Philippe Claudel francuski je pisac, scenarist i režiser, gost Sajma knjige u Puli. Vrlo poznat u Francuskoj, osvajač mnogih književnih nagrada, pa tako i »Goncourta«, Claudel je filmovima dospio i do Amerike. Ni u Hrvatskoj nije nepoznat, budući da je »Profil« objavio njegov roman »Sive duše«, a Edicije Božičević »Brodeckov izvještaj« i »Istragu«. S Claudelom razgovaramo nakon »Doručka s autorom« Voje Šiljka.

  Je li vam netko ikad rekao da nevjerojatno sličite Kevinu Spaceyu?

  – (Smijeh). Zapravo, puno puta. Ima i jedna zanimljiva priča vezana uz to. Prije nekoliko godina bio sam u Hollywoodu na ceremoniji dodjele nagrada »Golden Globes«, jer je moj prvi film bio nominiran za tu nagradu. Nakon ceremonije dodjele, na after partyju s mojim američkim agentom, koji je dio te velike američke agencije s velikim zvijezdama, prilazi mi taj tip i viče: »Heeej, Kevin! Super da te vidim!«. Bio je to Matthew McConaughey. S time da morate znati da je McConaughey snimao s Kevinom Spaceyem nekoliko godina ranije. Dakle, dobro ga je poznavao. »Kevin, kako si?« – pita on mene. I sad, ne znam znate li, ali Kevin Spacey je gay, a ja odgovaram: »Heej, Matthew, daj da te upoznam s mojom ženom!« E, tada je složio lice totalne zbunjenosti.

  A bilo je i kasnije zanimljivo, kad sam izlazio iz te dugačke limuzine na crvenom tepihu, a publika je počela klicati: »Kevin, Kevin!« Čudno, jer ja mislim da ne sličimo.

  Moderne književne teorije rekle bi da je pogrešno tumačiti djelo iz autorove biografije, ali to što ste radili u zatvoru kao pedagog, učitelj, puno ima veze s vašim radom. Biografija je u vašem slučaju prilično važna za vaš rad, je li tako?

  – Biografija je uvijek važna, ta biografska dimenzija u umjetničkom radu. Svjesno i nesvjesno mi smo produkt svih iskustava našeg života. Od rođenja. Ali naravno ima tih iskustava, poput bivanja učiteljem u zatvoru 12 godina, koja su vam jako važna. U zatvor sam tada odlazio raditi sa zatvorenicima tri do četiri puta tjedno. To mi je bilo važno jer sam to profesionalno iskustvo počeo imati rano, s 25 godina, dok sam bio mladić s teorijom o životu, dobru i zlu itd. A s tim iskustvom, upoznavanjem sa zatvorenicima, totalno sam promijenio razmišljanja, otkrivši da ništa nije jednostavno.

Pisci-redatelji

To da nema crno-bijelih stvari, da je sve sivo? Zato ste jedan svoj roman i nazvali »Sive duše«?

  – Upravo tako. Jer zona između tame i svjetla, Pakla i Raja, siva je. Mi smo, a pritom mislim na sva ljudska bića, životinje sastavljene od dvaju principa: od želje da činimo dobro i želje da činimo loše.

  Što ste podučavali zatvorenike?

  – Francuski jezik, francusku literaturu, ponekad povijest umjetnosti, ali i reflektivno razmišljanje o filozofskim tekstovima. Učio sam ih i da sastavljaju tekstove raznih tipova.

  Koliko vam je poznanstvo s njima bilo važno i u kasnijem kreiranju karaktera? Koliko njih ima u vašim likovima?

  – Tijekom tog doba nisam htio koristiti svoje iskustvo da bih napravio film, napisao roman ili esej. To je bio moj posao, moj život, to odlaženje u zatvor, upoznavanje različitih ljudi, kriminalaca, pa mi ideja nije bila uhvatiti dušu tog kriminalca i transformirati je u umjetničku dimenziju. To je bio samo moj posao. Kad sam pak prestao raditi 2000. godine, korak po korak, bez svjesne želje, koristio sam taj materijal, ali bez referenci na prave, fizičke ljude.

  Nema baš puno pisaca koji bi bili i filmski redatelji, jer to su prilično udaljeni načini rada. Film je kolektivno djelo, a knjiga se piše u osami. Kako se to u vama prelomilo, odnosno je li situacija možda u Francuskoj drukčija po tom pitanju?

  – Upravo tako. U Francuskoj nije neobično biti pisac i redatelj. Kad promatrate povijest filma, od početka 19. stoljeća, ima puno majstora pisane riječi: Jean Cocteau, Marcel Pagnol, Alain Robbe-Grillet, Marguerite Duras, Jean Giono, Sacha Guitry, Samuel Beckett, i drugi pisci koji su u isto vrijeme radili i filmove i pisali romane. To je francuska tradicija.

  U mom slučaju svari su malo drugačije, jer najčešće ti autori adaptiraju svoje romane, dok ja to ne radim jer želim istražiti novi način, novu priču; nemam uopće želje adaptirati svoje romane za film. Ja film koristim kao instrument za izražavanje drugačijih osjećaja, priča… I radim specifično u procesu pisanja i u procesu snimanja filmova.

  U pravu ste kad kažete da je pisanje samotnički posao, a snimanje filmova kolektivni. Kad pišem roman zadovoljstvo mi je biti u toj samoći i istraživati sam taj svemir, a drugi je užitak raditi film s ekipom, jer postoji ta uzbudljiva dimenzija stvaranja s drugim kreativcima i korišetnja njihovih talenata glume, montiranja itd. I ta suradnja je magična jer sami ne možete napraviti film.

Permanentni rat

Što biste rekli da je osnovna razlika između vašeg rada na filmu i pisanja? A što povezuje ta dva vaša aspekta stvaranja?

  – Moj prvi film bio je odgovor na često istraživanje muškog svijeta u mojim romanima, pa sam poželio istražiti ženski. Ali to opet nije bio slučaj kasnije: moj drugi film bio je priča o čovjeku općenito. Mislim da je zajednička točka mojih romana i filmova ta ljudska dimenzija; htio sam razumjeti od čega smo napravljeni, što nas pokreće. Interesantno mi je promatrati život mikroskopom. Mikroskop je ponekad jezik kojim konstruiram roman, a ponekad je kamera koju koristim kao instrument za seciranje: zarežem tijelo, zarežem dušu, promatram. Nekad s muškim karakterima, nekad sa ženskim, ali ima tu važna stvar: ja volim glumice i glumce. Nije s njima lako, jer neki glumci su totalno ludi (smijeh), ali ja volim raditi s njima, jer to je kao tijekom djetinjstva kad zamišljate priče sa svojim prijateljima pa određujete tko će biti zmaj, tko svećenik, a tko princ. I vjerujete u to. I zašto biste onda to prestali raditi?

  U vašim romanima, barem onima koji su kod nas prevedeni, rat često čini pozadinu priče. Zašto?

  – Rat se na žalost stalno ponavlja. Nekad ste direktno pod utjecajem rata, kao u vašoj zemlji od 1991. do 1995., u mojoj zemlji za vrijeme Drugog svjetskog rata itd. Kad gledate rat, danas je svugdje; Sirija, Irak, Afrika, Rusija, Ukrajina… Od početka ljudskog vremena nije bilo momenta globalnog mira. Uvijek je barem jedan rat negdje i s tom činjenicom promatram postojanje ljudskog bića u toj situaciji.

  Mislim, jako je važno i fascinantno za pisca promatrati ponašanje ljudskog bića tijekom rata. Jer ljudsko biće je tamo totalno golo; možete zaviriti duboko u čovjeka. U vrijeme mira biti muškarac je lako, ali mnogo je teže to biti u ratu. Ponekad se bojim samog sebe. Tko bih ja bio da sam živio tijekom Drugog svjetskog rata? U kojem taboru bih bio? S nacistima, protiv njih? Prelako je danas reći da bih bio protiv, ali to nije tako jednostavno. Jer kad ljudi polude, gdje je moje mjesto, kako razmišljam? Nisam svetac, nisam heroj, samo sam čovjek. A tako je lako osuditi. I to je razlog zašto nekad, zapravo vrlo često, pišem romane o ratu ili s ratom kao pozadinom priče.

Izgubljena bića

U vašem zadnjem romanu prevedenom kod nas, nazvanom »Istraga«, dominira kafkijanska atmosfera. Čega je to rezultat, što vam je bila motivacija za keiranje takvog svijeta?

  – Htio sam prevesti osjećaj nerazumijevanja koji imam kad gledam svijet danas. Imam osjećaj da je cijeli svijet postao tolalno lud i teško shvaćam zašto tako živimo. Danas je nemoguće imati direktnu vezu s ljudima. Ljudi govore putem mobitela, internetom, imaju digitalne prijatelje, a nemoguće je u autobusu razgovarati s nekim. Zamislite da uđete u autobus i kažete: »Hej, ljudi!«. Svi bi pomislili da ste ludi. A s druge strane, neki ljudi povezuju se na facebooku a da se jedva poznaju, ili da se uopće ne poznaju. Kad radite u velikoj tvrtki, kad osjećate bol, tko je taj kome možete reći da imate problem?

  Mislite da smo se otuđili?

  – Da. Spomenuli ste Kafku. Kod njega je neprijatelj administracija. To je teško, ali taj neprijatelj ima lice. Danas nema jednog neprijatelja, nego ih je puno. Puno je tih raznih teškoća oko nas: teškoća u uspostavljanju prave komunikacije, teškoća da se požalite u firmi, da imate pravog čovjeka kad vam frižider ne radi… »Stisnite jedan, stisnite dva…« Kad pak uspostavite vezu, shvatite da čovjek nije u Hrvatskoj, nego u Bangladešu. Postali smo izgubljena bića, ali mi smo si napravili taj svijet, mi smo odgovorni.

  Što trenutno spremate? Film, roman, oboje?

  – Završio sam montiranje mojeg četvrtog filma, koji sam snimao ovo ljeto. I završio sam roman, ali i započeo novi, i to upravo prije dva dana. U autu izmeđ Ljubljane i Pule dobio sam ideju pa sm u Puli napisao prva dva poglavlja.

  Ima li možda Prvog svjetskog rata, u skladu s temom Sajma?

  – Ne (smijeh).

  Moram vas pitati, kako je bilo raditi s Kristen Scott Thomas?

   – A! Napravili smo zajedno dva filma, ona je fascinantna glumica, ali u isto vrijeme jako je teško raditi s njom. Mi smo u čudnom odnosu. Jako je volim, voli i ona mene, ali kad smo zajedno tijekom rada na setu, mi smo kao mačka i miš. To je posao. Bilo je malo naporno za oboje, ali mislim da tako mora biti, nemoguće je raditi drugačije. Jako volim tu ženu.

  Hoćete li opet raditi s njom?

  – Ona je nedavno izjavila da će prestati sa snimanjem filmova, a tijekom dvije godine nismo se uopće čuli, jer na kraju našeg snimanja bilo je malo napeto. Ali prije mjesec dana razmijenili smo poruke i tko zna, možda u budućnosti odbije raditi sa mnom, ali bilo bi šteta jer ja bih rado radio s njom.

  Možda da joj ponudite da glumi s Kevinom Spaceyem, koji bi, recimo, mogao glumiti vas u priči o vašem životu?

  – O da, svakako! (Smijeh.) Ali ja već glumim. Doduše malu ulogu, upravo u ovom zadnjem mom filmu.