Josip Silić profesor je emeritus zagrebačkog Filozofskog fakulteta, no ta činjenica malo govori o njegovu značaju, jer puno je profesora emeritusa koji jedva da mogu stati u Silićevu sjenu.

Puno je i takovih akademika, no to ipak nije bilo dovoljno da Silić, kao jedan od naših najznačajnijih, ako ne i najznačajniji živući lingvist, zasluži Akademijino članstvo.No zato je zaslužio nagradu za životno djelo Općine Jelenje, svoga rodnog kraja, pa je u prigodnom razgovoru tim povodom bilo malo mjesta za žalopojke o Akademiji, kakvima oni koji drže do sebe i neće pribjegavati.

A Silić ulazi u red takvih ljudi. Pa dok se mi možemo, i trebamo, zgražati nad još jednom nepravdom u sramotnoj režiji jalove klike koju je predvodio nekadašnji predsjednik HAZU-a Milan Moguš, vrsni lingvist ali jedan od najgorih upravljača Akademije u njenoj povijesti, Silić nas dočekuje smiješkom i odmahivanjem ruke.

Narječja su jezici

No prije nego se posvetimo »bombi« kojom nas je počastio profesor, a to je da se u lingvistici ta živuća lingvistička legenda obrela posve slučajno, krenut ćemo radno. Jer nema mjesta za prigodne zahvale i svođenje računa, što nagrade za životno djelo uglavnom jesu, već nas Silić upoznaje sa sadržajem govora koji je održao pred skupom u Jelenju, a u kojem zaziva simpozij s osnovnom temom utvrđivanja prirode narječja. Narječja su, prema Silićevoj tezi, zapravo jezici, a ne međustupanj između dijalekata i jezika, kako se dosad uglavnom promišljalo.

Teza da je narječje jezik bila bi značajna, smatra Silić, i za globalno proučavanje jezika. Ali sjećamo se i mi nečega s fakulteta pa pitamo profesora nije li hrvatski jezik jedini koji uz dijalekte ima i narječja?

– Ako je narječje jezik, a ja dokazujem teorijsko-metodološki da jest, onda nema jezika koji ima narječje, jer ne može biti jezik u jeziku.

Kako bi taj simpozij trebao izgledati?

– Temeljno bi trebalo raspraviti što je narječje, što dijalekt, a što jezik. Ja sam napisao raspravu, to je jedna od mojih najnovijih rasprava, gdje sam, posluživši se teorijsko-metodološkim dokazima, došao do zaključka da je narječje jezik, što znači da su čakavsko, štokavsko i kajkavsko narječje jezici. Na simpoziju bi o tome najprije trebali raspravljati dijalektolozi, ali i svi oni koji se bave jezikom, od standardologa dalje.

Četiri standardna jezika

Znači li to da su srpski i hrvatski dio istog, štokavskog jezika? Odnosno što je onda s hrvatskim jezikom kao takvim?

– E, kad smo utvrdili da postoje ta tri jezika, onda svaki od njih može imati standardni jezik, jedan ili više njih. Tako štokavski jezik ima četiri standardna jezika: hrvatski, srpski, crnogorski i bosanski. Oni su autonomni i neovisni jedan o drugome i potpuno se razlikuju. Nema među njima istosti.

A što kažete na tezu lingvistice Snježane Kordić da to nisu standardni jezici nego tek standardne varijante jednog te istog policentričnog standardnog jezika?

– E, to se suprotstavlja mojoj tezi. Nije se uspostavila odgovarajuća razlika između čakavskog, kajkavskog i štokavskog, koji su autonomni, cjeloviti, što znači da jedan s drugim nemaju veze.

Naravno da mi danas odjeljujemo pojmove jezika i naroda, ali u staroslavenskom je jezik označavao i jezik i narod. Vi ovom tezom jezike potpuno odvajate od naroda, gledajući samo lingvističke činjenice?

– Sociolingvističke činjenice, jer je uloga jezika društvena. Jezik ne mora imati standard, jer ako nema te potrebe, onda ga nema. Ali tu vidimo da jezik treba razlikovati od standardnog jezika.

Možete li možda reći nekoliko teza po kojima su narječja jezici?

– Recimo razlikuju se fonologije tih jezika. Bit će tu i pitanje izgovora, pa je čakavski ikavski, kajkavski je ekavski, a štokavski (i)jekavski.

Ali ima i drugačijih varijanti, štokavski ikavski, čakavski ekavski…?

– To je u okviru toga jezika i to je onda njegova lokalna karakteristika i treba je razlikovati od općenite. Imamo i u BiH ikavicu. U štokavskom imamo tri lokalna izgovora: ekavski, ijekavski i ikavski. Standardni u srpskom je ekavski, u hrvatskom (i)jekavski, a u crnogorskom je ijekavski.

Radili ste i na normizaciji crnogorskog jezika. Čini li vam se da je tamo manje političkih trvenja oko jezika, jesu li oni fleksibilniji od nas?

Moje pitanje ide prema dubletama tipa đevojka/djevojka. To bi moglo biti i političko pitanje. U Hrvatskoj bi zasigurno bilo.

– Pojave koje su nastale jotacijom izazvanom »jatom«, kao đevojka, ćerati i slično, svojstvene su samo onim jezicima koji imaju »ije« ili »je«; u srpskom takve jotacije nema. Đevojka je činjenica lokalnog govora, a standardnojezična je djevojka. O tom problemu nije lako razgovarati, znade se reći da je to osjetljivo, ali ja moram reći da u znanstvenom istraživanju nema osjetljivosti.

Vratimo se malo u prošlost. Nagrada za životno djelo Općine Jelenje prigoda je da se podsjetite najranijeg doba i odrastanja u Jelenju. Što ste očekivali od sebe tada i jeste li mislili da ćete se baviti jezikom?

Dođoh, rekoh im da bih se upisao i oni me tražili dokumente. Bez ikakvih problema upisao sam francuski i hrvatski. Ali na povratku za Rijeku u vlaku sam se zapitao  što će mi to, da taj studij nema perspektive za zapošljavanje, pa sam se već sljedeći dan vratio u Zagreb i upisao jugoslavistiku i kroatistiku. Dobro sam u tome prolazio i kasnije se odlučio baviti kroatistikom.

Dakle jedan od najvećih hrvatskih lingvista lingvist je potpuno slučajno?

– Pa jest (smijeh), ali u svemu tome proces je logičan, iako neobičan. Imao sam profesora matematike u Pazinu, koji mi je rekao da ću nastaviti školu jer da sam sposoban za to. On je vidio da imam talenta za teoriju. Ali i da sam ostao u medicini, dao bih sve od sebe. To je moj stav: budi dobar u onome što radiš. No ima još jedan detalj. Kad sam prijateljima rekao da idem upisati studij, prije nego sam pošao, rekli su da ću sigurno na Likovnu akademiju, jer sam dobro slikao.

Pa vi ste pravi renesansni čovjek!