Snimila Ivona MILOŠ
Devetnaestero zadrugara na više od trideset stupnjeva, u praputnjarskim takalama, unatoč sušnom ljetu ostvarilo berbu snova. Osim obilnog uroda, praputnjarski je »kameni vinograd« darovao zadrugarima i grožđe iznimne kvalitete
U najljepšem vinogradu na svijetu, onom praputnjarskom imena Takale ili Bakarske prezidi, onom čija je slika objavljena na naslovnici prestižnog svjetskog časopisa »National Geographic«, vinogradu što od 1972. godine ima status spomenika kulture, u subotu 12. rujna devetnaestero berača, redom članova Poljoprivredne zadruge Dolčina, 2001. godine osnovane s ciljem revitalizacije tog kamenog spomenika težaku, na vlastitim je leđima oćutilo svu muku svojih predaka. Naime, dan zagrijan preko mjere, a prezidi strmi, skali visoke, pristup nikakov – prostora jušto onoliko da ne padeš skupa z košon ale kablićen va »niš« i otačeš se do mora. No, sve su muke pale u vodu, sav se pot isušio, a od bolova jaučući mišići opustili onog trenutka kad je vrijedna skupina shvatila da će put Pavlomira skoro tona grožđa beline, i to ne bilo kakvog, već onog izuzetne kvalitete.
Planovi
– Ja, svedočili smo tomu kako j’ trgat po nesnosnoj tepline, i ni nan se rabilo pitat kako j’ nekad bilo našen pretkon. Va vrime kad je celi Praputnjak bil med trsimi. A trsih more. Ma, kad smo finili, i kad smo videli da smo ovo leto ostvarili najbolju berbu, i ča se tiče količine, i ča se tiče kvaliteti, e onput smo na se muki pozabili – kaže Josipa Miloš.
Uz Josipu su se po prezidami spušćevali i prtili, zmed trsih prigibali i koši punili još i Tomislav Vičević, ili barba Tomislav, kako ga zadrugari zovu, utemeljitelj Zadruge i njezin dugogodišnji upravitelj, dobri duh Takala, onaj koji ih pozna u svaki kamen, u svaki trs, u svaku travku ili kraće – u dušu, pa Jadre i Željko Šarlija, Marijan Burić, Vlado Ivčec, Tiho Ružić, Duško Polić, Vijeko i Matej Mičetić, Jakov Abramović, Milan Frančišković, Tajana i Makso Frančišković, Ivan Samardžija, Mate Pavletić, Dženi Koludrović, te Aris i Ivona Miloš. Bilo je i onih koji su svratili baciti pogled, no od njih – malo koristi onima koji trgadbu moraju odbavit po starinski.
Nekad i sad
– »Stara bakarska vodica« spada u grupaciju pjenušavih vina koja se proizvode na bazi mladog, nepotpuno provrelog vina, tj. na bazi prekinute prvotne fermentacije ili alkoholnog vrenja. Odabiralo se najzrelije zdravo grožđe, ubrano rano ujutro. Potom se to »hladno grožđe« muljalo, odjeljivao se samotok i prelijevao se mošt u brentu. Uslijedilo je taloženje mošta i dodavanje kalijeva metalbisulfida, a nakon 24 sata i odjeljivanje relativno čistog mošta koji se prepušta spontanom alkoholnom vrenju. Količina utrošenog šećera provjeravala se kušanjem, jer nije bilo moštomjera, a kad je to otprilike bilo na polovici, tijek vrenja bio bi prekidan filtracijom vodice kroz tzv. holandski filter. Vodica se filtrirala u veće staklene boce i to sve dok ne bi bila apsolutno bistra. Filtrirana vodica drži se na hladnom mjestu i prepušta zrenju do kraja prosinca, a onda se nakon dekantacije opet prepušta dozrijevanju koje traje do polovice veljače iduće godine kad kreće postupak prelijevanja vodice u boce. Napunjene boce odlažu se u vodoravnom položaju na hladnom mjestu gdje se nastavlja vrenje u njima. Problemi koji su se pojavljivali pri ovakvom načinu proizvodnje bili su dvostruki. Kako nije postojao instrument za mjerenje šećera, dolazilo je do pucanja boca ili pak probijanja čepa. Potom je dolazilo i do zamućivanja pri točenju jer je uz svu pažnju ostajao dio taloga. Ipak, napominjem da ovaj pjenušac, bez obzira na sve probleme, ima povijesnu i gospodarsku osobnost. Želim napomenuti da tehnika proizvodnje »Stare bakarske vodice« počiva na onoj »iz davnina«, no ima i puno različitosti. Današnja »vodica« je suho vino, ni slučajno ne smije biti slatka kao ona nekad, i pije se kao aperitiv, pojasnio nam je još davnašnjih dana ing. Tomislav Vičević.
Doznajemo da su tog dana zmed trsi bile se generacije Praputnjarci, i da su i one mlaje ruki delale jušto jednako dobro kod i one stereje, trgadbe vičneje.
Ono što je iznenadilo mnoge, pa i same zadrugare koji su među kamenim prezidima i trsjem tijekom čitave godine, bila je količina i kvaliteta uroda.
– Da, unatoč sušnome ljetu, zahvaljujući trudu zadrugara koji su prionuli zalijevanju i malčiranju trsa, a s ciljem zaštite od suše, sačuvana je vinova loza i postignut je dosad najveći urod od revitalizacije vinograda Takala. Skoro tona grožđa beline iznimne kvalitete, pa to je rekord nad rekordima – kaže Josipa, i dodaje kako je i ova berba otpremljena na preradu u Vinariju Pavlomir, u Novi Vinodolski.
Pjenušac od ovog grožđa bit će dostupan 2017. godine, no njega bar Praputnjarcima ne fali, pa su i okončanje berbe 2015. godine proslavili po starom dobrom običaju – nazdravivši svojim pjenušavim specifikumom »Starom bakarskom vodicom«.
Autohtonost
