Božićni razgovor s mons. dr. Ivanom Devčićem: Kad zakaže milosrđe, prestaje čovječnost

Foto S. Ježina

Trebaju nam hrabri  ljudi, vizionari, veliki u svojoj susretljivosti, neumorni u traženju pravih rješenja, oprezni u biranju riječi, jer i riječ ubija; ljudi spremni žrtvovati se, pomiriti se, oprostiti i moliti oproštenje, pružiti i primiti ispruženu ruku, više zagledani u budućnost nego u prošlost. Poželimo da Godina milosrđa iznjedri što više takvih ljudi, nama i cijelom svijetu, ističe Ivan Devčić

O mons. dr. Ivanu Devčiću, riječkom nadbiskupu njegov kolega mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski nedavno je, među ostalim, zapisao da su mu kao znanstveniku, uz filozofiju Nikolaja Berdjajeva, posebno drage teodicejske teme o odnosu vjere i nevjere, o odnosu Boga i svijeta, odnosu Crkve prema društvu i državi. Zaključio je da se Devčić afirmirao kao vrsni znanstvenik i svakako jedan od vodećih kršćanskih filozofa među Hrvatima. Kaže: »On nije samo profesor filozofije, on je doista filozof. On gleda na svijet koji se nada, ali kojega trajno muči beznađe. U životu ističe nadu, ali osjeća se da ga iz filozofskog svijeta neprestano zapljuskuju valovi beznađa s kojima se on bori s blagom svoje vjere…«

Riječki nadbiskup Ivan Devčić u svojoj je propovijedi na božićnoj misi u riječkoj katedrali Svetoga Vida naglasio važnost milosrđa u životima ljudi te poručio kako »samo naša ljubav, naše milosrđe, od kojega i sami živimo može vratiti prvotni božanski sjaj licima naše braće, onih s kojima svakodnevno živimo i radimo, a posebno siromašnih i nemoćnih«. »U tom smislu poželimo jedni drugima da Kristovo lice, to lice Božjeg milosrđa, iz dana u dan prepoznajemo u svakom čovjeku, i da svakim svojim milosrđem ozarimo lice kako bi opet zasjalo osmjehom nade i radosti«, rekao je nadbiskup.Istinska bit Božića, kazao je, Božje je milosrđe, jer nebeskog Oca nije osuda, iako je zaslužujemo, motivirala da pošalje svog Sina na svijet, nego spasenje po njegovoj milosrdnoj ljubavi.To se odnosi na milosrđe, ne samo prema grešnom čovjeku, nego i prema svim stvorenjima koja su također ranjena našim grijehom, naveo je nadbiskup Devčić.Podsjetivši da je papa Franjo proglasio Godinu milosrđa, koja je počela početkom prosinca, napomenuo je da su vjernici dužni čitati i razmatrati Isusovu riječ o milosrđu te tako upoznati ono što je Isus o milosrđu naučavao. (H)

S mons. dr. Devčićem, nadbiskupom, intelektualcem i filozofom, razgovarali smo ovom prilikom o smislu Godine milosrđa i njezinim porukama, ne samo za Crkvu, nego i za cijeli današnji svijet.

Vaša ovogodišnja božićna poruka posebno aktualizira smisao milosrđa…

– Budući da je nedavno otvorena Godina milosrđa, prevažan događaj za Crkvu i svijet, smatrao sam samorazumljivim da u svojoj ovogodišnjoj božićnoj poruci progovorim upravo o milosrđu. Poruku sam naslovio: »U Betlehemu nam se objavilo Božje milosrđe«, želeći već naslovom predložiti vjernicima i svim čitateljima kako bi ove godine bilo posebno poželjno na taj način gledati i razmišljati o tom najdražem blagdanu kršćanske vjere. U poruci sam istaknuo da je Božje milosrđe kao neka crvena nit što se bez prekida provlači kroz cijelo Sveto pismo i vodi do Isusa Krista u kojemu se najjasnije i najsnažnije objavljuje. Upravo zbog toga papa Franjo ističe: »Isus Krist je lice Očeva milosrđa.«.

Godina milosrđa otvorena je na 50. obljetnicu završetka Drugog vatikanskog koncila, a sam papa Franjo je, kako prenosi Glas Koncila, rekao da je Koncil na prvome mjestu bio »istinski susret između Crkve i ljudi našega vremena« te da jubilej – 50. obljetnica – »izaziva na tu otvorenost i obvezuje nas da ne zanemarimo duh koji je proizišao iz Drugoga vatikanskoga koncila, tj. duh Samaritanca…«– U svim dosadašnjim tumačenjima Drugog vatikanskog koncila isticano je da je taj epohalni događaj otvorio Crkvu suvremenom svijetu, prema kojem se ona dotada držala skeptično i rezervirano. U svrhu tog otvaranja, koncil je poduzeo znatne reforme, kako struktura, tako i teologije, posebno ekleziologije. Možda je bit tog zaokreta najbolje artikulirana u uvodu u Pastoralnu konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu »Radost i nada«, gdje čitamo: »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito onih siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu« (GS 1, 1). Koliko mi je poznato, nitko dosada nije tako izričito kao papa Franjo to koncilsko otvaranje Crkve suvremenom svijetu i čovjeku interpretirao u samaritanskom duhu i ključu. To znači da Papa želi, pedeset godina nakon njegova završetka, Koncil i sve što je on pokrenuo ponovno »iščitavati« u duhu milosrđa, i ne samo iščitavati. A da bi takav pristup naišao na što veći odaziv i odjek u crkvenoj teoriji, a još više u praksi, smatrao je da »Crkva treba izvanredan događaj«, koji je on pronašao u slavljenju Izvanrednog jubileja milosrđa. Riječ je, dakle, o nastavku koncilske reforme Crkve, ali sada sa snažnijim naglaskom na milosrđe. »Crkva milosrđa« – to je naslov jedne od njegovih knjiga, koja je i kod nas prevedena. Ali, što je puno važnije, to je ključna ideja cijelog njegova dosadašnjeg pontifikata.

Polazeći od te činjenice, zapitao sam se: Što nam je činiti u godini milosrđa? Očito je da je, barem kad je o kršćanima riječ, potrebno učvrstiti vjeru u Isusa Krista i težiti biti, koliko nam je kao ljudima moguće, »milosrdni kao Otac«. Upravo je te riječi Papa uzeo za geslo godine milosrđa. Trudeći se živjeti i djelovati vođeni božanskom milosrdnom ljubavi, svaki od nas može također postati lice Očevoga milosrđa, tj. takav da ga svojim životom svjedoči i drugima posreduje.

Vrlina »jakih«

Kako sam pojam milosrđa – mnogi će danas misliti arhaičan pojam – približiti ljudima?

– S obzirom na to pitanje u poruci polazim od onoga što milosrđe nije, iako mu je slično. Npr. milosrđe se ne može poistovjeti sa sućuti ili s nagonskom privrženosti jednog bića drugomu. Milosrđe je, doduše, i to, ali je i više od toga, jer uključuje pijetet i vjernost, zbog čega ono, kako kaže poznati francuski bibličar S. Léon-Dufour, »više nije puki odjek nagonske dobrote, što se može i prevariti u svom predmetu i njegovoj naravi, već je svjesno ‘htjeta’ dobrota; ono je dapače odaziv na unutarnju obvezu, vjernost samom sebi«. U tom smislu treba shvatiti i Bože milosrđe prema nama. Ima u njemu očinskog nagnuća, ali je ono prije svega svjesno Božja odluka da nas ne odbaci, iako smo to grijehom zaslužili. Kao takvo, ono je posebna vrsta ljubavi.Nadalje, u poruci podsjećam i na rašireno uvjerenje da je milosrđe »vrlina slabih«. To je zabluda, jer milosrdni mogu biti samo »jaki«, koji svjesno i slobodno idu u pomoć slabima bilo koje vrste, ne zato jer ih podcjenjuju, nego suprotno, jer ih cijene i poštuju. Tako sv. Toma Akvinski kaže da Bog svojim milosrđem prema nama na poseban način očituje svoju svemoć, a mi možemo dodati: i to koliko nas doista cijeni i voli da nam čak i svoga jedinorođenoga Sina šalje kako bi nas spasio.

Spomenimo još da je netočno smatrati da milosrđe isključuje pravdu. Naprotiv, ono je pretpostavlja, ali i nadilazi potičući na pomirenje i opraštanje, što je pretpostavka za uspostavu novih odnosa i za početak novog života, kako između pojedinih osoba, tako i između društvenih skupina i cijelih naroda. Zato je doista neprocjenjiva šteta da se ono, kako papa Franjo konstatira, »u našoj kulturi sve rjeđe susreće«.

Otvorena vrata

Iz toga je vidljiva važnost milosrđa za crkveni, ali i za društveni život.

– Nema sumnje da su, u onoj mjeri u kojoj je milosrđe prisutno i oživotvoreno, unutarcrkveni odnosi, i po horizontali i po vertikali, puno drukčiji, moglo bi se reći topliji, iskreniji, iznutra čvršći, nego ako se primjenjuje samo slovo zakona. Sličnu važnost milosrđe ima i za društveni život općenito. Sigurno su društveni odnosi na svim razinama i u svim strukturama mnogo kvalitetniji ako članovi prihvaćaju jedni druge, ako svaki u svakome vidi najprije čovjeka s istim potrebama i pravima, čovjeka koji može pogriješiti i koji treba za pogreške i odgovarati, ali koji usprkos tome, upravo jer je čovjek, zaslužuje da ga se s milosrđem prihvati pokazujući mu da ga se i nadalje cijeni i na njega računa. Na taj način daje se njemu prilika za novi početak, ali i zajednici, bilo onoj osnovnoj, kao što je obitelj, bilo široj društvenoj.

Koja je simbolika svetih vrata?

– Vrata u kršćanstvu simboliziraju Krista koji je rekao: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti« (Iv 10, 9). Nismo, dakle »Pred zatvorenim vratima«, kako bi rekao Sartre, jer postoji netko drugi koji ih može otvoriti. Taj drugi nije nam opasnost ili pakao, kako bi rekao spomenuti filozof, nego Spasitelj koji je kao Bogočovjek došao da nas izvede iz naše egzistencijalne samoće i bezizlaznosti. Stoga, obredom otvaranja vrata u svetoj ili jubilarnoj godini i prolaskom kroz njih, Crkva evocira sve ono što je Krist učinio za nas kad nam je svojim dolaskom i svojom beskrajnom solidarnošću s nama otvorio mogućnost novog, vječnog života, života u slobodi i izobilju, kako kaže.

Svako sjećanje na Kristovo spasiteljsko djelo budi u vjernicima osjećaje duboke zahvalnosti, ali i kajanja zbog svega što u nama nije u skladu s novim životom u koji smo ušli kroz Kristova otvorena vrata. Taj prolaz kroz »vrata« koja nam je Krist otvorio zove se još krštenje, kojim se kršteniku opraštaju svi dotadašnji grijesi i krivice te on postaje kao »nanovo rođen«. Poslije ovog prvog prolaza kroz Kristova vrata, svaki prolaz kroz »sveta vrata« znači simboličko obnavljanje krštenja, kako bismo, uz točno određene uvjete, ponovno zadobili milost i život koji smo primili kad smo kršteni.

Snaga Božje ljubavi

Papa poručuje: »Neka nas, dakle, prolazak kroz sveta vrata ponuka da se osjetimo dionicima toga otajstva ljubavi, nježnosti. Napustimo svaki oblik straha i bojazni jer to ne pristaje onima koji su ljubljeni, a živimo radost susreta s milošću koja sve preobražava.«

– Papa želi da prolazak kroz sveta vrata oživi u nama svijest i osjećaj da je Bog Ljubav koja se razdaje, koja svemu daje život, koja nama želi dobro. Želi da u susretu s misterijem Božje ljubavi osjetimo sigurnost i zaštićenost, poput starozavjetnog psalmiste koji kliče: »Gospodin je pastir moj: ni u čemu ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju… Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom« (Ps 23). Iskustvo Božje ljubavi i brige najbolji je lijek protiv egzistencijalnih tjeskoba i strahova. Uostalom, znamo da i ljudska ljubav može imati sličan učinak. Onaj koji zna da ga neka osoba bezuvjetno ljubi i prihvaća, neće duhovno klonuti zbog svojih grijeha i padova, ma kako teški bili. Na temelju svoga iskustva u logoru, Frankl je zaključio da su ljudi koji su bili vjernici ili koji su znali da ih netko doista ljubi, bili daleko otporniji na torture u nacističkim logorima.

Godinom milosrđa papa Franjo želi da otkrijemo tu snagu Božje ljubavi, ali i ljudske, koja je, kako kršćani vjeruju, odraz same Božje ljubavi.

Cjelovita pomoć

Na općoj audijenciji nakon otvaranja svetih vrata u Rimu, papa Franjo je odgovarajući na pitanje zbog čega Jubilej milosrđa, rekao: »Crkva treba taj izvanredni događaj. U dobu dubokih promjena, Crkva je pozvana pružiti svoj osobiti doprinos, učiniti vidljivima znakove Božje prisutnosti i blizine«. Možete li to komentirati u svijetlu dosadašnjih zauzimanja njegovog pontifikata? K tome, kako komentirate papine poruke da neka nas Godina milosrđa potakne »da činimo djela tjelesnog i duhovnog milosrđa, koje smo svi pozvani živjeti« te da »milosrđe može pridonijeti izgradnji čovječnijeg svijeta«?

– Papa je već u buli »Lice milosrđa«, kojom je najavio Izvanredni jubilej milosrđa, spomenuo tjelesna i duhovna djela milosrđa, koja smo na vjeronauku kao djeca već morali znati nabrojiti. Očito da Sveti Otac u tradicionalnim kršćanskim vrijednostima prepoznaje nadahnuće za Crkvu u sadašnjem vremenu koje je, kako je rekao i kako svi vidimo, označeno dubokim promjenama, kojima je konačni ishod teško predvidjeti. U takvom turbulentnom vremenu papa Franjo upozorava na zaboravljenu snagu milosrđa, zaboravljenu od onih koji vladaju državama i narodima, a često i od sinova Crkve. Papa kao da želi reći: uključite i milosrđe u »igru«!

U svezi s time, on podsjeća na ono što je Crkva oduvijek naučavala – da milosrđe obuhvaća činjenje tjelesnih i duhovnih djela, odnosno pomaganje čovjeku kao takvom, koji je i tjelesan i duhovan istovremeno. Očito je da Papa time želi upozoriti na moguće, a često i stvarne jednostranosti, koje se očituju u isključivoj brizi samo za tjelesne ili samo za duhovne potrebe čovjeka. Nasuprot takvim jednostranostima, on ističe, zajedno s cijelom crkvenom tradicijom što se naslanja na evanđelje, da dok pomažemo čovjeku tjelesno, ne smijemo zanemariti njegove duhovne potrebe, i obratno. Takva cjelovita pomoć je zahtjevna. Puno je lakše dati potrebitom komad kruha ili odjeće i otpraviti ga, ili saslušati što ga muči, a ništa poduzeti da se to riješi.

Međureligijski dijalog

Godina milosrđa je također poticaj međureligijskom dijalogu i međureligijskom upoznavanju, posebno važnom u današnjem teškom vremenu.

Želeći svoje vjernike potaknuti da se što više otvore Božjem milosrđu, koje nam je svima potrebno, Crkva je, počevši od 1300. godine, uvela slavljenje svete ili jubilarne godine, koja se, nakon različitih odluka nekoliko sljedećih papa s obzirom na vremenski razmak između proglašavanja svetih godina, počela redovno slaviti svakih pedeset godina, a u posebnim prigodama i izvan tog roka, što se onda naziva izvanredna sveta godina ili izvanredni jubilej. Takva je upravo ova sveta godina, koju je papa Franjo otvorio 8. prosinca ove godine.

– U buli »Lice milosrđa« papa Franjo ističe: »Milosrđe posjeduje vrijednost koja nadilazi granice Crkve« (br. 23). Činjenica je da nas vjera u Božje milosrđe povezuje sa židovstvom, jer s njime dijelimo Sveto pismo Starog zavjeta, kroz koji se tema milosrđa neprekidno provlači. To je sigurno dobro polazište i podloga za međusobni dijalog, oko kojeg bi se bilo dobro potruditi u ovoj godini. Isto tako se u islamu Božje milosrđe toliko ističe da se samog Stvoritelja naziva ‘milosrdan i blag’. Prema islamu, kao uostalom i prema kršćanstvu, Božjem milosrđu nitko ne može postaviti granice, »jer su njegova vrata uvijek otvorena«. Zbog toga papa Franjo želi da se u Jubilarnoj godini »osnaži susret s tim religijama i sa svim drugim plemenitim religijskim tradicijama«, pozivajući sve da budu otvoreniji za međusobni dijalog, »kako bismo jedni druge bolje upoznali i razumjeli«. Tako bi se, prema papi, mogao ukloniti »svaki oblik zatvorenosti i prijezira« i odagnati »svaki oblik nasilja i diskriminacije«. Dakako, Godina milosrđa trebala bi tim više potaknuti i unutarkršćanski dijalog. A zašto ne i dijalog s ateistima i agnosticima? Ta svima je potrebno milosrđe i svako ljudsko srce ga prepoznaje kao nešto što mu je potrebno i čime treba i druge obdarivati. Drugim riječima, otvorenost za milosrđe stvara pretpostavku za susret sa svim ljudima, bez obzira na vjeru, naciju, rasu ili klasu. Kad zakaže milosrđe, prestaje čovječnost. A upravo nje, čovječnosti, kao da je danas sve manje! Zato vrijedi poslušati papu Franju koji poziva na dijalog i iskrenu otvorenost, na milosrđe jednih prema drugima, pa čak i na milosrđe prema majčici zemlji. Čitajmo njegovu encikliku »Laudato sì« (Budi hvaljen).

Želim Vas pitati i o Hrvatskoj danas u svijetlu novih odnosa, novih prilika, novih ljudi i ideja na našoj političkoj sceni. Novi ljudi su u središte doveli pitanja općega, zajedničkog dobra, dijalog…

– Mislim da je danas u Hrvatskoj jedan od najvećih problema sve dublja podijeljenost na ove i one, na ovakve i onakve. Građani to osjećaju i zbog toga su mnogi, mimo svih očekivanja, dali povjerenje novoosnovanoj stranci Most. Očito ih je na to ponukalo samo značenje mosta kao poveznice između dviju obala. Naše društvo ima nasušnu potrebu za takvim poveznicama i to ljudi dobro vide i osjećaju. Rovovsko ukopavanje na svojim pozicijama nije u zajedničkom životu nikad dobro, a najmanje danas, u krizi u kojoj se nalazimo. Zato nam trebaju hrabri ljudi, vizionari, veliki u svojoj susretljivosti, neumorni u traženju pravih rješenja, oprezni u biranju riječi, jer i riječ ubija; ljudi spremni žrtvovati se, pomiriti se, oprostiti i moliti oproštenje, pružiti i primiti ispruženu ruku, više zagledani u budućnost nego u prošlost. Poželimo da Godina milosrđa iznjedri što više takvih ljudi, nama i cijelom svijetu.