Snimio Vedran KARUZA / Nl arhiva
Kako su kompjutorske igrice došle iz Japana, tako je iz zemlje izlazećeg sunca došao i termin za poremećaj ponašanja, preveden kao »tiho povlačanje«, a zahvaća one koji svakodnevno ili još bolje iz noći u noć sjede pred ekranom i neumorno prolaze nivoe i »pobjeđuju protivnike«
Današnja populacija mlađih ljudi u rasponu od adolescenata do srednje životne dobi neraskidivo je vezana uz uporabu računala, tableta ili smartphona. Uz brojne koristi sve su češće pojave štetnog djelovanja interneta i igrica na zdravlje djece i mlađih odraslih osoba. Djeca satima igraju igrice, komuniciraju putem društvenih mreža ili prate internet zanemarujući fizičku aktivnost, druženje u živo sa drugim mladim ljudima, češće »gube noći igrajući igrice«, komunicirajući isključivo sa virtualnim svijetom interneta.
Međunarodna klasifikacija bolesti ICD 10, kao i američka klasifikacija DSM 5 ne poznaje ovisnost o internetu ili računalima kao dijagnostički entitet, iako ga zadnja verzija američke DSM 5 klasifikacije stavlja u skupinu poremećaja koji trebaju dodatnu potvrdu i istraživanje, kaže prim. dr. sc. Vladimir Sabljić, psihijatar KBC-a Rijeka sa Klinike za psihijatriju.
Milijunski problemi
U Japanu je izdat alarm kada je Ministarstvo zdravlja utvrdilo kako od hikikomori sindroma pati oko milijun osoba u mlađoj životnoj dobi, predominantno muške populacije. Veličinu problema oslikava činjenica da od hikikomori sindroma boluje u Japanu više ljudi nego od shizofrenije, depresije i bipolarnog poremećaja raspoloženja u istoj dobnoj skupini, kaže dr. sc. Sabljić i napominje da ono što je još važnije te osobe ne rade niti se školuju te praktički parazitiraju u društvu.
Etiološki moramo uzeti u obzir prije svega krut i izrazito kompetitivni obrazovni sustav u Japanu, zatim kulturalne utjecaje i dostupnost tehnologije. Liječenje je teško, a uspješno ga provode bivši ovisnici koji su se uspjeli otrgnuti od bolesti.
Svaki pokušaj nasilnog prekida uporabe računala ili gadgeta kod te populacije može dovesti do agresivnosti (auto ili hetero) oboljelog, dalje i teže izolacije, a opisani su slučajevi samoubojstva bolesnika. U Južnoj Koreji između 70 i 80 posto populacije adolescenata u dobi od 15 do 18 godina boluje od ovisnosti o kompjutorima. Zadnjih godina slučaji hikikomori sindroma, prijavljeni su iz brojnih zemalja »zapadnog svijeta«, brojevi su za sada relativno niski, a očekuje se rast oboljelih, kaže dr. sc. Sabljić govoreći o svjetskim iskustvima s kojima se upoznao na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima diljem svijeta.
Prekomjerna i nekritična uporaba računala, interneta i igrica posebno je opasna kod mlađih odraslih osoba koje su zaposlene i rade sa računalima. Za računalom sjede i po 20 sati na dan zanemarujući prehranu, hidraciju i odmor, ozbiljno narušavajući zdravlje. Samo u 2014., zabilježeno je diljem Azije najmanje dvije tisuće smrtnih slučajeva vezanih uz navedenu ovisnost o kompjuterima, kaže dr. sc. Sabljić o malo poznatim brojkama i crnim statistikama iz Azije.
Popustljivost majke i oca
Problem ovisnosti o računalima i internetu je značajan problem današnjice. Računala, tableti i smartphoni su široko dostupni i jeftini. Nude vrlo šareni virtualni svijet koji je privlačan i ne traži nikakve odgovornosti, kvalitetu ili trud. Možeš biti što hoćeš i koliko hoćeš, a pritiskom tipke off ili on mijenjaš virtualnu realnost kako želiš.
S druge strane nezainteresiranost, nebriga ili prevelika popustljivost roditelja u odgoju djece u značajnoj mjeri prepušta djecu nekontroliranoj i nedoziranoj uporabi računala. Prekomjerno i nekritično korištenje računala i igrica može kod djece dovesti do bijega u virtualni svijet, a time i do ozbiljnih smetnji u razvoju, zdravlju, socijalizaciji i integraciji djece i mladih ljudi.
Sasvim je sigurno da će se o ovoj temi još mnogo govoriti i raspravljati, kako u stručno-medicinskim krugovima, tako i u širem društvu uopće. Problem će trebati sagledati multidisciplinarno, uključujući škole, roditelje, psihologe, psihijatre, sociologe, liječnike obiteljske medicine, zaključuje dr. sc. Sabljić.
Nije lako biti odgojitelj
Danas nije lako biti roditelj i odgojitelj, kao što nije lako biti dijete, izazov je obostran, kaže Ivona Maričić, prof. psihologije, programska suradnica udruge Terra. Roditelji i nastavnici danas moraju uložiti prilično truda da nauče kako današnja djeca žive, poimaju svijet, razumiju ljubav, uostalom kako uopće komuniciraju
. Dijete također mora uložiti prilično truda da nauči roditelje i odgajatelje kako da im taj svijet toliko drugačiji od njihovog, približi, učini ga manje »zastrašujućim i nerazumljivim«, kako da zajednički »demistificiraju« sve novine kojih je napretek. Stoga su i roditelji/odgajatelji i djeca u ravnopravnoj poziciji što se tiče učenja – u toj dinamici moraju svi učiti. A kako svijet ide velikom brzinom, bilo naprijed, bilo natrag, bilo kružno, učenju nema kraja. Generacije roditelja razvijaju se u okolnostima u kojima su se mijenjala »pravila igre«, uvjeti življenja, načini preživljavanja, radno vrijeme, uvjeti rada, pozicije unutar društva, unutar obitelji, napominje Maričić.
Roditelji, da bi se prilagodili promjenama za koje su mnogi bili i još uvijek su nespremni, morali bi puno trenutaka posvetiti sebi – svojim promišljanjima, dilemama, osjećajima, zapažanjima, strahovima od budućnosti, borbama za egzistenciju, privikavanjima na nove uloge koje su preuzeli u novim društvenim okvirima, a o kojima nikad nitko nije pričao, niti ih je na to pripremao…
Prepoznati na vrijeme
Do sada gotovo nitko nije tražio pomoć vezanu uz osvisnost o internetu, u našoj Udruzi, kaže Maričić. Najčešće u savjetodavni i terapijski tretman dolaze mladi koji su radi svojeg ponašanja u nekom trenutku postali problem za okolinu; obitelj, školu ili zajednicu.
Djeca i mladi koji razvijaju ovisnost o internetu najčešće su izolirani, povučeni i nikog ne ometaju, u fokus dolaze tek kada roditelji zaključe da je njihovo ponašanje postalo neobično ili problematično, a tada je već prilično teško dobiti mladu osobu na suradnju i »izvući« je iz njenog ritma i dovesti na razgovor. Stručnjaci moraju biti fleksibilni, moraju biti u mogućnosti ako je potrebno otići i u dom osobe koja je razvila takvu ovisnost, pronaći način kako uspostaviti komunikaciju i otvoriti mogućnosti za promjenu.
Važno je da roditelji budu pozorni i uključeni u život svoje djece, da poznaju njihove navike i na vrijeme prepoznaju eventualne promjene koje upućuju na razvoj ovisničkog ponašanja.
Također, važna je suradnja stručnjaka i medija kako bi osnaživali resurse roditelja, a ne isključivo zastrašivali i slali poruke o njihovoj neadekvatnosti. Roditelji često čine najbolje što znaju, a odgovornost struke i medija je da im pomogne kroz informiranje i edukaciju.
Dobar primjer za to je kampanja »Birajmo što gledamo« koja za cilj ima zaštitu djece od štetnih sadržaja koju upravo možemo primjetiti na državnoj televiziji, zaključuje Maričić.