Nije mladim Talijanima odjednom palo na pamet: idemo na tribine navijati, kako bi se oslobodili starijih. Njihov put do navijačkih tribina dio je dugog procesa. Velika inspiracija bio im je revolucionarni pokret Italije s kraja 60-ih i početka 70-ih godina
Francuz Sébastien Louis profesor je povijesti koji se bavi istraživanjem radikalnih navijačkih skupina u Italiji, odnosno vezom između ultrasa i talijanskog društva od šezdesetih godina prošlog stoljeća do današnjih dana. Na temu nogometnih navijača doktorirao je 2006. godine, a autor je i dviju knjiga o povijesti organiziranog navijanja u Italiji. U akademske vode Louis je stigao ravno sa stadionskih tribina.
Ovaj doktor povijesti gorljivi je navijač kluba Olimpique de Marseille i pripadnik navijačke skupine Commando Ultra 84. Za naš list Louis govori o povijesti talijanskih ultrasa; o razlozima nastanka organiziranih navijačkih skupina, o nasilju na nogometnim stadionima i drugim temama vezanim za »nogometne fanatike« sa stadionskih tribina. Razgovor s jednim od najboljih poznavatelja teme organiziranog nogometnog navijanja u europskim akademskim krugovima započet ćemo s godinom kad je ugovornik inficiran virusom organiziranog navijanja. – Navijač sam Marseillea, a na tribine stadiona svog kluba prvi put sam sjeo 1989. godine. Imao sam 14 godina kad me otac poveo na jednu nogometnu utakmicu. Kupio mi je dres i šal, sjeli smo na svoja mjesta, ali nitko oko nas nije navijao. Ljudi su šutjeli i gledali utakmicu. Za to vrijeme, na drugom kraju stadiona grupa mladića je pjevala od prve do posljednje minute. Gledao sam ih i želio biti s njima, a ne s gledateljima koji su šutke sjedili. Par godina kasnije postat ću dio navijačke tribine. Marseille je, sjećam se kao danas, igrao protiv Uniona iz Luxembourga. Od tog dana s navijačima Marseillea obišao sam cijelu Europu. Postao sam Comando Ultra.
Kontrola života
U svojim istraživanjima bavili ste se talijanskom navijačkom scenom. Kad i pod kakvim, odnosno čijim utjecajem se na talijanskim nogometnim stadionima pojavljuju prve navijačke skupine?
– Da bi razumjeli proces nastanka talijanskih ultrasa morate uzeti u obzir cijelu poslijeratnu talijansku povijest. Talijansko društvo je vrlo konzervativno i danas, a u vremenu nakon Drugog svjetskog rata bilo je kudikamo konzervativnije. U to vrijeme na političkoj i društvenoj sceni Italije dominirale su dvije velike političke stranke, komunisti i demokršćani. One su organizirale društveni život Italije, koja je u to vrijeme bila industrijski nerazvijena zemlja i koja je kasnila za razvijenim europskim zapadom u mnogim stvarima. Mladi Talijani u pedesetima su u potpunosti bili pod kontrolom roditelja i obitelji. Situacija je bila znatno drugačija od one u, primjerice, Engleskoj, gdje se već u to vrijeme javljaju pokreti inspirirani mladenačkom pobunom protiv svijeta odraslih. Emancipacija talijanske mladosti započet će tek sredinom šezdesetih, s prvim revoltom studenata sociologije na sveučilištu Trento. Neki od studenata koji su predvodili pobunu kasnije će postati vođe Crvenih brigada.
Želite reći da navijački pokret ima korijen u studentskom pokretu?
– Ne, studentske pobune nisu korijen navijačkog pokreta, ali su vrlo važne da bi se razumio okvir u kojima nastaju organizirane navijačke skupine. Do sredine šezdesetih, rekoh, Italija je bila vrlo, vrlo konzervativno društvo. Čak i komunistička stranka bila je vrlo konzervativna. U takvim okolnostima mladi ljudi su tražili način da se emancipiraju, što je eksplodiralo 1968. godine i nastavilo se sve do 1978. godine. U pitanju je, dakle, vrlo dug proces. Što unutar tog procesa želi talijanska mladost? Želi se osloboditi starijih koji kontroliraju njihov život. Željeli su emancipaciju sa seksualne i političke točke gledišta. Željeli su kontrolirati svoje živote. Da bio to postigli morali su osloboditi neki prostor u društvu, a jedan dio tog prostora su stadionske tribine. Nije mladim Talijanima odjednom palo na pamet: idemo na tribine navijati, kako bi se oslobodili starijih. Njihov put do navijačkih tribina dio je dugog procesa.
Preko ruba
Kad se, dakle, na talijanskim stadionima javljaju prvi organizirani navijači?
– Sad se vraćamo u 1965. godinu. Prve navijačke grupe u Italiji pojavile su se u Torinu i Rimu. Prvi klubovi navijača osnivaju se već 1960. godine, zahvaljujući utjecaju predsjednika klubova. Oni su željeli imati organiziranu podršku na stadionima. Bili su to klubovi navijača koji su okupljali ljude iz svih starosnih skupina, ali u pitanju je značajan pomak u nogometnom navijanju jer se radi o uspostavljanju navijačke strukture, koordinacijskim centrima za navijače. Tek pet godina kasnije, dakle, javlja se u Italiji fenomen organiziranih navijačkih grupa. Mladi ljudi nisu bili zadovoljni klubovima navijača, jer na stadionima nije bilo navijanja, a oni su željeli aktivno bodriti svoje klubove. Postepeno se na tribinama počinju pojavljivati s transparentima, bubnjevima i megafonima. Takvo što do tad u Italiji nije viđeno; bila je to revolucija u ponašanju mladih ljudi na talijanskim stadionima. To je, dakle, točka preokreta, ta 1965. godina. Prava revolucija nastaje kad navijačke skupine uzimaju imena. Godine 1967. navijači Rome na tribine izlaze pod transparentom Guerrieri (Ratnici). U Milanu se pojavljuje transparent s imenom Commando Clan, a Comando Clan kasnije mijenja u Commando Tigre. Mjesto gdje u to vrijeme trenira nogometni klub Milan naziva se Lavlje gnijezdo pa navijači ovo ime uzimaju za ime svoje tribine. Pojavljuje se i organizirana navijačka skupine u Genovi – Ultras San Alberto. San Alberto je dio Genove koji prati Sampdoriju.
Tad se prvi put susrećemo s nazivom ultras?
– Da, prvi put jedna navijačka skupina sebe naziva ultrasima. Zašto ultras? U 1965, 1966 i 1967. godini novine izvještavaju o novoj vrsti nogometnih navijača, koja buči na utakmicama i napada protivničke navijače. Novinari ih nazivaju ultrasima, jer su radikalni. Mislim da je naziv preuzet od političkih skupina, kakvu, primjerice, imamo u Alžiru, gdje se najradikalniji Francuzi nazivaju Ultra of Algeria. Ultra znači ići preko ruba, izvan granica normalnog. U Torinu se pojavljuje skupina koja sebe naziva Ultras Granata, a kasnije se javlja i niz novih imena koji u sebi sadržavaju taj termin – ultras. Ultras tako postaje riječ koja opisuje određeni tip nogometnih navijača.
Englezi uzor
Imaju li talijanski navijači tog vremena uzore? Jesu li to Englezi?
– Jedan od uzora ultrasima zasigurno je Engleska. Gledajući engleski nogomet na prvim televizorima Talijani vide da se u toj zemlji na tribinama događa nešto s čim se nisu susretali. 1965. godine Liverpool igra s Interom, a novinari pišu o potpuno novoj atmosferi na stadionu. U novinskom izvještaju stoji: »Treba nam ovo u Italiji. Na našim stadionima nemamo nikakvu atmosferu.« Mladi Talijani impresionirani su onim što vide, ali to je tek dio njihove inspiracije. U znatnoj mjeri inspiriraju ih i demonstracije koncem šezdesetih godina, kad nastaju prve revolucionarne ćelije u talijanskom društvu. Ultrasi gledaju »crvene demonstracije«, vide ljude s crvenim transparentima spremne za obračune s policijom. Ulične demonstracije uzimaju kao model ponašanja. Danas stoga možete vidjeti grupe ultrasa koje koračaju iza transparenata po ulicama grada, kao na demonstracijama. Demonstranti su koncem šezdesetih bili velika inspiracija navijačkim grupama. Godine 1971. i 1972. u Rimu imate grupu koja se zove Fedain. Zašto Fedain u Rimu? Zato što vide mlade Palestince koji prosvjeduju i to im se sviđa. U imenima grupa javlja se riječ – brigate, što preuzimaju od revolucionarne skupine Brigate Rosse. Veća inspiracija nego Englezi, dakle, Talijanima je revolucionarni pokret Italije s kraja 60-tih i početka 70-ih godina prošlog stoljeća.
Znači li to da su navijačke skupine u to vrijeme bile uglavnom lijevo orijentirane?
– Da, U Italiji je 90 posto navijačkih skupina tog vremena bilo lijevo orijentirano. Navijači su, naime, željeli izgledati što opasnije, a demokršćani im se u tu priču nisu uklapali. Utjecaj političkih gibanja tog vremena na navijačke skupine je velik, ali navijači od političkih pokreta ne preuzimaju ideje, nego samo imidž. Većina mladića koji se okupljaju na stadionima o politici zapravo ne razmišlja. Njima se sviđa tek koreografija. Uzimaju sve što će im pomoći da izgledaju opasnije, ratobornije. U to vrijeme na stadionima se pojavljuju i transparenti s natpisom »autonomia«, jer autonomaši u talijanskom društvu tog vremena slove za najtvrđe momke. Na stadionima, međutim, nema političke propagande. Presudna postaje borba za identitet grada pa tako imate slučajeve gdje lijevo organizirane skupine zajedno s desničarima napadaju lijevo organizirane skupine navijača iz drugih gradova. Navijače tog vremena politika zapravo ne zanima.
Smrtni slučaj
U to vrijeme dolazi i do izraženijih pojava nasilja na tribinama talijanskih stadiona?
Pratite li navijački pokret u Hrvatskoj?
– Pratim. Imate dva modela organiziranog nogometnog navijanja: hooliganski model sjevera i ultrase s juga. Balkanski model podrazumijeva više strasti i manje organizacije i on je zapravo mix ova dva modela o kojima sam govorio. U Jugoslaviji je utjecaj Ultrasa na nogometno navijanje bio velik. Mogu govoriti i o hrvatskoj navijačkoj sceni. Znam, recimo, za riječku Armadu. Rijeka nije tako dobar klub, ali oko nje ćete naći veliku navijačku strast. Tamošnji ultrasi su impresivni. To govori da je navijački pokret vrlo jak i ukorijenjen, jer ako imate prosječan klub s odličnom navijačkom skupinom – to govori o strasti. Ultra grupe poput Armade kreirane su u osamdesetima, a one gaje miks talijanske i engleske navijačke škole. Takva je, smatram, cijela navijačka scena Hrvatske, s tim što mi se čini da je na jugu Hrvatske utjecaj talijanskih ultrasa znatno veći nego na sjeveru.
– Ne. Ljudi vjeruju da nasilje na stadione dolazi s ultrasima, ali ono je oduvijek prisutno na nogometnim utakmicama. U Engleskoj imate zabilježene slučajeve nasilja već 1853. godine na utakmici Prestona i Aston Ville. Godine 1914. Pizza igra protiv Livorna, a navijači ovih klubova nakon utakmice počinju pucati jedni na druge. Godine 1920. igra se utakmica treće lige između Lucchesea i kluba Viareggio. Jedan sudac je nedostajao pa organizatori uzimaju navijača Viareggia da sudi. Ovaj pri kraju utakmice pokušava pretući glavnog suca jer smatra da sudi u korist Lucchesea. Ljudi upadaju u teren, intervenira i policija. Navijač koji je sudio utakmicu biva ubijen metkom iz policijskog oružja i to je prvi zabilježen slučaj nasilne smrti na talijanskim stadionima. Poginuli čovjek zvao se Augusto Morgantini. Viareggio je u to vrijeme grad pun anarhista i neredi prerastaju u revoluciju koja traje tri dana. Ljudi su napali policijsku postaju i uzeli oružje. Kralj nakon toga šalje armiju koja zauzima kontrolu nad gradom. Povjesničari taj događaj danas nazivaju Crveni dani Viareggia.
Koliko zabilježenih smrtnih slučajeva zbog navijačkog nasilja od tog dana do danas imamo u Italiji?
– Imamo 30 registriranih nasilnih smrti zbog nogometnih utakmica. S navijačkim skupinama, u kasnijoj fazi, javlja se novi tip nasilja. Do tad je nasilje vezano uz zbivanje na stadionu, ali s navijačkim skupinama dolazi do nasilja nevezanog za ono što se događa na terenu.
Kad se organizirane nogometne skupine okreću političkoj desnici?
– Prve generacije organiziranih navijača, dakle, bilo su politički lijevo. U osamdesetima one su apolitične, kao uostalom i veći dio talijanskog društva, zasićenog revolucionarnim gibanjima sedamdesetih. Do vezivanja uz radikalnu desnicu dolazi kasnije, kad se Italija obogatila i od zemlje emigranata postala zemlja u koju dolaze imigranti. Navijači nastupaju s pozicije: Ovo je moja zemlja, moj grad i stranci nisu dobrodošli.
Talijanske navijačke skupine slove kao začetnici korištenja pirotehnike na stadionima?
–Prvi poznati slučaj korištenja pirotehnike na stadionima datira iz 1947. godine. Prvi pirotehniku koriste navijači Napolija. Napulj je inače grad vrlo povezan s pirotehnikom, Napolitanci su vrlo teatralni ljudi i po tome su poznati. Kasnije se to širi i na ostatak Italije.
