, čije ljubavne ponude Dijana uporno odbija, bit će puno dramatičniji i završit će – što Dijana nije nikako mogla pretpostaviti – samoubojstvom nesretnog mladića. 

  Koloplet međusobnih odnosa, osobnih želja, čežnji i nadanja Đikić je uspješno iskazao, posebno kad je riječ o muškim likovima, pa pred čitatelja izranja lik nesigurnog Marka Kelave, opterećenog poviješću vlastite obitelji i nemogućnošću kontrole žudnje za ženama zbog čega uz Dijanu nastoji biti i u vezi s Martinom. Suprotnost mu je mladi fratar Ljubo za kojeg Dijana znači iskušenje kojem ne može odoljeti, pa svjestan činjenice da je ne može imati, a da je istodobno sam pred sobom kompromitirao Bogu zadana obećanja, odabire kao krajnje rješenje put u bjelinu hercegovačkih planina i smrzavanje. 

  Iako su ljubavni zapleti nedvojbeno temelj ovog kratkog romana, mnogo jači dojam ostavljaju okviri u kojima se oni odvijaju, ponajprije stoga što upravo ti okviri određuju i karakter i ponašanje glavnih likova. I dok je to kod lika fra Ljube, koji se muči između duhovnog i tjelesnog, jasno od početka, u Markovom je slučaju priča znatno složenija i pruža sve elemente direktne društvene kritike. Naime, Markova nesigurnost, česte promjene raspoloženja i depresije proizlaze iz bliske obiteljske prošlosti u kojoj se na njihovu porodicu zbog naklonosti bivšem političkom sustavu nije u mjestu gledalo pozitivno, a potom je u vrijeme ratnih sukoba devedesetih Markov otac – vjerojatno u želji da se dokaže – činio takve stvari da je po završetku rata napustio obitelj, otišao u Njemačku i odao se alkoholu. No, prošlost time nije zakopana, kako za noćenja kod Kelavinih otkriva Dijana, shvativši da je zbog potencijalnog otkrića ratnog zločina kojeg su počinile hrvatske postrojbe, obitelj Kelava iznova u nemilosti svojih susjeda. 

 Seciranje stvarnosti

Tako je pričajući o traženju ljubavi Đikić progovorio i o puno široj tematici, ostavši vjeran svom dosadašnjem opredjeljenju da kroz prozu secira stvarnost i upućuje na njene negativnosti. Sve to Đikić radi stilom već dokazanog pripovjedača koji priča tečno, jezgrovito i uvjerljivo, pogotovo kad je riječ o dijalozima koji su vrlo životni, a u slučaju narodne ikavice Kelavinih povremeno i vrlo duhoviti. Stilski je možda malo nezgrapno što roman od prve do posljednje stranice (136 ih je) teče bez razdvojenih poglavlja ili na bilo koji drugi način razdvojenog teksta, pa se tako bez posebne granice isprepliću zbivanja i radnje vezane uz različite lokacije i likove. No, i to ima smisla pogleda li se cijeli pomalo košmarni okvir u kojem likovi žive i rade. 

  Sve u svemu, iako uz naslov »Ponavljanje« piše i ljubavni roman, jasno je da je ova knjiga ipak i nešto više pa je očigledno da je tri godine nakon vrlo dobrog »Sanjao sam slonove« Ivica Đikić nastavio dobrom prozom pratiti stvarnost ljudi ovih naših prostora. A ona je, čak i kad je o ljubavi riječ, određena politikom i stalnim zbivanjima koja na čovjeka i njegov život utječu želio to on ili ne, pa tako iz generacije u generaciju svjedočimo ponavljanjima nesreća, sukoba, boli…