Venecija je magičan grad u biografiji Nemanje Cvijanovića. Rođen u Rijeci 1972. godine, svoje slikarsko obrazovanje stekao je na poznatoj venecijanskoj Akademiji lijepih umjetnosti, gdje je diplomirao 1998. godine u klasi koju je predvodio prof. Carlo Di Raco. U Veneciji je Nemanja Cvijanović 2010. godine i magistrirao na Fakultetu za dizajn i umjetnost, a ovog proljeća počeo je raditi na Accadimia di belle arti, u zvanju docenta i tako zatvorio krug jedne životne faze. Kao kruna »lijepih vijesti« ove godine, stigla je i nagrada s venecijanske Mostre dokumentarnom filmu Marina Lukanovića »Delta – obilje umjetnosti«. Film se bavi radom umjetničke grupe Delta5, čiji je dio i Nemanja Cvijanović. U ateljeu na adresi Delta 5 nastali su njegovi najnoviji radovi, od kojih jedan trenutno izlaže na Biennalu Danubiana u Bratislavi, nakon čega djelo putuje na izložbu Austrijskog Kulturnog Foruma u New York. Cvijanović je i jedan od osnivača i višegodišnji kustos riječke Galerije SIZ u sklopu koje je ove godine i formalno pokrenuo Festival vizualnih umjetnosti u Vrbniku. 

Sve to povod je razgovoru koji vodimo s ovim afirmiranim hrvatskim multimedijalnim umjetnikom, a započinjemo dokumentarcem, nagrađenim na Mostri. Kakvi su odjeci filma u venecijanskim umjetničkim krugovima nakon nagrade? – pitamo Nemanju Cvijanovića.

– To je film Marina Lukanovića i njemu pripada nagrada. Nas devetoro umjetnika samo smo protagonist tog dokumentarca. Nismo bili na projekciji, niti na dodjeli nagrade u Veneciji, pa ne znam kakvi su odjeci filma i teme. No, kako svaki međunarodni projekt ostavi neki trag i povuče neke konce, tako je i projekt ArTVision – u sklopu kojeg je Marin Lukanović snimio nagrađeni dokumentarac – povezao neke od protagonista projekta. Konkretno, prof. Gaetano Mainenti čiji su studenti s odsjeka Dekoracija na venecijanskoj Akademiji snimali i režirali filmove u sklopu projekta kanala ArTVision, boravili su ove godine prvi put u Rijeci, što je bio korak k otvaranju suradnje unutar jadranske regije u kojoj smo svi blizu, a nedovoljno povezani.

Zanat 

Rijeka je Vaš rodni grad, ali Veneciju apostrofirate kao mjesto sazrijevanja.

– Upravo tako. Nakon neuspjelog upisa na Akademiju u Ljubljani, godinu dana sam studirao na Akademiji u Rijeci. Bilo je to izvrsno iskustvo – naučio sam mnogo, upoznao odlične profesore, imao sjajno društvo.

Venecija, gdje sam se potom upisao na Akademiju lijepih umjetnosti – bila je drugi svijet. I tu sam zaista – odrastao. Za razliku od naših akademija, u Veneciji je vrlo izražen individualni rad studenta s profesorom. Nije bilo strogog slijeda programa, studenti svih godina istog profesora rade svaki dan zajedno, profesor razgovara sa svakim studentom o njegovom radu, a svi su međusobno u kontaktu.

I danas je to uglavnom tako, što ne ide ukorak s intermedijalnošću – teško je osuvremeniti programe, promijeniti smjerove i uskladiti ih sa suvremenim sustavom obrazovanja. Ali zanat je i dalje osnova svega, a taj je aspekt u Veneciji tradicionalno stabilan.

Što je karakteriziralo rad s prof. Di Racom?

– On je preuzeo petu katedru slikarstva kad je prof. Paolo Patelli otišao u mirovinu. Vrlo brzo postao je legenda Akademije – studente je smatrao svojom obitelji, po cijele je dane bio s njima i navečer bi odlazio posljednji, zaključavajući vrata Akademije… Ostvario je duboku vezu s polaznicima svoje klase – te veze se održavaju i danas, a uspio je da Akademija dobije dva hangara u Napoleonovoj utvrdi Forte Marghera, gdje oni student koji žele raditi ljeti, kad je Akademija zatvorena, mogu ne samo raditi, nego i živjeti.

Internacionalna klasa 

Di Raco je radio s nama i subotom. Bila je super radna atmosfera, kupovao nam je i materijal za rad, a posebno je cijenio nas koji smo dolazili s područja bivše Jugoslavije, čak su ga student od milja zvali Diraković!

Kad se unatrag desetak godina na venecijanskoj Akademiji otvorilo mjesto za asistenta (jer je prof. Luciano Zarotti otišao u mirovinu), Di Raco mi se javio kratkom porukom: »Moramo razgovarati!« Došao sam u Veneciju, ali tada Hrvatska nije bila u EU i ja nisam imao šansu da dobijem mjesto asistenta. Kada smo ušli u Europu, ja sam njemu poslao poruku: »Moramo razgovarati!«

Od proljeća ove godine predajem »Tehnike i tehnologije vizualnih umjetnosti« za polaznike drugog stupnja, završne dvije godine. Predmet je izborni i mogu ga slušati polaznici svih smjerova na Akademiji.

Imam grupu od 16 studenata, uključujući i one s Erazmusa, tako da radim s mladim ljudima iz Italije, Portugala, Grčke, Rumunjske, Austrije, Japana i Kine. Cijeli smo semestar akumulirali zajednička znanja iz tehnologije umjetnosti da bi potom demokratski odlučili o temi, a to što smo odabrali bit će materijal za izložbu koja će se održati u Veneciji, u siječnju, pod pokroviteljstvom fundacije Bevilacqua.

Poznato je da ste ljevičar po uvjerenju. To prepoznajem i u »demokratskom odlučivanju studenata« koje spominjete.

– Želio sam raditi drugačije, da ideje ne krenu od mene nego od njih, da vidimo što spaja te mlade ljude, što je zadničko budućim umjetnicima iz čitavog svijeta okupljenim na tako tradicionalnom mjestu kao što je Venecija.

Poslijediplomski studij 

I, kakvi su studenti likovne akademije danas?

– Venecijanci su dosta slični nama nekad, iako danas imaju više tehnoloških mogućnosti na raspolaganju – Akademija je izvrsno opremljena, mogu se baviti svim svojim interesima, sve do snimanja filmova. Slikarstvo je, međutim, uvijek slikarstvo, ali je danas otvoreno novim medijima. U tom sam segmentu možda i razočarao svog profesora Di Raca jer se udaljavam od slikarstva, ali znam da i on to cijeni, jer me ne bi zvao da nije tako!

Koliko je na Vaš današnji umjetnički pogled utjecao poslijediplomski studij na IUAV-u (Istituto Universitario di Architettura di Venezia)?

– Studij arhitekture je do vremena modernizma bio jedan od smjerova na venecijanskoj Akademiji lijepih umjetnosti. Onda se odvojio u posebno sveučilište. Tako je nastao i Fakultet za dizajn i umjetnost. Utemeljila ga je Angela Vettese, poznata povjesničarka suvremene umjetnosti i kustosica, a predaju mnogi ugledni profesori. 

Taj studij je bio iznimno značajan u mom obrazovanju, tri semestra smo slušali predavanja vrhunskih umjetnika, kustosa, filozofa. Kad god je neki od poznatih umjetnika gostovao ili izlagao na Biennalu, taj je držao i predavanja na studiju koji sam pohađao. Iz naše regije bile su to Maja Bajević i Marjetica Potrč, a svi ti susreti bili su dragocjeni kako sa stanovišta teoretskih znanja, tako i kontakata i kasnijeg rada. Mnoge od umjetnika koje sam upoznao na studiju pozivao sam da izlažu u Galeriji SIZ, stvorena je mreža koja je važna i danas. Politički je studij bio lijevo opredijeljen, kao uostalom i čitava intelektualna Venecija.

Vrijeme entuzijazma 

U Rijeku ste se vratili 2001. godine. Je li to bio šok?

– Nije, dapače. Bilo je to vrijeme entuzijazma, kada smo svi vjerovali da ćemo nešto promijeniti. Tada sam s kolegom Igorom Eškinjom osnovao udrugu »Oblik i sadržaj« čiji je nastavak danas – uz promjenu imena – Galerija SIZ. Otpočetka smo željeli ustanoviti međunarodnu likovnu scenu u Rijeci, odmah smo priredili tri izložbe u Austriji i Rijeci. Bio mi je izazov raditi u svojoj sredini, izlagati, upoznati nove ljude. U Rijeci nisam živio više od deset godina, a uz Veneciju sam ostao vezan i nakon diplome na akademiji, tako da sam bio željan afirmacije vlastitih ideja u gradu koji smatram svojim. 

Je li vas ova sredina razočarala?

– Svi mi koji smo studirali i diplomirali u Veneciji – i Hrvati, i Slovenci – imamo problem »kod kuće«. Naši projekti često ne nailaze na razumijevanje. Evo, na natječaju za najnoviju hrvatsku selekciju venecijanskog Biennala prijavili smo projekt naslovljen »Budućnost ovdje počinje sada!« a potpisali smo ga Mara Ambrožič, Carlo Di Raco, Giulio Alessandri (professor na IUAV-u) i ja. Namjera nam je bila predstaviti što se događalo na venecijanskoj Akademiji u vrijeme rata i tranzicije – pokušali smo među »transnacionalcima« – danas aktivnim umjetnicima koji su u to vrijeme studirali u Veneciji – naći poveznicu i zajedničke karakteristike. Projekt nije usvojen i neće biti viđen na Giardinima, ali taj rad nije bio uzaludan – imamo dobar material za izložbu koju ćemo postaviti u susjedstvu Akademije – Magazzini di sale. 

Studentska blokada 

U Veneciji je između 1990. i 2000. godine studiralo i boravilo mnogo danas poznatih umjetnika s ovih prostora. Svi se oni bave i organizatorskim, i kustoskim poslovima – zato smo i postavili Veneciju kao mjesto susreta, a u tom kontekstu projekt zanima i venecijanske profesore koji su mu se priključili.

U Rijeci djelujete kao samostalni umjetnik, s kratkim periodom rada na Akademiji primijenjenih umjetnosti. 

– Bio sam asistent na katedri za crtanje i predavao četiri predmeta, ali sam nakon tri godine – morao otići. Mnogo je ljudi u to vrijeme izgubilo posao, a mene je »koštalo« to što sam čitavo vrijeme studentske blokade otvoreno bio na strani studenata, a glasno sam se borio i za status vanjskih suradnika, kojima rad nije bio plaćen po pola godine. Takva aktivnost jednog asistenta nije se sviđala Sveučilištu, ali ja smatram da raditi bez plaće – nema smisla. Pritom je nas »vanjskih« bilo 40 u odnosu na 30 stalno zaposlenih djelatnika.

Inače, taj period rada sa studentima u Rijeci ostao mi je u lijepoj uspomeni, povezao sam ih s programima u Galeriji SIZ, dolazili su i razgovarali s umjetnicima koji su tu gostovali, a neke od međunarodno poznatih osoba dale su podršku studentskoj blokadi Sveučilišta – od koje su posljednji odustali studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

Delta 5 

Moj dodatni prilog njihovoj borbi bio je sudjelovanje u riječkoj ediciji Pecha-kucha-night – prikazao sam dvadesetak studentskih fotografija blokade, a kako svaki umjetnik ima na raspolaganju svega 6 sekundi po fotografiji, nije bilo vremena za veliku verbalnu elaboraciju, pa sam zamolio da publika poslije svake fotke kaže: Hvala! Tako sam skrenuo pažnju na blokadu, a sve u okviru koncepta Pecha-kuche.

Vratimo se Delti5 – kako je došlo do aktivacije bivšeg prostora tvornice Ivex u korist grupe umjetnika različitih usmjerenja?

– Nadamo se da će taj prostor ostati umjetnicima, iako je predodređen za rušenje. Prazan prostor propada, a ovako ga mi koji smo unutra čuvamo i unapređujemo. Uostalom, kao što su tu zalazili umjetnici za vrijeme djelovanja Akademije primijenjenih umjetnosti i Molekule, tako dolaze i danas – tu dovodimo kustose, slušamo njihove opservacije likovne scene Rijeke. Budućnost će pokazati domete takva projekta.

Jeste li još uvijek entuzijastični po pitanju ostanka u Rijeci i utjecaja na umjetnički život grada?

– Tijekom godina u kojima sam vjerovao i pokušavao uzgibati sredinu – stekao sam mnogo neprijatelja, a malo sam uspio učiniti. Ljudi, najčešće, ne žele promjene i tu sam se malo razočarao. Ali, Rijeka je moj grad i najradije bih živio ovdje. Volio bih da u Rijeci odrastaju i moja djeca. 

A Venecija je otvoreni izazov. Kao što kažem: u Rijeci sam rođen, a u Veneciji sam odrastao.