Želim pojeftiniti Ured Predsjednika, preseliti se s Pantovčaka u Visoku ulicu. Angažirat ću više vanjskih ljudi, moj moto bit će uključivost. Ne želim sjediti na udaljenom Pantovčaku, nego biti blizu i narodu, ali i Vladi, biti spona između njih
U intervjuu koji smo s predsjedničkom kandidatkinjom HDZ-a Kolindom Grabar-Kitarović vodili jučer ujutro u Zagrebu – nije bilo teških pitanja. Svi odgovori koje smo dobili bili su jasni i potpuno je očito da si kandidatkinja HDZ-a više neće dopustiti da se pred javnošću pojavljuje s nedovoljno definiranim stavovima. Pozvala je Vladu na ostavku, Hrvatsku na zaokret, a poruke su joj pritom dezideologizirane i niti jednom riječju ne ponavlja Karamarkove ekstremne stavove.
Ovaj razgovor radimo dok branitelji i invalidi prosvjeduju tražeći ostavku ministra Predraga Matića. Vi ste ih na facebooku podržali. Zašto? Pa, Vlada im nije umanjivala prava niti je to planirala?
– Bila sam kod obitelji preminule Nevenke Topalušić, nismo išli s tim u medije, ali išla sam obitelji dati osobnu sućut. Jako puno razgovaram s braniteljima koji su se spontano okupili, općenito s građanima – svi se osjećaju jako zanemareno, narušenog dostojanstva, dobivaju otkaze, teško žive, zabrinuti su gospodarsko-socijalne prilike, kao i svi u hrvatskom društvu. Svatko ima pravo prosvjedovati, ako se po bilo čemu osjeća ugroženim. Svatko ima pravo iskazati stav.
Iz Vlade su jasno kazali da to smatraju politizacijom u režiji HDZ-a, jer prava nisu umanjivana.
– Iza toga ne stoji HDZ. Ali ljudi žive u čemeru, u našoj državi nedostaje optimizma, vjere u budućnost, ljudi osjećaju da je Vlada udaljena od njih. Nedostaje dijaloga.
Ovdje je u pitanju širi kontekst: ako postoji bilo kakva politička manipulacija iza tih prosvjeda, oni mogu potrajati duže, možda i do sredine studenoga, do obljetnice Vukovara, i prerasti u tko zna što. Već smo vidjeli Splitsku rivu, a i kolonu sjećanja u Vukovaru kad državni vrh nije smio proći, znamo koliko je opasno kad se ljudi organiziraju na ulicama, a da stvarni razlog nije vidljiv. Braniteljima se prava ne ukidaju.
– Ja ću vam dati širi kontekst: ovo je društvo podijeljenije nego ikada, treba raditi na približavanju i toleranciji, poslušati jedni druge. Bila sam u Vukovaru i razgovarala, pa ti ljudi traže pravdu i dostojanstvo, nikakva posebna prava. Oni žele da ih vlast čuje, o tome kako žive, ali ne jednom godišnje, oni žele da se o Vukovaru razgovara cijelo vrijeme, da ga se posjećuje, da se razmišlja kakav je život tamo. Imam dojam da politika ondje dođe, prošeće i ode, a ljudi u Vukovaru isti su kao i drugi, teško žive, nemaju posao, muči ih egzistencija. Putovala sam svijetom, intenzivno posjećivala ratna područja – u svijetu nema primjera kao što je Vukovar, da je pozitivna pomirba dosegla toliku razinu, ona je u Vukovaru odrađena do tako visoke tolerancije da je to nezamislivo drugdje. Tim više, te ljude zanima egzistencija, ne politiziranje. Ja nisam bila u koloni sjećanja prošle godine, ali kako sam od tih ljudi čula, nitko nikome nije branio da prođe, oni su samo željeli da Vukovarci budu na čelu te kolone, a ne političari; da se političari izgube među narodom, a da Vukovarci vode kolonu. Oni su obranili svoj grad, na taj dan to su sebi željeli. Ja osobno, da sam bila ondje kao predstavnik državne vlasti, pričekala bih, uzela lampion u ruke i s njim otišla na začelje kolone. I sve bi bilo prošlo bez problema. Te ljude, međutim, nitko ne sluša.
To bi bio i vaš recept za ovu godinu, poruka vlasti?
– Samo kažem kako bih ja bila napravila.
Kako općenito gledate na napore Vlade da provede zakon i uvede ćirilicu u Vukovar?
– Moj je stav da ako nešto kod ljudi izaziva toliki otpor, da nametanje, da silovanje s tim pločama, da se tako izrazim, nije bilo potrebno. Lokalna zajednica o tome bi trebala sama odlučivati. A pitam se i je li lokalnim Srbima bilo ugodno da se toliko o tome govori, jer i njima su egzistencijalni problemi prvi, vjerujem, i radije bi sigurno da to bude primarna tema. Uostalom, Ustavni sud mudro je rekao da se sve odredbe trebaju primjenjivati na dobrobit građana i lokalne zajednice. Silovanje pločama ne pridonosti reintegraciji, na žalost samo je podignulo stare tenzije. Ponekad moramo shvatiti da postoje specifične sredine, koje mi u ostatku Hrvatske možda slabije razumijemo. No to ne znači da te ljude ne treba pokušati shvatiti.
Hoćete li ove godine ići u Vukovar?
– Rado, a voljela bih otići i u Škabrnju.
Tomislav Karamarko ocijenio je da ovu Vladu vode jugofili i ljudi koji nikada nisu prihvatili hrvatsku državu. Vi se s tim slažete?
– Mislim da je ova Vlada nesposobna, ne radi, ne pokazuje dovoljan stupanj brige, razumijevanja i socijalne osjetljivosti za građane.
Čulo se da su u HDZ-u nezadovoljni vašom kampanjom, da su rekli da je mlaka i da morate biti »desniji«?
– Apsolutno ne, jako su dobri odnosi u vrhu stranke. Uskoro ću predstaviti svoj program za koji vjerujem da je na korist svih građana i da će dobiti potporu građana. Moj program je – povratak nade. Hrvatska se mora promijeniti od zemlje apatije i odlazaka mladih u zemlju optimizma i entuzijazma, a to se može jedino uz ozbiljan gospodarski program i rast, te uz socijalnu osjetljivost. To mora biti u srži politike. Želim biti lider takve Hrvatske, zemlje u kojoj ljudi imaju vjeru, a ja imam dovoljno volje, znanja i hrabrosti da to budem. Sanjam Hrvatsku koja vjeruje u sebe, u koju će investitori dolaziti i ulagati, a ljudi živjeti i raditi dostojanstveno.
Spajanje ljudi
Jednom ste izjavili da premijera Zorana Milanovića poznajete i da ste sigurni da ćete dobro surađivati. Stoji li to i dalje? Mislite li da bi Hrvatskoj dobro došla takva kohabitacija?
– Milanovića poznajem odavno, od 1993. godine, a odmah ću sazvati sjednicu Vlade na kojoj ćemo otvoriti ključna pitanja o ekonomskoj situaciji i krizi.
Ne mislite da bi SDP-ov premijer i HDZ-ov predsjednik mogli donijeti nestabilnost sustava? Bojite li se da će i o tome birači razmišljati na dan predsjedničkih izbora?
– Osoba sam koja voli spajati ljude. Nisam konfliktna, ali jesam odlučna i rekla bih čak, borbena. Ustavna ovlast predsjednika, odnosno predsjednice je zastupanje država i naroda u zemlji i inozemstvu – dakle, i u zemlji, kod kuće. Loša gospodarska politika koja se vodi je i protiv interesa naroda, i protiv toga ću se boriti svim ustavnim sredstvima. Predsjednik može svaki dan kritizirati, predlagati, nuditi pomoć i inicijative. Surađivat ću s premijerom i tražiti odgovore Vlade. Već sam i u HDZ-u pokazala da nisam klimavac već osoba koja misli svojom glavom. Možda jesam štreber, ali nisam poslušnica. Imam čvrsta načela. Namjeravam raditi konstruktivno sa svakom vladom, ali neću se libiti kritike premijera.
Koje konkretne poteze mislite povući u tom smislu?
– Prije svega, pojeftiniti Ured Predsjednika, preseliti s Pantovčaka gdje sjedi ne znam koliko savjetnika, u Visoku ulicu. Angažirat ću više vanjskih ljudi, moj moto bit će uključivost. Ne želim sjediti na udaljenom Pantovčaku, nego biti blizu i narodu, ali i Vladi. Predsjednik Josipović nije koristio instrumente koje je imao, a njegov prethodnik je recimo dva puta sazvao sjednicu vlade. Voljela bih vidjeti tog premijera koji na takav poziv ne bi odgovorio! Spremna sam ući u Vladu i lupiti, ako treba, šakom po stolu, ući u svako ministarstvo, i otvarati sve važne teme. To mora biti uloga predsjednika, ja moram biti spona između naroda i izvršne vlasti. Sigurna sam da mi premijer ne bi zatvorio vrata svog ureda i poslao me van, takav skandal ne bih očekivala. Želim se boriti za ljude.
Danas je u Uredu predsjednika gotovo stotinu angažiranih ljudi, na koliko ćete vi to smanjiti?
– To se upravo razrađuje, ali dva ureda posebno ću ojačati: prvo, ured za pritužbe građana i investitora. Komunikacija mora biti interaktivna. Ako postoji problem s neučinkovitom birokracijom, neću se libiti otići i na vrata nekog lokalnog načelnika i pitati ga gdje zapinje. Želim biti predsjednik za građane, u službi građana. Drugo, jačat ću ured za fondove EU. To su sugestije koje sam dobila upravo od građana, zato sam toliko po terenu, želim uvažiti primjedbe ljudi s terena. Pogledajte, program za ruralni razvoj Hrvatske baš i nije dobro prošao kod EU, nije prihvaćen. I na tome treba raditi. Dok sam bila ministrica eurointegracija, iskoristivost CARDS programa porasla je sa 23 na skoro 90 posto. Pa samo ove godine ostalo je za poljoprivredu neiskorišteno 2,5 milijarde eura iz EU. Ja to gledam kao da je taj novac netko pronevjerio! Toliko se neodgovorno radi. Želim transparentnost, brzinu, efikasnost, predviljivost sustava. Osoba sam koja radim 24/7, nije mi problem raditi, nije mi problem u pola noći zvati i provjeravati kako projekti stoje u realizaciji. Uostalom, imam toliko kontakata i poznanstava koja Hrvatskoj mogu koristiti, to treba iskoristiti.
Prijevremeni izbori
Mislite da vaš staž u NATO-u i drugi bivši poslovi mogu biti korisni Hrvatskoj?
– Naravno, poznajem ljude u svijetu politike i visokog biznisa, ja dobro znam kako taj svijet funkcionira, znam kako reagiraju, što poboljšati. Bit ću prvi hrvatski diplomat. Znate kako se kaže – prva dama, prvi čovjek.Tako shvaćam posao predsjednice. Zato ću predlagati inicijative, neću prestajati, pa možda Vlada i prihvati barem neku od njih. Predlagat ću i izmjene zakona, odnosno podržavati ih. Na primjer, mislim da nam treba čvrsta regulatorna giljotina za birokratizirane zakone, moramo se riješiti tih administrativnih blokada pod hitno.
Vjerujete u dobru suradnju s premijerom, dakle. Dosta optimistično, pa on nema baš dobre odnose ni s aktualnim predsjednikom Josipovićem.
– Da, njih dvojica jedva da razgovaraju. Tražit ću prijevremene izbore. Mislim da svi moramo i možemo početi normalno razgovarati. Zoranu Milanoviću mora biti bitno da zemlja ide naprijed. Srž je da građani dobro žive, da se donose odluke u korist građana, pa i bez stranačke oznake. Sad smo došli do točke da se Vlada zakopala sama sa sobom, da više nema pomaka. BDP je stalno u padu, nezaposlenost stalno raste. Na njihovom mjestu, dala bih ostavku!
Ovo je dakle poziv Vladi da podnese ostavku? Tražite prijevremene izbore?
– To je moje mišljenje, ja bih na njihovom mjestu to učinila.
Predsjednik Ivo Josipović kampanju gradi na ustavnim promjenama koje obuhvaćaju cijeli niz zahvata, od teritorijalne reorganizacije do izmjena izbornog zakona. Obraća se najširem mogućem spektru birača, uz puno socijalne retorike, čini se da jedno i drugo želite birače centra. Znači li to da vi morate skrenuti udesno?
– Računam na glasove svih građana, bez ideoloških konotacija kao kandidatkinja narodnjačke stranke, modernog konzervativnog pogleda. I pitam se – što je Nova pravednost Ive Josipovića donijela. Vi meni recite! Što ste dobili u tih 5 godina kao građanin od njegove Nove pravednosti? Proračun je pred kolapsom, pitanje je hoće li biti za plaće, ljudi sve lošije žive. Kad sam prije 6 godina otišla iz Hrvatske, situacija je bila bolja. Od tada se sve pogoršalo. A predsjednik Josipović bavi se promjenama Ustava. Smatram da su postojeće ustavne ovlasti predsjednika dovoljne, sasvim dovoljne za sve o čemu govorim. A ako se netko osjeća kao fikus, neka sjedi doma uz prozor i bude fikus. To sigurno neću biti. Njegove ustavne promjene samo su bijeg od stvarnosti, sumnjam da će nas one izvesti iz krize. Umjesto da otvara ozbiljna pitanja egzistencije ljudi, on se bavi Ustavom. Pa Hrvatska nije u ustavnoj krizi, nego gospodarskoj i socijalnoj. Josipović bježi od problema, zato ga smatram sukrivcem za ovu krizu. A izborni zakon mijenjati prije izbora, pa tek to nema smisla. O tome se treba razgovarati kad smo lišeni izbornog naboja. Namjerno se manipulira preferencijalnim glasom, a Hrvatska je u jako teškoj situaciji, praktički pred pravom katastrofom.
Zbunjujuća vanjska politika
Već su vas optužili da širite defetizam, a ne optimizam, da situacija nije tako loša kako je vi prikazujete.
– Mislim da građane treba realno upozoravati gdje smo. Doći će nam MMF i EU s kaznenim mjerama, i što ćemo onda. Biti protoktorat?
Tvrdite i da je hrvatska vanjska politika nepostojeća, zašto?
– Tako je. Nedefinirana, zbunjujuća za naše partnere i saveznike, mnogi nam zamjeraju da smo se zatvorili u svoje dvorište.
Pa zašto bi netko vodio takvu vanjsku politiku?
– Ne snalaze se, o tome se radi. Otići na sastanak Europskog vijeća nije dovoljno. Pa mi se svađamo čak i s prijateljima, a umjesto nacionalnog interesa primarna nam je regija. To je važno, ali ne može biti primarno.
Pa to je dogovor sa EU, nije li? Da Hrvatska sa svojim geopolitičkim položajem bude vrata EU ka regiji?
– Da, ali ponavljam, ne može regija biti prije same Hrvatske. Ili globalni, savezi, pa mi nismo od predsjednika i premijera čuli jesmo li dio globalne kolicije ili ne.
Kad kažete da gubimo saveznike, na koga mislite? Na zaoštravanje oko lex Perković?
– Ne samo to, ni odnosi sa SAD-om nisu kakvi su bili.
Gdje je problem?
– Pa pogledajte, predsjednik Josipović bio je u SAD-u nedavno, razgovarao o crpljenju nafte, a onda odjednom okrenuo ploču, vjerojatno jer računa na glasove zelenih u Hrvatskoj. Tako se politika ne vodi. Govori o energetskoj neovisnosti Hrvatske, a gubi partnera u SAD-u. Pa tek smo onda ovisni samo o jednoj strani.
Vjera dio života
Niste objasnili što će biti vaša »diferentia specifica« u odnosu na Ivu Josipovića, koji ima sličnu retoriku kao vi i »puca« na dobar dio vašeg biračkog tijela kao »predsjednik svih građana«
– To mediji tako vide, zašto nismo konfliktni ni on ni ja, i ne volimo se svađati. Ali ja ne mislim da je Ivo Josipović dobar predsjednik Hrvatske. Neodlučan je, nije dovoljno čvrst u mnogo čemu, ne komunicira dovoljno s Vladom, ne štiti dovoljno jasno nacionalne interese. On je pomirljiv, ali hrvatsko društvo nije mirno. Ja sam čvršća, a cilj mi je pomirenje društva, gospodarski oporavak i zapošljavanje. Pozitivno domoljublje je pritom važno, smatram. Isticanje hrvatske trobojnice nikome ne bi trebalo smetati.
Pa ni ne smeta.
– Imam dojam da ponekad smeta. Da se čak gleda s podsmijehom na isticanje nacionalnih simbola. Ja to domoljublje vidim na način nacionalne samouvjerenosti, da mi znamo da sve možemo sami, bez pomoći sa strane. Putovala sam svijetom od Afganistana do najbogatijih zemalja i ne mogu prihvatiti da je po Gallupovom istraživanju hrvatska nacija među 10 najnesretnijih u svijetu, da se tako osjećamo. Moramo preokrenuti stvari, a za to je potrebno liderstvo i hrabrost. Ja sam ta.
Zašto dio kampanje vodite s oltara, iz crkve?
– Ja sam vjernica. Uvijek sam išla u crkvu, a razlika je samo u tome što me kamere sad prate. No, moja vjera je uključiva, ja s prijateljima slavim i islamske ili židovske blagdane, s njima dijelim etičke vrijednosti vjere. Puno sam u ove tri godine dok sam bila u NATO-u naučila i o islamu, i ne slažem se na primjer s korištenjem termina »Islamska država«. Uvijek kažem takozvana Islamska država. Ali nisam nikakav vjerski fanatik. Običan vjernik. Na primjer, pjevam u crkvi, a uvijek sam i čitala jer sam u čakavskom kraju gdje sam odrasla dobro poznavala hrvatski književni jezik, pa sam uvijek na priredbama čitala. Meni vjera služi kao moralna vertikala. Zajedno uz građanski odgoj, uz moju majku koja me uvijek poticala i ohrabrivala, vjera me i odgajala. Zato mi je žao što se to doživljava manipulacijom. Vjera je dio mog života, ja sam i u Bruxellesu uvijek bila nedjeljom na misi.
Smatrate li da bi u škole trebalo uvesti građanski odgoj?
– Da. No, ne možda kako se to sada definira. On mora protkati svaki predmet, odgoj djece u školi na svakom satu. Moja djeca u Americi su išla u jednu malu javnu školu, nismo htjeli da idu u privatnu, i uključenost roditelja bila je iznimno visoka. A djeca su imala »classtitution«, svoj školski ustav da ga tako nazovem, koji je naprimjer ponedjeljkom uključivao rasprave o tome kako su proveli vikend, što su učinili dobro, a što loše. Tako shvaćam građanski odgoj u školi u mlađim razredima. A kasnije, u višim razredima, trebao bi biti i zaseban predmet, da djeca uče o Ustavu, zakonima, svojim obvezama i pravima, o tome što učiniti ako se susretnu s bezobraznim činovnikom ili slično. Moraju učiti o svojoj participaciji na izborima, pa i u strankama, da nauče što znači biti birač. Ali mislim i da treba poticati ambiciju kod djece. Ja sam vam pravi primjer – odrasla na Grobniku, u težačkoj obitelji, gdje su ljudi često imati završenu jedva osnovnu školu. Majka me jako poticala u mojim željama, i evo danas se rukujem s Obamom ili princom Charlesom, bez ikakvog kompleksa. To je građanski odgoj, vjera u sebe.
Jedno teško pitanje: što biste učinili da vam vaše dijete kući dođe s istospolnim partnerom?
– Prvo, ideološke rasprave su distrakcija od stvarnih problema, to ponavljam. A osobe homoseksualne orijentacije doživljavam kao i sve ostale, ne gledam ih drugačije. Uostalom, ne volim ni da se na mene gleda samo kao na ženu, a znate da su žene u nekim zemljama još uvijek tretirane kao manjina. Iskreno, ne znam kako bih reagirala na ovo što me pitate, ali znam da su mi moja djeca najvažnija i kao majka želim im uvijek samo pomoći da žive sretno. U konačnici, podržavam svaku njihovu odluku koja ih čini sretnima. Ali želim ponoviti da ove ideološke teme smatram sekundarnima. Znate, ja sam u školi imala i marksizam, i od svega mi je ostalo samo ono da je baza – dakle ekonomija, najbitnija, a sve drugo je nadgradnja. Ekonomija mora biti fokus.
Na neki način već ste odgovorili na pitanje o tome što biste učinili s Titovom bistom koja danas stoji u Uredu Predsjednika – seljenjem, ona bi nestala. Dvije muhe jednim udarcem.
– Da, u pravu ste. U novom uredu imala bih samo slike svoje obitelji.
No, u HDZ-u ova vas traže da se izjasnite i Tita nazovete zločincem.
