Riječka glumica Olivera Baljak ove godine slavi 40-tu obljetnicu svog umijetničkog rada. Odigrala je brojne uloge, a kroz njih istražila brojne zakutke vlastitog ‘ja’, ipak danas ne izdvaja niti jednu ulogu kao posebnu, presudnu.

Kaže, sjeća se i brojnih redateljskih pristupa, no ipak radije onih koji su iz nje znali izvući svu raskoš njenog širokog glumačkog spektra. I danas nakon tolikih proživljenih godina i života na glumačkim daskama, ne nalazi razliku između velike i male uloge. Iz perspektive prvakinej riječkog teatra, sve su uloge jednake i svakoj se davala kao da joj je prva i zadnja. Od brojnih strukovnih dobivenih nagrada najdraža joj je iskrena reakcija publike, to je za glumca kaže pravi dar. Za visoku obljetnicu od svoje matične kuće Ivana pl. Zajca dobila je ozbiljan zadatak pripremiti glavnu ulogu u Nušićevoj komediji »Gospođa ministarka« što je već dugo njena velika želja.

Sljedeći mjesec proslavit će te 40-tu godišnjicu svog umjetničkog rada. Kakve emocije, sjećanja to budi u Vama? Jeste li stigli posvijestiti tu okruglu brojku i sve ono što ona zaokružuje?

– Početkom lipnja bila je planirana premijera »Gospođe Ministarke« i proslava 40-te obljetnice mog umjetničkog rada u kazalištu. No, korona je sve poremetila, pa će ljetna premijera Ministarke biti 20. srpnja. Odigrat ćemo, mislim, četiri predstave, a moja će proslava biti najesen. Nadamo se s punim gledalištem, bez pleksiglasa između loža i razmaka u parteru.

Četrdeset godina nije mala brojka. Cijeli jedan životni vijek, a opet se zapitam, kad prije su se nanizale tolike godine kazališnog života? Kad od šume nebrojenih uloga pokušam sagledati jednu po jednu, nevjerojatno je da je toliko toga iza mene,što raznoraznih uloga, nastupa u različitim zgodama, gostovanja, vođenja programa, večeri poezije…. Govorim samo o djelovanju unutar mog kazališta, a da ne spominjem nastupe izvan moje matične kuće. Kad sve sagledam postane mi jasno da je to ipak to, da vrijeme ide ponekad sporije, a ponekad procuri i nakupe se godine…

Uloga kojom ćete proslaviti tu visoku obljetnicu je Živka Popović u čuvenoj Nušićevoj komediji. Živka je neobičan lik koji granice pravovaljanog, očekivanog životnog tijeka pomiče iz svoje pozicije domaćice i predstavlja svojevrsni društveni skadal. No, ipak čini hrabre poteze i mijenja svijet, koliko se Vi osobno možete poistovijetiti s njenim likom?

– Da, proslavit ću obljetnicu svog umjetničkog rada u ovom kazalištu s ulogom Živke Popović u predstavi “Gospođa Ministarka” Branislava Nušića. To je uloga koja mi se već dva puta u karijeri nudila, ali spletom okolnosti nije došlo do realizacije. S obzirom da je treći put pokucala na moja vrata na to gledam gotovo sudbinski. To je uloga koja odgovara mom temperamentu i koju sam priželjkivala, ali kako je već stanovito vrijeme moja životna parola: ‘Sve može i ništa ne mora biti’, nisam inzistirala na toj ulozi. Moji, a pritom mislim na intendanta i ravnateljicu drame, znali su da volim tu rolu i kako je vrijeme više nego povoljno da se na sceni prikaže licemjerje društva, sebičluk, borba za vlast, zloća pojedinaca i gaženje preko leševa ne bi li se dočepali moći. Tako će Nušićeva Ministarka ipak dospjeti na našu scenu. Živka Popović je vrlo složena rola za kojom su posezale mnoge velike pa i najveće glumice. Nisam gledala njihove kreacije, što je dobro, jer svaki redatelj ima svoju koncepciju, a isto tako i svaki glumac mora donijeti rolu iz sebe, organski a ne po predlošku. A, Živka to omogućuje. Strastvena, brza, temperamentna, bistra, sebična, ambiciozna… Ne bira sredstva da se osveti kako bi sprovela svoju volju. Ona sebe smatra državom u malom. Kaže se, daj čovjeku vlast pa ćeš znati kakav je. Ne znamo kakav monstrum čuči u nama i kad će se probuditi, što znači da se svi možemo pronaći u Živki.

Hoće li Vam biti problem govoriti tekst na srpskom jeziku? Svakako je zanimljivo što posljednju predstavu prije umirovljenja igrate u nacionalnom teatru na srpskom jeziku, koji su bili motivi za takvu odluku?

– Specifičnost te komedije je što se kroz karakter likova daje kritika društva. Karakter se temelji na načinima na kojima se lica snalaze u određenim situacijama, kao i na upotrebi jezika. Kada bi se ovaj komad transponirao u drugu dijalektalnu sredinu gubio bi se sukus karaktera na temelju čega je izgrađen. Naša kultura od davnine je prepoznala snagu dijalektalnoga govora u kontekstu komedije kao žanra. Dubrovačke frančezarije primjeri su od kada se kod nas prevode strani komediografi (Moliere) na dijalekt, što je, kao što sam rekla primjerenije žanru komedije. Standardni jezik unutar naše hrvatske kulture nosi jači dramski naboj i gotovo rijetko se upotrebljava u žanrovima komedije. Bilo bi apsurdno Ministarku prevesti na hrvatski standard jer to bi poništilo žanrovsku odrednicu. Jedina moguća opcija bila bi adaptacija na dijalekt, a to pak otvara drugu vrstu problematike. Primjerice, da je Ministarka prevedena na čakavicu, to bi neminovno upućivalo na kritiku baš te dijalektalne sredine. Zadržavajući izvorni jezik zadržava se i univerzalnost problematike, mediokritetskog i malograđanskog društva kojim se bavio Nušić. Na koncu Moliere je pisao na francuskom jeziku, a Nušić na jeziku koji svi razumijemo. Sintaksa srpskoga jezika, naročito arhaičnoga Nušićeva jezika, glumcima omogućuje lakše kretanje kroz žanr komedije koji traži brzinu, kontrapunktiranje i pridonosi ‘točnosti’ likova, odnosno njihovoj punokrvnosti.

Trenutačno ste poprilično zaposleni, osim u predstavi Gospođa ministarka u podijeli ste i predstave Vježbanja života. Novo Vježbanje publika s nestrpljenjem očekuje, možete li nam ugrubo najavit kako će izgledati predstava?

– Ovo je, rekla bih drukčije, novo čitanje romana Nedjeljka Fabria, iz vizure žena, nas koje tumačimo Fabriove likove, a ujedno progovaramo i kao glumice o sebi i o viđenju svojih likova. Marin Blažević kao redatelj predstave i jedan od dramaturga s puno je energije i strasti pristupio uprizorenju »Vježbanje života drugi put«. To je svojevrstan hommage predstavi iz devedesetih, a pritom govori i o temama koje su obilježile i obilježavaju život Rijeke i našega kazališta do današnjega dana. Sigurna sam da će se predstava dopasti i naći svoju publiku.

U Vježbanju života igrate Mammu Floru, ali imate i neke svoje stvarne rečenice koje ste kao i ostale glumice morali unijeti. Možete li nam otkriti kojom ste porukom Vi bili zaokupljeni, koja će biti Vaša osobna poruka publici?

– U predstavi igram Mammu Floru, vlasnicu bordela, sposobnu i poduzetnu ženu koja mladog Fumula uvodi u svijet intimnog odnosa, koja za njega predstavlja moćnu figuru žene, majke i prijateljice. Osim što kažem nekoliko rečenica o sebi, govorim i o ženama koje se bave najstarijim zanatom na svijetu, koje prodajući svoje tijelo gube svoju dušu, pretučene, ponižene, iskorištene, na marginama društva ostaju zaboravljene i obeščašćene. Vjerojatno svaka ima svoj razlog zašto je krenula tim putem. Možda im je zajedničko to, kako kaže Mama Flora, snažan krik da ljube i da budu ljubljene.

Igrali ste raznovrsne uloge, od glazbenih diva poput Norme u nedavnom mjuziklu Sunset Bulevard, do stare cure u predstavi Mirisi, zlato i tamjan, kao i jednu od Predsjednica u istomenoj drami Wernera Schwaba? Koji tip uloge Vam je naviše odgovorao?

– Biti glumica, zaposlena u ovako velikoj kazališnoj instituciji, kao što je HNK Ivana pl. Zajca, ima svoje prednosti, ali i svoje nedostatke. Ukoliko se od prvih koraka na sceni želite iskazati i u manjim i u većim ulogama, ne praveći razliku između njih i svojim trudom i angažmanom biti zamijećeni i sebi dati šansu da ne ostanete na marginama scene, prednosti su koje otvaraju vrata šarolikosti različitih likova svih mogućih profila, od starih Grka pa do današnjih dana. Divan je taj šaroliki spektar likova koje vam kazališna scena nudi. Nipošto ne bih voljela igrati samo određeni tip žena. Svaku sam ulogu na svoj način voljela i pristupila joj kao da mi je prva i jedina. Naravno, pamtim neke uloge koje su i mene kao glumicu obilježile, ali sad nakon četrdeset godina igranja različitih likova ne želim niti jednu izdvojiti. Sve su to moja kazališna djeca i od svake pa i najmanje uloge nešto sam naučila.

Postoji li možda nešto što nikad niste zaigrali, a željeli ste?

– Prije sam spominjala prednosti igranja na velikoj sceni u velikoj instituciji HNK, a sada mogu spomenuti i nedostatke koje nudi baš ovo pitanje. Moram napomenuti da se to vjerojatno odnosi na sva kazališta, a odnosi li se i na sve glumce, ne znam… Dakle, kao mlada glumica imala sam puno više želja. Primerice, željela sam igrati Ofeliju, Anu Karenjinu, Margretu Gauthier, Marinkovićevu Gloriju, ali kad si u instituciji nisi u poziciji birati uloge. Na plaći si i izvoli raditi! Zbog toga to nisam niti pokušavala. Ili ipak jesam!?! Bezuspješno, sam željela igrati Kamova…(smijeh)

Vaša izvedba monodrame »Kurva«, Vedrane Rudan zaživjela je više od 50 izvedbi. Pretpostavljam da je mnodrama uvijek veliki glumački izazov?

– Monodrama »Kurva« također je jedna od mojih značajnijih uloga i velika škola. Učila sam od majstora monodrame Zijaha Sokolovića. To suočenje sa samom sobom na sceni i s publikom koju sat i tridesetpet minuta moraš držati zainteresiranom za ono što im nudiš veliki je izazov. Monodrama već šest godina živi na našoj sceni, što valjda govori samo za sebe.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Mnoge su mi se uloge činile teško savladivima. Među njima je i monodrama »Kurva«. Što veći izazov, veća radost.

Hoćete li se sad možda više posvetiti tom načinu druženja s publikom, imate li nešto što tajno pripremate?

– Sigurno da se još neću oprostiti s mojim kazalištem, a kamo li sa glumom. Ponekad je potrebno napraviti malu distancu, a onda se vratiti s više energije i glađu za igrom. Imam nešto u planu, ali o tome još ne bih govorila.

Publika je doista uživala u Vašoj izvedbi mnodrame, a možete li nam otkriti čime je Vas svih ovih godina najviše oduševljavala publika? Interakcija s publikom uvijek je dio glumačke uspješnosti, zar ne?

– Pa što bismo mi bez publike?!! Pridobiti publiku, naročito onu koja ima kulturu gledanja kazališnih predstava, nije jednostavan zadatak. Publika je zahtjevna, što je razumljivo. Najčešće se ne može prevariti. Nevjerojatno je kako različito reagira na istu predstavu. Ocjenama nekih predstava od strane pojedinaca, već se odavna ne upuštam u raspravu jer mogu jako varirati, od nule do desetke. Stvar je ukusa. Naša je publika pametna, sumnjičava, suzdržana…. Zanimljivo je da predstave s kojima dobro prođemo na našoj riječkoj sceni, ali bez posebnih iskaza oduševljenja, na gostovanjima u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu uglavnom doživimo ovacije. Primjerice s Michelangelom smo prošle sezone gostovali u ZKMu, u Zagrebu, U Mariboru, a sa Predsjednicama u Beogradu, u Ateljeu 212. Publika je bila oduševljena, kao i naši kolege koji su nas došli gledati. Da skratim: izvući smijeh i suze gledatelja, te snažan i dugotrajan aplauz na kraju predstave neizmjerno je zadovoljstvo, pravi dar. Zahvalna sam za svaku takvu nagradu.

Koji su redatelji ostavili traga u Vašem glumačkom stvaranju?

– Još kao mlada glumica »krivila« sam redatelje za svaku lošu predstavu, kao što bih im pripisivala i velike zasluge za uspješnu predstavu. Surađivala sam doista s velikim brojem redatelja i svi su ostavili trag u mome stvaralaštvu. Od svih sam ponešto naučila, čak i od onih koji nisu znali kako izrežirati predstavu, do onih koji su došli s potpuno jasnim i gotovim redateljskim konceptom. Zbog nekih sam redatelja pila persene, a s nekima sam došla do premijere potpuno bezbolno i s radošću kreiranja. Ima ih više, ali bih posebno izdvojila pokojnog Marina Carića. Uz njegovo: »Olivera ovo je bilo sjajno, ali pokušaj još…« znala sam da slijedi konstruktivna i blaga uputa. Njega se posebno sjećam baš iz razloga što mi nikada nije rekao nijednu tešku riječ ili primjedbu koja bi me uznemirila i ne bi mi dala zaspati. Na lijep bi način sve izvukao iz mene. U njgeovoj režiji igrala sam ne malu ulogu, Mirandolinu, Oštaricu. Igrali smo je na na dijalektu. Neki redatelji misle kako glumce treba pritisnuti ne bi li iz njih izvukao kvalitetnu kreaciju. Nisam ta, takav me pristup može samo blokirati. Kod mene se sve može postići samo na miran i afirmativan način.

Jeste li ikada razmišljali, poželjeli režirati?

– Afinitet prema režiji…Nikada o tome nisam razmišljala jer tih afiniteta nisam imala. Dakle, na to Vam pitanje ne mogu drugačije ili šire odgovoriti.

Što je na sceni za Vas najvažnije, kako ste sigurni da radite dobru stvar, da će lik osvanuti u pravom obličju?

– Za početak mi je važan dobar tekst, dobar redatelj i glumačka ekipa. Dobra atmosfera u ansamblu predstave neizmjerno je bogatstvo izvora pozitivne energije. To svakako potiče kreativnost, odnosno ne blokira glumca u kreiranju lika koji se gradi postupno. Lik raste u meni i iz mene, potrebno mu je neko vrijeme dok se posve ne uobliči u samosvojnost i sazri. Za to je potrebno strpljenje glumačkog partnera, kolega, a ispred svih strpljenje i povjerenje redatelja.

Kontakt s publikom glumcu uvijek daje odgovor koliko je uspio u kreaciji određenog lika. Ma koliko u sebi bila sigurna da sam napravila dobru rolu, uvijek postoji i pomisao da se može i drukčije i bolje. Ali dogode se takve uloge koje me potpuno uzmu, i onda si više ne postavljam nikakva pitanja. Nadam se da neće zvučati pretenciozno ali tako sam osjećala Claire iz »Sluškinja«, Erminiju iz predstave »Miris, zlato i tamjan« i Tamaru iz predstave »Prvi put kad sam ti vidjela lice«, koju sam uz sjajnog partnera Gorana Guksića igrala četiri godine na maloj sceni &Tda, u Zagrebu.

Kakvih iskustava ste eventualno ostali uskraćeni, jer ipak je gluma je i samoistraživanje, a uloga ponekad »okidač«?

– Jedna od mojih želja bila je gostovati u drugim kazalištima, što mi se samo djelomično ostvarilo. Uvjerena sam da je povremena promjena sredine i kolega za svakog glumca poticajno. Nikad nisam razmišljala napustiti matičnu kuću, čak i kad sam za to imala dobru priliku. Ali, malo otići pa se vratiti, to da. K tome, nikada nisam sama napisala monodramu i postavila je na scenu, što ne znači da jednoga dana to neću učiniti. Zapravo puna sam ideja i planova…ali, vidjet ćemo.

Snimili ste nekoliko filmova, jeste li imali većih ambicija prema tom mediju?

– U posljednje tri godine snimila sam pet kratkometražnih filmova. Zadnja dva filma u kojima doista igram lijepe i zanimljive uloge »Il fuoco« Ane Vilenice i Edija Mužine, te film Sanje Milardović »Ništa ja tebi ne govorim«. Još nisu ugledali svjetlo dana, ali se nadam da ćemo ih uskoro moći vidjeti. Iskustvo snimanja na filmu mi je vrlo zanimljivo, jer sam po glumačkoj prirodi vrlo radoznala i volim različita iskustva, ali moja primarna ljubav i dalje ostaje kazalište. Ipak, ne znači da ne bih prihvatila igrati neku lijepu žensku ulogu u kakvom dugometražnom filmu.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

Biste li bili spremni izložiti svoju osobnu priču na sceni u primjerice jednoj monodrami?

– Ulovila sam se u takvim razmišljanjima, ali kako smo mi ipak mala sredina, izlažući svoj život u javnost izlažemo i neke najbliže ljude, što ne smatram etički opravdanim. Mislim da čovjek o sebi može govoriti koliko god želi, ali druge ljude ne valja izlagati oku javnosti. Ne bih se s time znala nositi.

Što Vas je najviše oblikovalo kao ženu i umjetnicu?

– Život nas uhvati u svoj žrvanj i melje nas. Proživljavamo i lijepe i teške trenutke. Nažalost, najviše učimo upravo iz tih teških trenutaka, koji nas ponekad bace na tlo, a onda se poput feniksa uzdižemo i čvrsto stajemo na svoje noge. Nebrojeno puta bila sam u takvim situacijama i upravo iz njih dobila sam snagu koja me je tjerala naprijed. Međutim, nešto najljepše što mi se dogodilo u životu, što me potpuno učinilo ženom, moje je majčinstvo. Tada više nisam bila ja u prvome planu nego je uz mene rastao moj sin kojem sam se posve posvetila i još se posvećujem. Briga i ljubav za dijete relativizira probleme koje jednog dana posvjesimo kao ne baš tako strašne, a pri tom dobijemo jednu bogatiju i dublju dimenziju svoje osobnosti i snažniju empatiju prema ljudima općenito. Majčinstvo me učinilo boljom osobom.

U kakvoj kazališnoj predstavi Vi osobno uživate kao gledatelj? Što je za Vas dobra predstava?

– Dobra kazališna predstava za mene je ona koja me kao gledatelja potpuno obuzme, kad budem prikovana za stolicu i opčinjena. To znači da su se tada poklopili svi elementi koji sačinjavaju dobru predstavu, gluma, režija, scena, kostimi, glazba… Namjerno preskačem tekst predstave, jer predstava može biti prekrasna i bez riječi. Primjerice predstava Damira Zlatara Freya »Krvavi svatovi « G.F. Lorce, koju smo igrali na našoj sceni, te prekrasna predstava Boba Wilsona, koju sam gledala u Berliner Theatru »Faust«, kad sam doista bila opčinjena kompletnim doživljajem i izišla sam iz teatra kao Alice iz zemlje čudesa. Sjećam se i Pandurove »Šeherezade«… Sad za vrijeme korone gledala sam prijenose sa svjetskih scena, a izdvojila bih proslavu 25. Obljetnice »Fantoma u operi«, A.L.Webbera, koju su prenosili iz Royal Albert Halla Theatra iz Londona. U dva dana odgledala sam je tri puta i nisam mogla vjerovati da se može napraviti tako bajkovit i tehnički i izvođački savršen mjuzikl.

Prije dvije godine dobili ste status nacionalne prvakinje, dobitnica ste i brojnih kazališnih nagrada, kao i Nagrade grada Rijeke, a nekoliko puta bili ste nominirani i za Nagradu hrvatskog glumišta. Što je glumcu, odnosno Vama, najveće intimno priznanje, što Vam je punilo baterije sve ove godine?

– Kada netko kaže da mu nagrade nisu važne, ne vjerujem mu. Svakome godi priznanje, posebice sa strane struke, jer je ono jedna vrsta potvrde da ste, ako ništa, barem na dobrom putu i daju vam poticaj da ustrajete. Kao što djeca vole pohvalu svojih roditelja i svojih učitelja i nama odraslima godi kad nas netko pohvali. A baterije na ovome umjetničkom planu punila mi je ljubav prema mom pozivu i kazalištu.

Kako biste opisali scenu, kao strast, emociju ili potrebu?

– Scena je sve to što ste naveli i još više od toga. Omogućuje da nam se duša rastvori poput paunova repa u svoj svojoj raskoši i iz nas izvuče nebrojena lica. Koliko to zna biti teško, pa i mučno, toliko je katarzično. U ta dva sata koliko već traje predstava ne ‘obmanjuješ’ samo publiku nego i sebe, jer ti si tada doista ‘netko drugi’. Tom ‘drugom’ dao si svoje tijelo, svoje emocije, radosti, tuge, energije… Tvoj metabolizam – što je znanstveno dokazano – mijenja se i ti doista tada jesi ‘netko drugi’. Ili: ti si sebe posudio ‘nekom drugom’…. I zato je kazalište za mene život.