Bliži se vrijeme darivanja, kada će neki kupiti deset dekagrama kave i čokoladu ili kutiju keksa, neki će sami izraditi nešto, neki kupiti na rasprodaji svima isto, a povoljno, a tu su i oni koji su u vječnoj potrazi za nečim  najoriginalnijim. Pa, što kažete na klupko, dva vune od pseće dlake od koje vi ili možda darivana osoba možete isplesti toplu kapu, ili možda džemper?  Trend izrade vune od pseće dlake u Hrvatsku je iz Praga donijela Lenka Idrizović Marton. Kad pitate za nju,  oni koji je poznaju reći će vam da ona »svašta nešto radi«, a ovo radi »na onaj starinski način«. Vunu od alpake boji prirodnim bojama, a prije nekoliko godina palo joj je na pamet probati sa psećom dlakom i rezultati su bili  izvrsni, možda zato što je Lenka perfekcionistica koja svu dlaku prvo sortira (krovna dlaka, podlaka, dulja, kratka) i onda sve ručno raščešljava. Težak je to posao i Lenka se poprilično namuči za svaki metar takve vune koja nastaje najčešće od dlake koja ostane nakon češljanja psa.

Iako u Hrvatskoj izrada vune od pseće dlake i predmeta ispletenih od nje još nije toliko popularna, interesa ima i sve su češći upiti kako se i koja dlaka prikuplja. Lenka često ima narudžbe iz Slovenije, Austrije, Češke… S obzirom da i nema neke razlike u odnosu na ovčju vunu, u Americi je pseća vuna iznimno popularna i vlasnici kućnih ljubimaca rado izrađuju i čuvaju uspomene kao što su čarape od dlake samojeda, torbe, rukavice… Usto, uopće se ne može primijetiti da se radi o dlaci psa.

Daleka povijest

Sigurno će neki pomisliti kako je ovo još jedna izvitoperenost modernog čovjeka, no upotreba pseće dlake ima svoje korijene u dalekoj povijesti, pa smo s  Lenkom Idrizović Marton porazgovarali o onom što je bilo nekad i onom što je danas.

– Od djetinjstva imam blizak odnos s prirodom, biljem, prirodnim materijalima te neprestano proučavam različite stare i nove tehnike proizvodnje, prirodne boje, ljekovito bilje… To je moje avanturističko putovanje kroz život. Želja mi je uskoro objaviti knjigu o prirodnim vlaknima i prirodnom bojenju, priča Lenka koja je inače završila tekstilnu školu, a nakon nekoliko godina iskustva doškolovala se za dizajnera namještaja i interijera, ispunivši tako jedan od svojih snova, da bi se sada posvetila ekodizajnu.

– Ekodizajn bih definirala kao trend povratka prirodnim materijalima bez nepotrebnog rasipanja, pri čemu se vodi računa kako o uštedi energije, tako i o poboljšanju kvalitete života, etičkom odnosu prema ljudima, životinjama, krajoliku, štedljivom stvaranju, biorazgradivosti, recikliranju. Ekodizajnom bi se čak moglo nazvati i u današnje vrijeme vrlo popularan prirodni, jednostavni stil, koji koristi stare ukrase, materijale i komade namještaja, namjerno naglašavajući nesavršenost već korištenog, nečeg dohvaćenog zubom vremena, kao što je primjerice masivni drveni oguljeni stol koji ponosno pokazuje svoje ogrebotine i pukotine. Stari drveni pod također može ispričati svoju priču. U Japanu je taj stil koji slavi prolaznost i nesavršenost nazvan Wabi-Sabi. Estetski nije nužno da su površine glatke, savršene i nove, bilo koji predmet može vizualno prenijeti poruku. Wabi-Sabi je drvena, pa čak i otrcana stolica koju volite od djetinjstva, istrošene kožne tenisice, ili suprugova košulja koju potajno želite baciti u smeće, ali i baka naboranog čela, koja svaki tjedan na tržnici prodaje domaća jaja, bukete cvijeća…

Kako ste došli na ideju izrađivati vunu od pseće dlake?

– Ustvari sam predenje počela učiti zbog pseće dlake. Ta ideja se rodila davno. Moj prvi pas bila je ženka briješkog ovčara (Berger de brie – Briard), a moja prijateljica Elen je u to vrijeme imala crnu čau čau. Tada sam prvi put od njezine mame saznala da se može presti i pseća dlaka. Satima i satima sam sjedila i  primitivnim postupkom, bez ikakvih uputa, uvrtala komadiće prediva od dlake briarda na grančicu ili olovku. Tada nije bilo interneta, tako da nije bilo jednostavno samo tako naći nekoga tko bi mi pokazao postupak s vretenom, ili još bolje na kolovratu. Smijem se kad se danas sjetim toga jer sam otkrivala postupak kao i naši preci, a sada, iako koristim kolovrat, postignuće modernog vremena, i dalje volim presti i na vretenu. Predenje na vretenu je puno sporije, ali iz iskustva znam da je takvo predivo puno kvalitetnije, kao što je i puno luksuznije jer imam bolju kontrolu nad vlaknima. Predenje je za mene opuštanje i meditacija.

Rukavice, kape, pojasevi…

Prije se vuna koristila jer je dobro grijala, a danas je naručuju vlasnici ljubimaca. Za što je najčešće upotrebljavaju?

– Chiengora, naziv za pseću vunu, nastao od francuske riječi chien za psa i riječi angora koja označava vrstu vune što se dobiva od zečjeg krzna, i ta vuna većine pasmina je iznenađujuće topla zahvaljujući mekoj podlaci, koja se nalazi ispod duže i grublje dlake. Ponekad je podlaka previše kratka i ne može se presti, pa tada poboljšavam kvalitetu pseće vune dodavanjem ugodne svile, mekane merino vune, angore, vlakna od soje, bambusa, konoplje i drugog, ovisno o kvaliteti i svojstvima dlake. Kod nekih pasmina ne treba dodavati vlakna, kod nekih se na taj način poboljšava čvrstoća, izgled ili je ugodnija na dodir. Od pseće dlake se uglavnom izrađuju odjevni dodaci. Najčešće pletemo rukavice, kape, pojaseve. Onaj tko se bavi uzgojem pasa može čak skupiti dovoljno materijala za isplesti šal, majicu, ili čak deku. Ima i onih koji od pseće vune žele samo napraviti talisman kao poklon nekome ili zadržati klupko za uspomenu. Postoje i kolekcionari umjetnički, ručno ispredenih pređa. Dosta se dobro može i filcati.

S obzirom da se taj trend tek sada pojavio u Hrvatskoj, kakve su reakcije?

– Pseća dlaka se koristi od pamtivijeka. Možemo pronaći pisane izvore u kojima se navodi da su američki indijanci tako tkali deke. U drugim izvorima možemo pronaći podatke o predenju psećom dlakom na Tibetu. Današnjem Europljaninu je teško zamislivo da se prije na taj način koristila pseća dlaka, što je ustvari povezano s ekodizajnom i korištenjem prirodnih izvora, s naglaskom na uvažavanje okoline i štedljivost. Još se sjećam knjiga iz djetinjstva i češke poslovice o dobroj domaćici koja za percem i preko ograde skače.

Odmah pročešljati

Za izradu vune nije pogodna dlaka svih vrsta, nego samojeda, čau čaua, škotskog ovčara, haskija, newfoundlandera, zlatnog retrivera, pudle, pekinezera, maltezera… Kakva je dlaka potrebna i kako se prikuplja?

Pseću dlaku, između ostalog, koristili su preci Skandinavaca, Navaho indijanci, a u Sjevernoj Americi prije kolonizacije to je bilo najpopularnije vlakno. Da bi spriječile pojavu reumatizma, Ruskinje od chiengore pletu čarape i rukavice. Moja poznanica iz Rusije rado se prisjeća djetinjstva i iznimno toplih rukavica koje joj je majka isplela od dlake bijelog samojeda. Tkale su se deke i tepisi, dlaka je služila i kao izolacija. Na Novom Zelandu nema uzgajivača pasa koji nema odjevnog predmeta načinjenog od pseće podlake iz jednostavnog razloga – jer grije 80 posto više od ovčje vune. Tijekom Drugog svjetskog rata čak su i neke Engleskinje od te vrste prediva za svoje muškarce koji su bili na fronti izrađivale donje rublje, a u susjednoj nam Italiji, posebno u planinskoj regiji Vall d’Aosta, upotrebljavala se podlaka bernardinaca. 

– Naravno da je bolje raditi s dlakom dobivenom češljanjem čistog psa. Kad se dlaka reže, predivo će biti grublje. Dlaka, da bi se mogla dovoljno savijati i obrađivati, mora imati određenu duljinu i mekoću. Ne bi smjela biti kraća od 4 ili 5 centimetara, inače se ne mogu garantirati dovoljna čvrstoća i dobra svojstva prediva. Najbolje je iščešljanu dlaku odmah pročešljati i slagati u istom smjeru u kutiju. Kad bi se dlaka slagala u vrećicu, vremenom bi se mogla zapetljati i nafilcati. Moram reći da za sada imam sreće s uzgajivačima koji mi šalju dlaku na obrađivanje. Istina je i da malo biram što ću presti.

Dlaka svake pasmine ima drukčija svojstva. Ona od tibetanske doge i samojeda daje, primjerice, čupavo predivo koje podsjeća na angoru ili moher. Kod tibetanskog terijera je obrnuto, predivo je glađe, skoro neprimjetno svjetlije i podsjeća na vunu suri alpake, odnosno lame. Ponekad je podlaka tako kratka, da bez krovne dlake ili dodavanja svile ne bi bilo moguće presti. S druge strane, neke pasmine imaju previše grubu dlaku. Za izradu talismana ili tkanih torbica ne smeta ako je dlaka gruba, ali takav šal ili kapa bi grebli. Kad se dogovaram s uzgajivačem, pojasnim kako pripremiti vunu i poslati je. Netko radije plati sortiranje jer ne želi imati toliko posla oko pripreme, a netko to pak shvati kao opuštanje ili uštedu, pa sve pripremi i složi u kutije.

Namotavanje klupka

Kakav je ukratko proces izrade takvog prediva?

Imate li kućne ljubimce i jeste li nešto izradili od njihove dlake?– Imam ženku crnog tibetskog terijera. Planiram isplesti nježni, čipkasti šal. Dlaka je počešljana i posebno obrađena bambusovim ugljenom, bez umjetnih boja, i pomiješana s divljom svilom. Za sada polako predem, a proizvod je tek u pripremi, kaže Lenka koja se zasigurno slaže s Kendallom Croliusom i Anne Montgomery, autorima priručnika »Bolje džemper od psa kojeg poznaš i voliš, nego od ovce koju nikad nećeš sresti« objavljenog 1997.

– Materijal ne bi trebao sadržavati travke, grubu prašinu, niti bilo kakve nečistoće. Dlaku eventualno nekoliko puta pročešljam na mašini za češljanje vune. Ako predivo mora biti mekano, a vlasnik psa nije prethodno sortirao dlaku, onda posebnim načinom odvajam podlaku od gornje dlake i tek nakon  toga predem. Ovisno o kvaliteti dlake i zahtjevu naručitelja, predem na kolovratu ili ručno na vretenu. Gotovo predivo se nekoliko puta nježno opere i osuši, te ga potom namotavam u klupko.

Budući da nije savitljiva, ali i zato što jako grije, pseća se dlaka često miješa s vunom.

– Miješa se zato da se poboljšaju svojstva vune od pseće dlake, da se produže niti, ili jednostavno zbog uštede kad je dlake malo. Još jedan razlog može biti ako želimo posebno predivo koje nastaje miješanjem različitih vrsta pramenova, materijala i boja.

Navodno se »vuna« može raditi i od mačje dlake, pa čak i od ptičjih pera?

– Presti se može svašta, pa i vuna dugodlakih mačaka. Kod perja se radi uglavnom o dodatnom efektu kod izrade umjetničkog prediva.

Je li vuna od pseće dlake zaista tako skupa?

–  I je i nije, zapravo ovisi o kvaliteti i stanju isporučenog materijala i kvaliteti prediva. Sortiranje  podlake kod nekih pasmina traje više od izrade prediva. Također, neke su vrste bezmirisne, dok neke ipak imaju stvarno jak miris, što ponekad ovisi o zdravstvenom stanju ili starosti psa, tako da  uklanjanje mirisa nekad zahtijeva da se pređa pere više puta. Iako mnogi misle da  pseća vuna smrdi kao mokri pas ili da pas nije čista životinja, radi se o predrasudama. Takvo je predivo skuplje od svile, odnosno tri pa čak i deset puta skuplje od ovčje vune. Ima onih koji mogu nositi krzno ubijene lisice oko vrata, a na rukavice od psa frkću nosom. Meni je to smiješno. Postoje već i tvrtke koje obrađuju pseću dlaku i izrađuju deke i torbice.U Japanu je taj stil koji slavi prolaznost i nesavršenost nazvan Wabi-Sabi. Estetski nije nužno da su površine glatke, savršene i nove, bilo koji predmet može vizualno prenijeti poruku. Wabi-Sabi je drvena, pa čak i otrcana stolica koju volite od djetinjstva, istrošene kožne tenisice, ili suprugova košulja koju potajno želite baciti u smeće, ali i baka naboranog čela, koja svaki tjedan na tržnici prodaje domaća jaja, bukete cvijeća… Chiengora, naziv za pseću vunu, nastao od francuske riječi chien za psa i riječi angora koja označava vrstu vune što se dobiva od zečjeg krzna, i ta vuna većine pasmina je iznenađujuće topla zahvaljujući mekoj podlaci, koja se nalazi ispod duže i grublje dlake.

Od djetinjstva imam blizak odnos s prirodom, biljem, prirodnim materijalima te neprestano proučavam različite stare i nove tehnike proizvodnje, prirodne boje, ljekovito bilje…

To je moje avanturističko putovanje kroz život. Želja mi je uskoro objaviti knjigu o prirodnim vlaknima i prirodnom bojenju, priča Lenka koja je inače završila tekstilnu školu, a nakon nekoliko godina iskustva doškolovala se za dizajnera namještaja i interijera, ispunivši tako jedan od svojih snova, da bi se sada posvetila ekodizajnu.

Pletu li vlasnici ljubimaca sami ili im vi ispletete što žele?– Otprilike 50 posto ih želi stvoriti proizvod, no neki žele da ja odradim sve. Prošlog  Božića dobila sam manji paket od uzgajivača tibetskog mastifa. Vlasnici su me zamolili da im za uspomenu ispredem predivo od dlake njihova psa koji je bio u zadnjoj godini života. Rezultat je bio odličan. Na kraju se vlasnik odlučio da mu ispletem kapu i rukavice. Reakcije na takve proizvode i darove su uglavnom vrlo pozitivne. Proizvod je stigao vlasniku poštom točno prije Božića. Njegova supruga se navodno pri otvaranju paketa od sreće rasplakala.

– Ekodizajn bih definirala kao trend povratka prirodnim materijalima bez nepotrebnog rasipanja, pri čemu se vodi računa kako o uštedi energije, tako i o poboljšanju kvalitete života, etičkom odnosu prema ljudima, životinjama, krajoliku, štedljivom stvaranju, biorazgradivosti, recikliranju. Ekodizajnom bi se čak moglo nazvati i u današnje vrijeme vrlo popularan prirodni, jednostavni stil, koji koristi stare ukrase, materijale i komade namještaja, namjerno naglašavajući nesavršenost već korištenog, nečeg dohvaćenog zubom vremena. Ekodizajnom bi se čak moglo nazvati i u današnje vrijeme vrlo popularan prirodni, jednostavni stil, koji koristi stare ukrase, materijale i komade namještaja, namjerno naglašavajući nesavršenost već korištenog, nečeg dohvaćenog zubom vremena, kao što je primjerice masivni drveni oguljeni stol koji ponosno pokazuje svoje ogrebotine i pukotine. Stari drveni pod također može ispričati svoju priču. U Japanu je taj stil koji slavi prolaznost i nesavršenost nazvan Wabi-Sabi. Estetski nije nužno da su površine glatke, savršene i nove, bilo koji predmet može vizualno prenijeti poruku. Wabi-Sabi je drvena, pa čak i otrcana stolica koju volite od djetinjstva, istrošene kožne tenisice, ili suprugova košulja koju potajno želite baciti u smeće, ali i baka naboranog čela, koja svaki tjedan na tržnici prodaje domaća jaja, bukete cvijeća…