RIJEKA Prije šezdeset godina – 1. studenoga 1955. – u Zagrebu je preminuo akademik Antun Barac – hrvatski književni povjesničar i kritičar. Barac je rođen 1894. u Kamenjaku kod Crikvenice. Osnovnu školu završio je u Grižanama, gimnaziju na Sušaku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju. Doktorirao je u Zagrebu 1918. monografijom o Vladimiru Nazoru. Kao srednjoškolski profesor službovao je na Sušaku i u Zagrebu. Od 1930. je docent, a od 1938. redoviti profesor jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od kraja 1941. do svibnja 1942. godine bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška (u logoru u Staroj Gradiški nastale su Barčeve pjesme objavljene u knjizi »I nisi sam«). Barac je bio dekan Filozofskog fakulteta i rektor zagrebačkog Sveučilišta. Godine 1947. izabran je za redovitog člana JAZU-a. Bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva i direktor Seminara za strane slaviste. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU (1952) te bio tajnik Akademijina odjela za suvremenu književnost.

Veličina malenih

Javio se 1910. u »Pobratimu« zagonetačkim tekstovima, a zatim i prvom pjesmom »Sjeta«. Književni rad počinje impresionističkom post-matoševskom lirikom, a od 1914. piše recenzije i kritike uglavnom iz hrvatske i srpske književnosti. Barčev rad na preocjenjivanju novije hrvatske književnosti i postavljanju temelja našoj znanosti o književnosti počeo je člankom »Naša književnost i njezini historici« (Jugoslavenska njiva, 1923) te teorijskom raspravom »Između filologije i estetike« (Savremenik, 1929). U njima je iznio pregled stanja u hrvatskoj znanosti o književnosti te pokazao zablude pozitivističke i filološke metode, ali i jednosmjerna estetizma.

Njegova književnopovijesna istraživanja široka su raspona i kreću se od kritičko-esejističkih napisa o manjim piscima (L. Botić, G. Martić, I. Perkovac, F. Horvat Kiš) do monografija o vrhunskim stvaraocima (V. Nazor, A. Šenoa, V. Vidrić,  I. Mažuranić).

 Dao je i povijesnu sintezu hrvatske književne kritike 19. stoljeća, nastojeći kritiku znanstveno obraditi kao zaseban književni rod. Napisao je dvije (»Književnost ilirizma«, »Književnost pedesetih i šezdesetih godina«) od zamišljenih pet knjiga povijesti novije hrvatske književnosti. Tu je došao do izražaja otpor jednoobraznom prenošenju gotovih shema iz tzv. velikih u tzv. manje književnosti. Služio se posebnim nacionalnim mjerilom, smatrajući da svaka manja književnost u većoj mjeri odražava društveni život svog naroda, negoli velika. Odatle i njegova krilatica »veličina malenih«.

Kako je u »Hrvatskom biografskom leksikonu« napisao Miroslav Šicel, služeći se književnopovijesnom metodom Barac uz društvenu naglašava i estetsku odrednicu djela. Svoje estetske sudove osniva na dvjema osobinama: humanističkim vrijednostima teme i savršenstvu oblika, što određuje pojmovima »konciznost izraza« i »plastičnost prikazivanja«.

Pisao je i o vezama između hrvatske i srpske književnosti, a bavio se i komparativnim istraživanjima odnosa hrvatske književnosti prema europskima. Posmrtno su tiskana autobiografsko-dnevnička zapamćenja i feljtoni iz ratna vremena »Bijeg od knjige«.

Golem rad

Pisao je pod pseudonimima i šiframa: J. Božić, M. Vajvarski, P. Mitrović, Tone Kamenjak, A., Bc, A. B., A. B. C. Bavio se i uredničkim radom. Kao srednjoškolac uređivao je na Sušaku omladinski list »Novi život«, zatim je bio član redakcije »Jugoslavenske njive«, urednik časopisa »Mladost« i edicija JAZU »Građa za povijest književnosti hrvatske«  te »Noviji pisci hrvatski«. Jedan je od pokretača časopisa »Jezik«. Priredio je nekoliko antologija (S. Gregorčič, A. Harambašić), jubilarno izdanje djelâ Šenoe, Matoša i Nazora. Za ediciju »Djela hrvatskih pisaca« uredio je djela E. Kumičića te 1. i 2. svezak »Hrvatske književne kritike«. Prevodio je s njemačkog, a njegova knjiga »Jugoslavenska književnost« prevedena je na više jezika.

Antun Barac je znanstvenik bez čijih je sudova nezamisliv bilo kakav pristup povijesti novije hrvatske književnosti. Sve do njega, naša je znanost o književnosti, posebno povijest, bila pod snažnim djelovanjem usko shvaćene filologije koja se nije usuđivala odvažiti na estetsko ocjenjivanje i sintezu. Njegov rad ispisan je u 12 posebnih knjiga i više od 140 prigodnih članaka, eseja, rasprava i referata u časopisima, zbornicima i novinama. Uredio je oko 25 antologija i sabranih djela jugoslavenskih pisaca. Veliku pažnju posvećivao je književnicima Hrvatskog primorja i Istre, a naročito braći Mažuranić, Kranjčeviću, Kumičiću i Novaku.

Kako je u povodu Barčeve smrti u časopisu »Jezik« napisao Mate Hraste – »rijetki su ljudi koji žive i nakon smrti, a jedan od takvih bez sumnje je i akademik Antun Barac«.

– On neće postati besmrtan po tome što je bio član Akademije, nego po tome što je našoj nauci i našem narodu ostavio toliki broj vrijednih i korisnih djela, da se pisanje povijesti hrvatske književnosti neće moći nastaviti i završiti, a da pritom pisac ne zaviri u njegove radove i da ne usvoji njegove sudove o mnogim piscima i njihovim književnim djelima. Vrlo skroman i povučen, nikada nije govorio o sebi i o svom radu, premda je na kraju svog života mogao s ponosom o sebi reći ono što je rekao Horacije: »Non omnis moriar!« – Neću sav umrijeti.