RIJEKA – Riječki HNK Ivana pl. Zajca nedavno je najavio da će se na repertoaru naći više predstava s riječkim temama, a ovaj programski zaokret na neki je način najavila praizvedba predstave »Leica format« prema istoimenom romanu Daše Drndić (1946. – 2018.). Ova književnica dio života provela je u Rijeci, gradu u koji je smjestila svoju »Leicu format« – fragmentarno napisani roman koji je 2003. objavio zagrebački Meandar. Pišući ga između fakta i fikcije, prepletanjem suvremenosti i povijesti, Daša Drndić gradu Rijeci i njenim stanovnicima pružila je svojevrsno ogledalo, ali ne ono koje uljepšava nego ono koje suočava s ne baš ugodnim istinama i poput povećala uvećava određene mentalitetne karakteristike i anomalije sredine.

Glasovi Rijeke

Ovakav pogled na Rijeku autorici je omogućila njena izmještena, »autsajderska« pozicija doseljenice u grad koja kao promatrač sa strane Rijeku doživljava iz posebne perspektive. Odnos između Daše Drndić i Rijeke bio je kompleksan i ambivalentan, a možda ga najbolje ilustrira rečenica iz njena romana: »Nismo se srodili ovaj grad i ja. Naše eventualno srašćivanje ne garantira rađanje obostrane, bezuvjetne ljubavi, slijepe.« Uvod u roman »Leica format« su različite definicije fuge – fuga kao poremećaj izgubljenog sjećanja i dugotrajna amnezija; fuga kao polifona muzička kompozicija u kojoj se partije ponavljaju po određenim pravilima i fuga kao spoj između kamenova ili pločica. U formi fuge pisan je i sam roman, u kojemu se pojedini motivi – poput iseljavanja i izbjeglištva, dolazaka i odlazaka, gubljenja pamćenja i krize identiteta, ili »vječnog povratka fašizma« – ponavljaju i variraju.

Iz opsežnog materijala romana autor adaptacije i dramaturg Goran Ferčec (dramaturginja je i Nataša Antulov) napravio je izbor likova i nekih ključnih tema i motiva, uspješno pretočivši ovo ne baš scenično djelo u kazališnu predstavu. Sukladno strukturi romana, u predstavi prevladavaju naracija i monološka forma, a manje dijalozi. Kao ni roman, ni njegovo uprizorenje nema klasičnu fabulu, zaplet ni rasplet, ali dramski sukob postoji – to je neprestana napetost koja se osjeća u odnosu Nje, autorice, i Grada. Ferčec je iz romana izdvojio sedamdesetak lica, koja funkcioniraju kao pojedinačni ili kolektivni glasovi Rijeke iz njene prošlosti i suvremenosti. U tom smislu nema ni klasične psihologizacije likova.

I u romanu i u predstavi prepliću se različita vremena, dok je samu Rijeku scenograf Igor Vasiljev naznačio velikom sivom siluetom s prozorima, balkonima i stubištima te maketama riječke katedrale i nekadašnjih hotela. Vasiljev je pozornicu produžio i u gledalište, gdje po svojevrsnoj pisti pred očima gledatelja promiče galerija likova. Kostimografkinja Barbara Bourek diferencirala je likove s obzirom na njihov društveni status, a posebno je efektan kostim Ivne Bruck koja se pojavljuje kao personifikacija broda »Saxonia« usidrenog ispred tadašnjeg »Hotela Emigranata«. Ovakav scenografsko-kostimografski koncept naglasilo je diskretno oblikovanje svjetla Alana Vukelića, a nenametljiva je i glazbena kulisa Josipa Maršića. U predstavi se koristi i video materijal s arhivskim snimkama i raznim motivima Rijeke, a oblikovala ga je Judita Gamulin.

Tanja kao Daša

Pripovjedačica, Daša Drndić, u predstavi je Ona, a utjelovila ju je Tanja Smoje. Nakon poduljeg vremena Smoje ima veliku i zahtjevnu ulogu, koja je okosnica čitave predstave. Na sceni se Ona pojavljuje u prepoznatljivom bež baloneru poput onog koji je često znala nositi Daša Drndić, no Tanja Smoje je kreirala neku svoju Dašu – možda malo »mekšu«, ali podjednako ironičnu i kritičnu, utkavši u svoju ulogu i dozu humora. Svi ostali glumci i glumice igraju po nekoliko uloga. Aleksandra Stojaković Olenjuk dojmljiva je u ulozi Lee Moser koja se suočava s krizom identiteta i amnezijom, a sličan motiv prisutan je i u liku Antonije Host koju tumači Jelena Lopatić – upečatljiva i u ulozi psihijatrijske pacijentice Živke koja boluje od kompulzivnog čupanja vlastitih dlaka.

Dobra režijska dosjetka Franke Perković je što je lik Jezičarke, koju igra Olivera Baljak, smjestila u jednu od bočnih loža kazališta iz koje ova jezična puritanka upozorava na svaku, po njoj krivo izgovorenu riječ na sceni, naročito naglašavajući razliku između »hrvatskih« i »srpskih« riječi. Ta jezična problematika naročito je opterećivala Dašu Drndić, koja je u Rijeku došla iz druge sredine i suočila se s problemom jezičnog čistunstva kao vida izraženih nacionalističkih tendencija u Hrvatskoj. Premda se Rijeka voli nazivati »lukom različitosti«, Drndić je na svojoj vlastitoj koži osjetila da njena »različitost« u tom istom gradu nikad zapravo nije bila u potpunosti prihvaćena.

U romanu »Leica format«, kao i u predstavi, ima mnoštvo bizarnih gradskih likova. Dean Krivačić je tako, s jednim groteskno uvećanim uhom, utjelovio čovjeka koji je oglušio na lijevo uho, dok Nikola Nedić tumači Floriana Wintera koji prikuplja golubove i razne ostale ptice. Edi Ćelić pojavljuje se u ulozi Ludwiga Jakoba Fritza, koji 1911. dolazi u Rijeku koja je tada bila grad s brojnim hotelima i konzulatima te su se u njoj mogli čuti razni jezici. Pored drugih uloga, Građanke odane gradu igraju Anastazija Balaž i Biljana Torić, a iz mnoštva uloga Denisa Brižića izdvojimo onu Radomira Konstantinovića, srpskog filozofa i književnika, koji je napisao kapitalno djelo »Filozofija palanke« u kojemu analizira palanku kao duh zatvorenosti, strah od svijeta s »one strane brda« te duh plemenske zazornosti prema svakom razlikovanju. Brižić tumači i Daši Drndić omiljenog Thomasa Bernharda, austrijskog književnika koji je bio poznat po dosljednom kritiziranju Katoličke crkve i austrijskog provincijalizma. Talijansku komponentu u predstavi je utjelovio glumac Talijanske drame Giuseppe Nicodemo.

Grad koji umire

U »Leici format« glume i studenti Glume i medija Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci: Marta Čaržavec, Ana Maria Štefanac, Nataša Veselinović, Tonka Mršić, Ivona Bulešić, Ena Jagec, Mario Jovev, Petar Baljak, Martin Grđan, Aleksandar Filo, Toni Kukuljica i Ivan Raffaelli. Uz Drndićkino precizno seciranje riječkog i primorskog mentaliteta, predstava ispisuje i svojevrsni nekrolog svim »umrlim« riječkim tvornicama i poduzećima (jedna glumica odjevena je kao »trećemajka«), a u tom gradu koji je izgubio stanovnike i polako odumire »živ« je jedino karneval – posebno upečatljivo mjesto predstave u kojemu Riječani s ogromnim maskama – u koreografiji Ivane Kalc – izvode groteskni ples. Ovom slikom kao da je sažeto današnje stanje Rijeke, što se nekima vjerojatno neće svidjeti jer ponekad vlastiti odraz u ogledalu zna biti jako neugodan. Dugotrajni pljesak i stajaće ovacije riječke premijerne publike pokazali su pak da je »Leica format« među tim gledateljima naišla na odobravanje.