Snimio Roni BRMALJ
Prema iskustvima drugih zemalja, cjenovni udar, ali ništa dramatično, može se očekivati barem po dvije osnove: zaokruživanja cijena i postupnog usklađivanja na više domaćih i cijena zajedničkog tržišta, smatra bivši guverner HNB-a Željko Rohatinski. Nestanak valutnog rizika i niža razlika kamata u Hrvatskoj u odnosu na prosjek europodručja dva su ključna razloga zbog čega je uvođenje eura poželjno što prije, misli Marijana Ivanov
RIJEKA Je li uvođenje eura prije svega političko pitanje, kako to tvrdi guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, koji duboko vjeruje da je i ekonomska argumentacija na strani eura, jer kunu iz niza objektivnih faktora ne koristimo pa i nemamo što izgubiti, ili je euro prije i iznad svega ekonomsko pitanje, kako je to nedavno ustvrdio bivši guverner Željko Rohatinski, a ne političko ili još gore, politikantsko pitanje?
Euro je, međutim, i jedno i drugo a kakofonija nastaje upravo preklapanjem političkih, politikantskih i ekonomskih argumenata javne rasprave koja vjerojatno neće imati svoj referendumski epilog: Vlada i HNB pokrenuli su već proceduru uvođenja eura.
Očekuje se dakle da ćemo skoro ući u tečajni mehanizam ERM2, u kojem će tečaj kuna/euro oscilirati oko zadane razine, tamo ostati dvije godine, i nakon toga bar godinu dana biti u nekakvom limbu, da bi euro najranije mogli uvesti 2023. Obični životImamo svoj obični svakodnevni život za koji je euro prije svega ekonomsko pitanje – pitanje cijena, plaća, zaposlenosti, boljeg ili lošijeg života.
Taj život ovisi i o umiješnosti naše Vlade; o tome kako kombinira instrumente i politike koji su joj na raspolaganju. Stoga se ona ne može sakriti iza eura kao alibija za nedjelovanje. Ovisi međutim i o tome u kakvu eurozonu ulazimo te hoće li nam s novom valutom biti lakše ili teže izboriti se za koricu svakodnevnog kruha.
To je temeljno pitanje koje će sasvim sigurno imati i implikacije na politički i društveni život. Gdje smo trenutno? Hrvatska raste po stopi od 2,5 do 3 posto, sporije od drugih zemalja i manje više jer je kapital jeftin a okruženje još uvijek nije krizno.
Turizam nas održava, industrija stagnira ili propada. Monetarna politika održava tečaj kune, viškovi likvidnosti u sustavu prelaze 35 milijardi kuna no nikome ne trebaju jer se ne pokreću poslovni pothvati – ni državni ni privatni. Oslanjamo se na EU fondove koji donekle obnavljaju infrastrukturu. Proračunski višak narušen je »tek« tragedijom brodogradnje, koja više nije prioritet ni strateški interes.
A riječ je o najsloženijem, najobimnijem proizvodu koji se na ovim prostorima proizvodio, i umjesto da se iskoristi to znanja i radne etike što je još ostalo, odričemo je se kao da imamo neku alternativu. Rentna ekonomija pomalo se tako uvlači u svaku poru života.
Nezaposlenost pada jer ljudi odlaze, i sad je pitanje kako će se na sve to nasložiti euro. Reklo bi se, nedostatak gospodarske strategije ključni je problem: ako je nema, gotovo da je irelevantno imali mi kunu ili euro. Ako ne znaš kud ideš, svi putevi su pravi.
Na nedavnom predavanju na riječkom Ekonomskom fakultetu bivši guverner, ekonomist Željko Rohatinski podigao je prašinu izjavivši da je, ako mislimo voditi neutralnu monetarnu politiku kao do sada, euro bolje uvesti što prije, no ako imamo ambicije voditi aktivnu intervencionističku monetarnu politiku, koja bi uključila tiskanje novca i ciljano usmjeravanje likvidnosti prema gospodarstvu, pa i brodogradnji, onda je bolje da to odgodimo koliko god je moguće.
Eurozona, takva kakva je sada, kaže, nije optimalno valutno područje. Cilj nam, nastavio je, treba biti jačanje nacionalne ponude u uvjetima globalizirane potražnje. Ne možemo se više oslanjati ni na EU, ni na Ameriku.
Performanse EU-a su loše, zajedničko tržište podijeljeno mnogim neformalnim barijerama, a i pravila igre na njemu su određena parcijalnim interesima, rekao je Rohatinski, citirajući Josepha Stiglitza koji je, naglasio je Rohatinski, eurofil, a ne eurofob, no ipak upozorava na niz manjkavosti ovakve eurozone i poziva na njenu reformaciju.
Inflacijski udar
Odgovarajući na pitanja publike nakon predavanja, Rohatinski se osvrnuo na tri aspekta uvođenja eura: investicije, cijene i plaće. Cijene će, rekao je, sasvim sigurno rasti, inflacijskog udara će sasvim sigurno biti, i to što ga se želi relativizirati – smiješno je.
– Cjenovnog udara će biti kao što ga je bilo u drugim zemljama, barem po dvije osnove: zaokruživanje cijena i postupno usklađivanje na više domaćih i cijena zajedničkog tržišta. Koliko će to biti, iskustva po zemljama su prilično različita, ali neće biti ništa dramatično, preživjeli smo i gore stvari. Međutim, suština je u tome u kakvu eurozonu ulazimo, a ona je sada takva da je daleko od koncepcije optimalnog valutnog područja na koje se poziva, rekao je Rohatinski, koji tvrdi da su ciklusi asimetrični, kao i regulacija, koja je, veli, »skrojena sukladno interesima najrazvijenijih, pa je onda i djelovanje monetarne unije asimetrično.
«Na pitanje, hoće li nakon što uđemo u eurozonu porasti strane investicije, Rohatinski je kazao da će se, između ostalog, uvjeti poslovanja činiti transparentniji što teorijski privlači strani kapital. No, u praksi, kaže, nije tako.
– Onaj tko je imao interesa da investira, taj je investirao, s eurom ili bez njega; s našim zakonodavstvom ili bez. Ako imamo euro, ništa neće posebno potaknuti nove investicije. Konačno, ako je euro čarobni štapić, zašto ga neke zemlje koje smatramo pametnim nemaju: Švedska, Norveška, a da ne govorimo o Poljskoj, Mađarskoj… Nema čarobnog štapića. Uvođenje eura prije svega zavisi od toga kako će funkcionirati eurozona, a sada ne funkcionira dobro. Ostalo je naše politikantstvo: »Šengen plus euro i na konju smo.« Dao Bog da je tako, rekao je u Rijeci Rohatinski.
Ciklusi se poklapaju
Upitan pak o tome što će biti s plaćama, spomenuo je dvije stvari.– O tome postoji niz teorija, ali pustimo teoriju, pogledajmo naše prve susjede. U trenutku uvođenja eura u Sloveniji su plaće jednostavno konvertirane po tekućem tečaju.
Imali ste plaću 5.000 tolara, a poslije 1.000 eura. U startu se nije dogodilo ništa. Međutim, problemi su nastupili s dinamikom, s onim postupnim usklađivanjem sa sustavom cijena i mjerilima vrijednosti u eurozoni. Na njih se to konkretno odrazilo tako da su njihove plaće u eurima počele zaostajati za plaćama ostalih u eurozoni jer nisu imali kapacitet da to slijede.
Mislim da nešto slično čeka i nas, odgovorio je Rohatinski. U početku će, kaže, sve biti ok, no stvar je dinamike…Profesorica monetarne politike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Marijana Ivanov kaže da uvođenjem eura zemlja gubi monetarni suverenitet što predstavlja jedan od troškova odricanja od vlastite valute i samostalne monetarne politike.
No, u našem slučaju, kaže, to će biti prvenstveno potvrda postojećeg stanja jer sidro vezivanja tečaja kune za euro samo po sebi znači da je monetarni suverenitet već desetljećima vrlo nizak, a dodatni je problem što ga premalo koristimo.
– Najiskrenija je stoga izjava aktualnog guvernera u smislu da ne možemo izgubiti ono što nemamo. Tim više što je nakon ulaska Hrvatske u EU monetarni suverenitet dodatno smanjen pa naša središnja banka više-manje »pleše« kako ECB svira iako nismo dio europodručja. Mjere monetarne politike svele su se doslovno na intervencije obrane stabilnosti deviznog tečaja i zahtjeve za obveznom rezervom i minimalno potrebnim deviznim potraživanjima, dok ovo posljednje znači znatno veći regulacijski trošak za banke (i njihove korisnike – jasno) nego u članicama europodručja. Kreativnosti kao iz vremena bivšeg guvernera baš i nema, ali ni okolnosti nisu iste. S druge strane, stoga što nismo bili dio europodručja, tijekom godina recesije i slabog oporavka hrvatske banke nisu imale pristup programima otkupa vrijednosnica javnog i privatnog sektora (kvantitativnom labavljenu ECB-a) i mogućnosti refinanciranja kratkoročnim i dugoročnim programima iz primarne emisije, a kroz koje je ECB, odnosno Eurosustav posljednjih deset godina na različite načine podupirao gospodarski oporavak članica europodručja (službeno je djelovao protiv preniske inflacije), ali i rješavao različite druge probleme uključujući snižavanje troškova zaduživanja javnog i privatnog sektora. Možda zvuči malo ironično, ali uvođenjem eura ćemo imati više a ne manje monetarne politike, kaže Ivanov.
Naime, veli, uz sidro deviznog tečaja koje imamo danas i pravila automatizma teško je pa i nemoguće voditi kontracikličnu politiku koja bi pozitivno djelovala na gospodarski rast.
Koristi veće
– Monetarna politika Eurosustava će nam uglavnom odgovarati, ali ne zato što će na sjednicama Upravnog vijeće ECB-a ponekad glasati i naš predstavnik, nego zato što je naš poslovni ciklus (smjena faza ekspanzije i recesije) prilično sinkroniziran s onim u europodručju te se na gotovo isti način i u sličnom intenzitetu kreću i stope inflacije (čemu stabilni tečaj i prigušena inflatorna očekivanja svakako pridonose). S druge strane, u dijelu u kojem nije postignuta realna konvergencija – te dijelom sličimo na divergentnu mediteransku euro-periferiju, a dijelom na siromašnije zemlje Istočne Europe – samo uvođenje eura ne bi nam trebalo donijeti znatnije ni kratkoročne ni dugoročne štete koje već nisu ugrađene u loša strukturna obilježja naše ekonomije posljednjih desetljeća, posebno u pretkriznom razdoblju kao posljedica slobode međunarodnih tokova kapitala i formalno visokog a praktično niskog valutnog rizika s obzirom na politiku obrane stabilnosti tečaja. No, s druge strane, u godinama recesije ne samo da nismo mogli koristiti blagodati ekspanzivne monetarne politike koju su koristile članice europodručja, nego su nas dodatno u recesiju gurale i visoke kamate na javni dug i privatni dug s obzirom na činjenicu da je tada preko 70 posto duga bilo denominirano u stranoj valuti (poglavito euru). To znači da je u odnosu na visok javni dug, kao i dug privatnog sektora, znatno veći problem bila i ostala njegova valutna struktura – denominacija/ indeksacija za euro, i u maloj mjeri za druge strane valute. Taj trošak visokih kamata koji smo platili, a za dio javnog duga ga i dalje plaćamo, znatno je veći od negativnih učinaka jednokratnog ili dugotrajnijeg učinka rasta cijena i njihova usklađivanja kako zbog zaokruživanja u novoj valuti, tako zbog višeg stupnja integracije i konvergencije cijena u drugom roku. Nestanak valutnog rizika na domaći i inozemni dug svih sektora vezan za euro, kao i niža razlika kamata u Hrvatskoj u odnosu na prosjek europodručja dva su ključna razloga zbog čega je uvođenje eura poželjno što prije. Dodatno kako su i izvoz i uvoz roba i usluga uvelike vezani za zemlje članice europodručja, odnosno eurska plaćanja u trgovini s trećim zemljama, jasno da je nestanak tečajnog rizika poželjan za trgovinsku razmjenu, kao i za strane investicije. Ekonomske koristi su u svakom slučaju veće od ekonomskih troškova, i za nas u Hrvatskoj bi uvođenje eura trebalo bi biti promatrano prvenstveno kao ekonomsko pitanje, a ne kao političko pitanje kojim ćemo se pridobiti simpatije europskih institucija i njihovih čelnika. No, kako je prevladao ton da je uvođenje eura političko pitanje, onda prije njegova uvođenja svakako treba organizirati referendum bez obzira na rizik izglasavanja negativnog odgovora i negativne ekonomske štete (niži kreditni rejting, više kamate, nestabilnost tečaja) koje bi to moglo polučiti. Isto tako građanima treba objasniti i koristi uvođenja eura za njih same i gospodarstvo u cjelini, kao i činjenicu da euro praktično imaju već danas samo se zove kuna emitirana uz više nego stopostotno pokriće u euru. Stoga je valjda i simbolično izabrano vrijeme slanja zahtjeva za ulazak u europodručje blizu razdoblja proslave 25 godišnjice hrvatske kune, zaključuje Ivanov.
