Roman je izašao i na norveškom. Koja je razlika u recepciji naše i norveške kritike i čitatelja.
– Roman je najprije izašao na norveškom, tako da se smatra mojim prvim djelom napisanom na norveškom. Sad, uz ostalo, mogu reći i da sam norveški pisac. No, postoji razlika kako u mojoj poziciji i mom identitetu kao pisca, tako i mene kao čovjeka od krvi i mesa. Postoji norveški Bekim i balkanski Bekim, to su dva pisca s dvije karijere. Ovdje sam ipak poznat pisac, a tamo relativno nepoznati useljenik koji je napisao jedan roman i kojem su dva romana prevedena na norveški. Od mene se u Norveškoj očekuje da »zastupam« useljenike, što niti mogu niti želim. Očekuje se i da pišem o »useljeničkim« temama, problemima integracije i sličnim stvarima, što djelomice i činim, ali ne zastupam nikoga osim sama sebe. Nisam sociolog, niti politolog. Ja sam samo putnik koji promatra svijet oko sebe i opisuje ga onako kako ga on vidi, kao stranac. Uz to taj stranac priča priče koje mu se događaju, koje čuje od nekog ili koje pak izmišlja.
Oblikujući sve ove teme autor se beskompromisno i bez kalkulacije ogolio pred čitateljem, oblikujući pritom vlastiti život maštom, iznimnim pripovjedačkim darom i suverenim korištenjem leksičkog i drugog izobilja jezičnog kvarteta razumljivog na ovim prostorima. Upravo ga ovo posljednje izdiže iznad nacionalnih kategorija i čini postjugoslavenskim piscem u punom smislu te sintagme. Uostalom, kako je moglo i biti drugačije, kada se radi o autoru koji je rođen u Brčkom, odrastao u Rijeci, živio u Norveškoj, Ljubljani, sada u Zagrebu… O čovjeku kojem je grah pao tako da ako želi obići roditelje, braću, sestre i djecu – mora, kako kaže, proći pola planeta.
»Tvoj sin Huckleberry Finn« poluautobiografski je i poluproročki roman. Zanima me ovo drugo. Budući da je roman ponajprije poziv sina ocu da njihov odnos dobije još jednu priliku dok za to još ima vremena, kakve se su šanse da se to i vama ostvari? Je li otac u međuvremenu pročitao roman i kako je reagirao?
– Moj otac još nije pročitao roman, nisam mu ga još poslao u Australiju, ali namjeravam uskoro. E sad, kolike su šanse da se ostvare neke stvari koje sam u romanu namaštao, stvarno je teško reći. Jedino što je sigurno je da će moj otac jednog dana, kao uostalom i svi ljudi na svijetu, umrijeti. No, roditelji su mi se već navikli »umirati« u mojim romanima. Ipak, ne zaboravimo da su to roditelji glavnog junaka romana, i da je glavni junak, ma koliko sličio meni, ipak moja literarna konstrukcija. To je kao kad slikar naslika svoj autoportret, to je ipak slika, a ne taj isti slikar od krvi i mesa. U svakom od likova u romanu ima mene. Čitav roman sam ja, a ne samo glavni junak, ujedno i pripovjedač.
Vrijeme za integraciju
Dugo ste zamjerali roditeljima što su vas nakon razvoda ostavili baki i djedu. Danas kada ste i sami roditelj svjesni ste da će i vama vaša djeca nešto zamjerati. Kažete u romanu da s djecom »moraš samo imati strpljenja i vjerovati u njih.« Je li to srž odgoja koji niste dobili? Uspijevate li se držati toga sa svojim kćerkama?
LJUDI ODUVIJEK KORISTE »MAGIČNE BILJKE«
U romanu ste puno pisali o drogama jer vam se čini da je ta tematika premalo zastupljena. Zašto je to tako? Kako ste se i zašto odlučili bez zadrške ogoliti i detabuizirati drogiranje?
– Jednostavno kad pišem, pokušavam pisati o svemu, o svim aspektima života, pa tako i o drogiranju, kako se još uvijek naziva i to kad zapališ najobičniji, bezazleni džoint. A kad popiješ litru »brlje«, kažu: »zavirio u čašicu«, »nacugao se«. Za prvog se kaže da je »narkoman«, a za drugog da je »ljubitelj dobre kapljice«. To je stigma koja prati sve te trenutno nezakonite tvari koje nazivaju drogama, a jednako su ili čak u većini slučajeva mnogo manje štetne od alkohola ili cigareta. Zdravije je pušiti travu nego duhan, a da ne govorim o alkoholu koji je krivac mnogim agresivnim ispadima, tučama i nasilju u društvu ili u obitelji. Na »travi« se ljudi ne tuku, već smiju ili vode ljubav. Pisao sam o drogama ne uzdižući ih niti ih stigmatizirajući, nego onako usputno i iskreno. Od nastanka prvobitne ljudske zajednice pa do danas ljudi su koristili svojevrsne »magične biljke« ne bi li, kako se to slikovito kaže, oslobodili svoj duh i um od društvenih stega. Takvih biljaka ima svuda oko nas, a postoje i sintetički dobivene narkotičke supstance poput amfetamina ili MDMA koji su bili namijenjeni za određene medicinske svrhe, no danas ih se koristi kao narkotička sredstva. I toliko su sveprisutne u modernim društvima da je uistinu smiješno da su istvremeno toliki tabu. Ja ne poznajem niti jednu osobu koja nije bar zapalila džoint. Većina ljudi koje znam povremeno koriste tvari koje nazivamo drogama, a među njima ima i doktora znanosti, velikih umjetnika i simpatičnih probisvijeta.
– Treba djeci još mnogo drugih stvari, treba im stabilnosti, sigurnosti, ljubavi, pa i učenja nekoj radnoj disciplini, a da ne spominjem druge, materijalne stvari. Ja svoje kćerke ipak ne viđam dovoljno često i neprovodim s njima neograničeno vrijeme da bih im mogao pružiti sve to. Pokušavam im dati ljubavi koliko god je to moguće i potpuno im se posvetiti kad sam s njima. Zapravo sam se i preselio u Zagreb prvenstveno da bih bio što bliže mlađoj kćerki koja živi u Ljubljani. Posjećujem je što više mogu, no ipak ne mogu izbjeći ono što sam i sam doživljavao. Mislim prije svega na veliku obostranu radost kad se sretnemo i tugu kad se moramo razići, odnosno kad se moram vratiti natrag u Zagreb. No, što je tu je, to je naša stvarnost i jedino što mogu, je učiniti da što više vremena provodimo skupa. Nadam se kako ćemo u budućnosti povremeno i živjeti zajedno na dulje periode.
U romanu tretirate i problem imigranata i emigranata. Otkrivate pritom tamnu stranu Norveške i razbijate naš mit o skandinavskom raju. Kako Norvežani danas reagiraju na priljev izbjeglica?
– Kada pratite norveške medije čini se kako je pitanje useljenika glavni problem društva o kojemu ovisi opstanak nacije. Generalno gledajući, većina Norvežana je protiv daljnjeg useljenja ljudi iz muslimanskih zemalja, kao što je uostalom slučaj sa svim zemljama u Europi. Svi smatraju kako europski model integracije nije uspio, što je djelomično možda i istina, ali je pogrešno za to okrivljavati isključivo useljenike. Činjenica je kako istim tim useljenicima Europa ima zahvaliti što ima neograničen priljev jeftine radne snage. Europsko domicilno stanovništvo stari, više ljudi umire nego ih se rađa, tko će za dvadesetak godina raditi sve te teške fizičke poslove? Tko će prati europske stražnjice po staračkim domovima? Tko ih uostalom pere danas? Useljenici. Europa bi bez uvezene radne snage stala. Samo se zaboravlja da su ta radna snaga ujedno i ljudi od krvi i mesa, da imaju obitelji, da imaju svoju religiju i kulturu i da se ne mogu preko noći asimilirati i postati Norvežani. Za integraciju treba vremena. A zatim, čak i kada to uspiju, integrirati se, dakle, kada ste već druga ili treća generacija useljenika, kada ste i vi i vaši roditelji rođeni i odrasli u Norveškoj i govorite norveški i trčite na skijama, na kraju vas ipak oda boje kože ili egzotično ime i opet ćete svaki put kada se upoznate s nekim morati objašnjavati odakle ste »zapravo«. Svi smo ispali iz majčine utrobe, običavam reći, samo malo slikovitije.
Kolo nasilja
Pesimistični ste po pitanju integracije izbjeglica, predviđate velike sukobe po Europi. Kako vidite njenu budućnost?
– Nisam pesimističan, nego se više plašim takvog scenarija. On se već odvija pred našim očima. Europska desnica sve više jača i sve je više ksenofobična, pri čemu istočna Europa naginje k otvorenom neo-nacizmu, a useljenici, posebice muslimanski mladići koji se osjećaju odbačenima ili otuđenima od strane europskih država i njihovih društava, radikaliziraju se i postaju lakom metom islamskih fundamentalista koji im ispiru mozgove i od njih stvaraju bombaše-samoubojice. A kada se društvo jednom polarizira teško je smiriti strasti. Isto tako kada se kolo nasilja pokrene, teško ga je poslije zaustaviti.
Vratili ste se u Hrvatsku, no zanimljivo ne u Rijeku već u Zagreb. Zašto? Rijeka se, istina, devedesetih nije lijepo ponijela prema vama?
– Pa nije ovo moj prvi pokušaj povratka. Već sam se dva puta pokušao vratiti u Rijeku, obje bivše žene su bile Riječanke. No, umjesto da se ja vratim u Rijeku, ispalo je na kraju da su one došle k meni u Oslo, gdje su i dan danas. Doduše, ne više sa mnom. Jednom sam se pokušao vratiti u Bosnu, također zbog ljubavi, one koje sam pokušao opisati u svom posljednjom romanu, no ni to nije uspjelo. Naposlijetku sam se okušao i u Ljubljani, dobio tamo kćer, i živio nekih dvije-tri godine. Nakon što je i taj pokušaj da postanem obiteljski čovjek propao i nakon godine dana provedene u Oslu, doselio sam u Zagreb kako bih bio što bliže kćerki u Ljubljani i kako bih je mogao što više viđati. A to što mi se devedesetih događalo u Rijeci nije imalo toliko veze s Riječanima, nego s Tuđmanovom vlašću. Imao sam problema s policijom i birokracijom, a ne s običnim ljudima.
Kako vam se Zagreb i Hrvatska uopće čine nakon što ste već gotovo pola godine ovdje? Hoćete li ovaj put uspjeti ostati?
– Živim u Velikoj Mlaki, seocetu na rubu Zagreba, koje zapravo pripada Velikoj Gorici, tako da nisam baš previše u gradu, niti se vucaram po kafićima. Nemam više vremena za to, a niti živaca. Prvi put u životu imam stan koji ne dijelim s nekim cimerom ili ženom, prvi put imam dom. Pokušavam od te svoje drvene kućice stvoriti sebi neku bazu. Istovremeno jednako blizu su mi i Brčko i Ljubljana i Rijeka. A do zračne luke Pleso mogu prošetati, ako mi se negdje putuje avionom. Sve što posjedujem mogu spakirati u roku pet minuta i ispariti gdje god poželim, pod uvjetom da imam novca i vremena. Mada mi je sada najljepše biti doma, čitati knjige i pomalo pisati. Hrvatska uopće nije loše mjesto za život usprkos svim problemima kojih naravno ima kao i svaka druga zemlja. No, ovisi s kime se uspoređujete.
Šalica kave
Vjerojatno je piscu najdosadnije pitanje o istini i fikciji u njegovom djelu. Ne pravite, kažete, razliku između njih u pisanju. Je li ta granica izbrisana i u vašem životu? Koja je cijena takvog življenja?
– Ja sam rekao kako smatram da je nemoguće stvarati bilo kakvu umjetnost, a da ona nema veze s vašim životom. Sve što napišem inspirirano je vlastitim doživljajima, koje koristim kao nekakvu sirovinu na koju se nadovezuje moja mašta. Jer i mašta je autobiografska, i to je moje. Ako ispričam svoj san, to je također autobiografski tekst, prema tome. Ja smatram kako svi pišu autobiografski, samo su nam stilovi drugačiji. Netko to pokušava zapakirati u fikciju, dok drugi, poput mene, pišu kvazi-autobiografske romane. Dakle romane koji su napisani tako da pomislite da je sve opisano bilo upravo onako kao što vam pripovjedač priča. Isto tako, u stvarnom životu često pomislim što bi glavni junak nekog romana učinio, pa tako postupim. Zamislite to ovako: moj stvarni život je šalica kave, a moja književnost je ona mrlja koja vam ostane kad kavu (tursku) popijete, šalicu okrenete naopačke i ostavite je tako neko vrijeme i zatim okrenete da pogledate što šalica kaže. U toj mrlji možete vidjeti što god pomislite, isto kao što se svaki moj roman može tumačiti na onoliko načina koliko ima čitatelja. A cijena je ta da vas ljudi počnu poistovjećivati s glavnim junakom vaših romana, što je meni zapravo kompliment kao piscu iako nije potpuno točno. Kao što sam rekao, nisam ja samo glavni junak romana koji je i pripovjedač, ja sam čitav roman.Nekoliko puta sam pročitala da citirate Borgesa »sve je već rečeno, sve je napisano«. Znači i to da uzaludno pišemo pa i razgovaramo sada ili naprosto svjesno prihvaćamo uzaludnost kao dio života?
– Da, sve je rečeno, ali stvari se ponavljaju. Iako sunce svaki dan izađe na istoku, mi dalje o tome pričamo. Svake godine padne snijeg zimi, pa nas opet iznenadi. Svi znamo da ćemo umrijeti, ili da će naši roditelji umrijeti, pa nam je opet užasno teško kad se to desi. Život je možda besmislen, ali ta se besmislenost svaki put ponovno mora spoznati. Ne prenosi se životno iskustvo s koljena na koljeno tako lako kao što nam se ponekad možda čini. I mi ponavljamo »greške« naših roditelja, a i naša će djeca morati sama dobivati modrice na nogama dok budu učila voziti bicikl, ne pomaže im to što im mi to možemo objasniti. Nama je naš život nov i nepredvidljiv, ne znamo što nam donosi budućnost, ma koliko pametni bili. Kad su moji roditelji dobili mene, tko je mogao zamisliti da ćemo završiti u različitim zemljama, kontinentima čak. Tko zna što sve čeka moju djecu? Nema nikakvog smisla previše zamarati se oko »uzaludnosti života«. Jednostavno je: kad ti je dobro, uživaj, jer neće dugo potrajati. Kad je ti je teško, stisni zube, guraj dalje i čekaj da prođe.
Krstarenje po Balkanu
Kako je živjeti s bernhardovskim »nezadovoljstvom samim sobom i svima i svime oko sebe«?
– Teško, jako teško. Istovremeno tom nezadovoljstvu trebam zahvaliti za to što pišem. Svaki put, nakon što prođe neko vrijeme od izlaska novog romana, počnem uviđati kako ipak nisam potpuno zadovoljan napisanim, pa počinjem pisati novu knjigu. Svakom knjigom se pokušavam riješiti tog nezadovoljstva, ali ono je usađeno u mene još u ranom djetinjstvu. Možda čak upisano i u genetski kod. Ako se mogu naslijediti velike oči i kratke noge, zašto ne bi moglo i nezadovoljstvo.
Pasionirani ste čitatelj. Ova je knjiga posveta Marku Twainu. Koji su vam još pisci i knjige posebno važni?
– Volim pisce koji pišu u prvom licu jednine o vlastitom životu. Dakle ove koji pišu na sličan način poput mene. To je tako nekako oduvijek bilo, još dok sam bio mlađi i nisam ni sanjao postati piscem. Dakle Hamsun, Hemingway, Bukowski, Borghes, Bernhard, od naših Kamov, Andrić, Kiš i Dario Džamonja.Jeste li možda čitali »Najnormalnijeg čoveka na svetu« Ivana Tokina. Postoji neka sličnost među vašim junacima koji su »najnormalniji ljudi na svijetu«, a opet potpuno socijalno neprilagođeni. Obojici je rijeka važan segment života. Koliko je vas rijeka odredila, kažete da ste »dijete rijeke«?
– Nisam nažalost čitao tu knjigu, ali hoću, prvom prilikom. Pazite, ja sam uz rijeku čitav život: rođen i odrastao u Brčkom na Savi, pa živio jednu godinu u Bosanskoj Gradiški, isto na Savi, pa otišao u grad koji se zove Rijeka, živio u Oslu blizu rijeke Aker, zatim u Ljubljani koja je također pokraj Save. A sada me evo u Velikoj Mlaki niti par stotina metara od rijeke Save. Nikako pobjeći od rijeka. A i zašto bih? Možda ima nešto u onome što kaže Matori, jedan od likova u romanu, da svi težimo k mjestu odakle smo potekli. Sad samo trebam malo više novca da kupim veći brod da bih mogao voditi ljude na krstarenja po čitavom Balkanu. Pozivam i vas da mi se pridružite.
