Iako dolazim iz Nizozemske, nisam ljubitelj brodova. Međutim, »Galeb« zapravo više i nije brod nego je postao fascinantni plutajući objekt. Unutrašnjost broda zanimljivija mi je od vanjskog dijela, tu ima mnogo povijesti – namještaj, sobe, Titova i Jovankina kabina... – sve to predstavlja svojevrsno putovanje kroz vrijeme
U sklopu studija MAP i projekta ADRIART, Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci organizirala je radionicu mobilnosti pod nazivom »Under the Flag of Displacement«, koja je održana na brodu »Galeb« od 29. lipnja do 5. srpnja. Na njoj su sudjelovali studenti Akademije i partnerskih institucija iz Slovenije, Austrije i Italije, a jedan od mentora bio je svjetski poznati umjetnik Ulay – jedan od pionira body arta, performansa i polaroid arta. Njegovo ime također se veže uz Marinu Abramović – konceptualnu i umjetnicu performansa svjetske reputacije.
Ulay je bio partner Marine Abramović, kako u umjetnosti tako i u životu. Svoju ljubavnu priču odlučili su prekinuti 1988. godine. Rastali su se na simboličan način: odlučili su prijeći Kineski zid pješice, krenuvši svaki sa svoje strane, da bi se u zagrljaju susreli na sredini posljednji put.
Međutim, iznova su se sreli 2010. godine kad je u njujorškom Museum of Modern Art (MoMA) organizirana retrospektiva rada Marina Abramović »The Artist is Present«. Tom prilikom ona je izvela performans u kojemu je za stolom provodila vrijeme s posjetiteljima. Za stolom, preko puta Marine Abramović, kao sudionik performansa pojavio se Ulay, što se pretvorilo u iznimno emotivan trenutak. Vezano uz to pojavila se dvojba je li njihov susret bio spontan ili je i to bio dio koncepta. Ovu dilemu u razgovoru nam je razriješio sâm Ulay.
Ulay je umjetnički pseudonim Franka Uwea Laysiepena, rođenog 1943. u njemačkom Solingenu. U većini svojih djela bavi se odnosom tijela, prostora i društva. Od 2009. godine živi u Ljubljani, vezan je i uz Amsterdam, dok zbog umjetnosti često putuje po svijetu. Nedavno je u Bologni na Festivalu biografskog filma dobio nagradu za životno djelo. Jednom prilikom Marina Abramović izjavila je da bi trebalo mnogo vremena, možda i čitav život, da bi se razumjelo Ulaya.
Fascinantni »Galeb«
S Ulayem smo se susreli u Rijeci tijekom radionice na brodu »Galeb«, čime i započinjemo razgovor. – Na poziv Akademije primijenjenih umjetnosti došao sam u Rijeku kao mentor na radionici. Uz Rijeku me vežu lijepa sjećanja, jer sam ovdje već bio prije šest godina. Bilo je to u vrijeme kad je Branko Franceschi vodio Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Tada mu, pretpostavljam zbog političkih i financijskih razloga, nije bilo lako voditi jedan takav muzej. Možda tada nije bilo pravo vrijeme, no sada mi se čini da su okolnosti bolje. Hrvatska je u Europskoj uniji i veće su mogućnosti da Muzej dobije potporu i postane vidljiviji. Rijeka zaslužuje muzej suvremene umjetnosti, a podržavam i inicijativu oko Europske prijestolnice kulture.
Što se tiče radionice na brodu »Galeb«, bile su zastupljene različite discipline – scenografija, multimedija, performans… Ja sam bio mentor za performans. Nisam to planirao, ali na kraju sam ipak odlučio izvesti i vlastiti performans jer bih kao mentor trebao znati više i nečemu naučiti studente. Odlučio sam se za spontani performans pod naslovom »Vratiti ‘Galeba’ u život«. Iako dolazim iz Nizozemske, nisam baš ljubitelj brodova. Međutim, »Galeb« zapravo više i nije brod nego je postao fascinantni plutajući objekt. Unutrašnjost broda zanimljivija mi je od vanjskog dijela. Unutar »Galeba« ima mnogo povijesti – namještaj, sobe, Titova i Jovankina kabina – sve to predstavlja svojevrsno putovanje kroz vrijeme. Želja mi je da na »Galebu« provedem mjesec dana sâm i pišem knjigu ili stvaram neko djelo.
Je li to moguće? – Teško, jer je to sada zaštićena zona i potrebna je posebna dozvola za ulazak na brod. No, možda bi mi neki autoritet to mogao omogućiti. Moram dobro »skuhati« ideju prije nego se javim na rezidenciju. Kako ste zamislili performans na »Galebu«? – Riječ je o jednostavnom performasnu kojim sam »Galeba« pokušao vratiti u život. Da bih to postigao, trljao sam brod dlanom i zatim sofisticiranim termometrom mjerio temperaturu koja se trebala podignuti do vrijednosti jednake temperaturi ljudskog tijela.
Umjetnici na odmoru
Što ćete raditi nakon Rijeke? – Idem za Piran, no prije toga zaustavit ću se u Poreču gdje me pozvao Marinko Sudac. Sudjelovat ću u projektu »Umjetnik na odmoru«. To mi zvuči izazovno, jer se pitam što umjetnici rade na odmoru? Ja sam, naime, umjetnik i kad spavam. Umjetnici se zapravo nikad ne odmaraju. Oni su uvijek okupirani izmišljanjem i otkrivanjem svijeta. Zato mi je riječ »odmor« pomalo strana. Netko može odlučiti da će se odmarati i ništa ne činiti, no umjetnici nikad ne staju. Kako je došlo do toga da danas živite u Ljubljani? Zašto ste odabrali taj grad? – Ljubljana je zapravo izabrala mene. Na poziv Galerije ŠKUC došao sam u Ljubljanu da se osvrnem u povodu izložbe Željka Jermana. Kustos Tevž Logar smatra da između Jermana i mene postoje sličnosti tijekom sedamdesetih godina i mislim da je u pravu. Tada mi se Ljubljana svidjela. Grad je miran, lijep i ljudi su opušteni. Onda sam 2009. godine opet pozvan u ŠKUC, gdje je održan razgovor s Ješom Denegrijem. U to vrijeme u Ljubljani mi se dogodila ljubav na prvi pogled (sa sadašnjom suprugom Lenom Pislak, op.a.). U Ljubljanu sam došao s malim kuferom i ostao… Dosta putujem i sada živim između tri moje baze – Ljubljane, Amsterdama i Pirana. Kao umjetnik performansa stalno sam na putu, jer oni koji se bave performansom ne mogu poslati sliku za izložbu. Imam sedamdeset godina i još uvijek ne mogu stati.
U Bologni ste dobili nagradu za životno djelo. Jedan od povoda je i film »Project Cancer« koji govori o teškoj bolesti s kojom ste se suočili. – Redatelj filma je Damjan Kozole. Snimali smo ga od studenoga 2011. godine do sljedećeg studenoga (Ulay’s Journal from November to November). Prve scene snimljene su u vrijeme kad sam zbog vrlo agresivnog karcinoma prolazio tešku kemoterapiju. Dalje me kamera prati na putu, na raznim lokacijama gdje sam posjetio prijatelje. Snimanje filma i putovanja udaljili su me od brige zbog bolesti. Zato sam za taj angažman na filmu skovao termin »filmoterapija«. Film je prikazan u Bologni i izazvao je veliki interes. »Project Cancer« bit će prikazan i na ovogodišnjem Motovunskom filmskom festivalu. Nagrada za životno djelo u Bologni znači mi mnogo i doživljavam je kao kompliment za moje životno dostignuće.
Dvije stigme
Kakvo je bilo iskustvo rada na filmu »Project Cancer«? – Damjan Kozole i scenarist Tevž Logar predložili su mi snimanje filma u vrijeme kad nisam znao hoću li preživjeti. Bilo je to pitanje života i smrti. Nisam bio siguran je li Damjanov način rada komplementaran mojem stanju, ali dogodilo se suprotno. Damjan mi je dao »carte blanche«. Tevž Logar je napisao scenarij, ali ga se nismo striktno pridržavali. Putovali smo i spontano snimali. Bilo je to jako ugodno iskustvo. Film smo radili bez ikakvog budžeta, što mi je drago. Veći budžet, naime, znači i više kontrole, a mora se udovoljavati i raznim zahtjevima. Mislim da je to što smo radili bez budžeta prednost. Osim toga, ja nisam glumac nego performer. Svjestan sam i toga da naslov našeg filma može odbiti gledatelje. Bolest je vjerojatno najveći projekt moga života. Odatle »Project Cancer«. Ljepši naslov možda bi bio »Izvođenje života«.
Radite li na nekim novim projektima? – Fondacija Ulay radi na velikom projektu arhiviranja i katalogiziranja mojih radova. Dobro su sačuvani, ali nikad nisu arhivirani. Mogao bih sa svojim radovima napuniti tri muzeja jer nikad nisam trčao za tržištem. Veliki sam kolekcionar svojih radova. Imam i veliki profesionalni depo u Amsterdamu. Arhiviranje je jako važno i traži vrijeme. Upravo sam dobio poziv da izlažem u Muzeju Ermitaž u Sankt Peterburgu. Nikad ne radim samo na jednom projektu, nego uvijek na više njih. Nastavljam i s projektom »Water«, a u planu su mi film i knjiga o tome kako sam se borio s rakom. Ovoga rujna u Nizozemskoj izlazi moja biografija na engleskom jeziku. Bit će predstavljena u galeriji White Cube u Londonu i u Frankfurtu. To zapravo nije klasična biografija ni monografija, već nekonvencionalna knjiga o mojem životu.
Zašto je bilo važno snimiti film koji govori o tako teškoj temi? – Film »Project Cancer« bitan je zato jer u društvu postoje dvije stigme – stigma o raku i stigma o kemoterapiji. Ljudi su šokirani i preplašeni i ne znaju kako se nositi s tim problemom. U našem modernom civiliziranom svijetu skoro svaka treća osoba ima iskustvo raka. Ako ne osobno, onda zato jer boluju članovi obitelji, rođaci ili prijatelji. Većina ljudi rak doživljava kao smrtnu kaznu. Osobno sam se odlučio za ortodoksnu medicinsku kemoterapiju jer više nisam imao vremena za alternativno liječenje. Tijekom dvije godine borbe s bolešću jako sam se trudio. Uz uzimanje lijekova bavio sam se i vizualizacijom, radio detoksikaciju, koristio iskustva ayurvede, holističke terapije i akupunkture. Kemoterapija je poput bombe koja uništava i dobre i loše stanice. Bio sam i na posebnoj dijeti kako bih ojačao imunitet. Sve ovisi o imunološkom sistemu, a moj je bio jako slab. Odlučio sam napraviti mali film i knjigu u kojoj bih objasnio kako sam sebi pomogao. Mislim da bi to moglo biti od koristi i drugim ljudima. Koja je razlika između glumca i performera? – Ja nisam glumac koji igra ulogu. Kao prvo, ne mogu zapamtiti tekst. Svi moji performansi su neverbalni. Ne radim s riječima i ustima. Performans je spontan, jednostavno se dogodi. U performansu su izvođač i gledatelji u istoj situaciji. To je nešto poput »uzmi ili ostavi«, a ne kao ponavljanje scena tijekom snimanja filma.
Imidž vode
Jedan od vaših novih projekata posvećen je vodi, a sebe volite predstavljati i kao »Water«. Zašto vam je voda toliko važna? – Jako dugo bavio sam se body artom. Kad sam došao do jedne razine, osjetio sam da moram naći zamjenu za tijelo. Onda sam postao svjestan da voda čini oko 70 posto našega tijela, dok mozak sadrži čak 90 posto vode. Voda mi se tako učinila odličnom zamjenom za tijelo. Na temi vode počeo sam raditi sa svojim studentima. Kad u internetsku tražilicu ukucate pojam »voda«, odmah će vam izbaciti milijune referenci. Vodom se bave i razne organizacije, dok je voda u medijima najčešće prisutna kroz brojke, statističke podatke i loše vijesti. Shvatio sam da moramo promijeniti imidž vode. Zato sam odlučio angažirati globalnu umjetničku zajednicu. Najprije sam kreirao web- stranicu www.earthwatercatalogue.net, na kojoj umjetnici daju svoje priloge ideji vode. Imidž vode je takav da ga uopće nema ili je jako romantičan. Odlučio sam se predstavljati kao Water/Voda. To je mala provokacija, jer kad ponavljam riječ Water, ljudi počinju razmišljati o vodi. To mi je cilj.
Kad ste se 2010. godine pojavili na performansu Marine Abramović u MoMA-i, je li to bilo spontano ili je riječ o dijelu koncepta. O tome, naime, postoje neke dvojbe. – Bilo je to iznenađenje i za Marinu i za mene. Nismo znali da ćemo se vidjeti na taj način. Došao sam na otvorenje izložbe, jer se dio nje bavio i našom suradnjom. Budući da nisam stalno u New Yorku, otišao sam na otvorenje vidjeti prijatelje. Kad sam ušao u atrij, Marina je sjedila s prvom osobom koja je sudjelovala u performansu. Odjednom su me zgrabili za ruku i doslovno ugurali u stolicu nasuprot Marine. Na kraju je taj neočekivani susret ispao vrlo emocionalan. To je možda bila najuspješnija akcija u mom životu (smijeh). Do tada nikad nisam uspio zabilježiti toliko posjeta na YouTubeu. Jeste li i danas u kontaktu s Marinom Abramović? – Ne. Marina je jako zauzeta, a osim toga radimo u različitim područjima.
