Rastuća polupismenost: Hrvati na svoj jezik osjetljivi, ali za njega baš i ne haju

Očito nam je na ljestvici vrijednosti poznavanje materinskoga jezika vrlo nisko, što ipak začuđuje jer rado ističemo koliko nam je identitetski važan

Svake godine, prigodno dakako, 8. rujna na Međunarodni dan pismenosti (International Literacy Day), koji se UNESCO-ovom inicijativom obilježava od 1965. godine, mediji bruje o važnosti pismenosti upozoravajući pritom na status (ne)pismenosti odraslih kako na globalnoj, tako i na lokalnoj razini. Činimo to u dobroj mjeri i mi uzdajući se da ćemo se promicanjem pismenosti baviti i drugih dana u godini.

 Prema Popisu stanovnika iz 2011. godine, u Hrvatskoj je nepismenost gotovo iskorijenjena – tek 0,8 posto ili 32.302 odraslih stanovnika ne zna pisati i čitati. U svijetu je takve populacije čak 757 milijuna, navodi najnovije podatke Institut za statistiku pri UNESCO-u posebno ističući da dvije trećine nepismenih čine žene. Iako je međunarodna zajednica prije 15 godina sebi postavila ambiciozan cilj da se do 2015. prepolovi broj nepismenih u svijetu, pogotovo žena koje su u mnogim sredinama zakinute za obrazovanje, podaci pokazuju da taj plan još nije u potpunosti realiziran.  Unatoč tome što je razina pismenosti odraslih porasla na globalnih 85 posto, još uvijek su porazni rezultati u pojedinim dijelovima svijeta. Države subsaharske Afrike, južne i zapadne Azije drže začelje globalne ljestvice pismenosti, a u zemljama poput Afganistana, Malija ili Senegala stopa pismenosti pada ispod pedeset posto.

Borba za pravo na pismenost– jedno od temeljnih ljudskih prava – stoga, se nastavlja. Internacionalna zajednica najavljuje još veću posvećenost opismenjavanju stanovništva s čvrstim ciljem da omogući da do 2030. godine mladi ljudi i znatan dio odraslih žena i muškaraca bude sposobno čitati, pisati i računati.

No, da ne zasitimo tekst postocima i brojkama, zaustavit ćemo se ovdje sa statističkim prikazima i posvetiti pismenosti, polupismenosti pa i nepismenosti na našim prostorima.

Kompjuterska (ne)pismenost

Iako se iz posljednjeg Popisa čini da s nepismenošću stojimo sasvim dobro, stvar je nešto kompleksnija. Valja se prvo zapitati je li pismenost samo poznavanje slova, odnosno definirati što se u današnje vrijeme smatra pismenošću. Ravnatelj Instituta za jezik i jezikoslovlje Željko Jozić, upozorava da je semantičko polje pismenosti  u 21. stoljeću prilično široko te da bi trebalo obuhvaćati i kompjutersko komuniciranje.

Iz Finske, koja je svoj obrazovni sustav iz osrednjeg kakav je bio 1980-ih prometnula u jedan od suvremenih primjera izvrsnosti dolaze mnogima uznemirujuće vijesti. Naime, kako se čini, mali Finci više neće učiti pisana slova što izazvalo burne komentare međunarodne javnosti.– Finci su predložili reformu koja bi tek od sljedeće godine trebala zaživjeti, a u kojoj nema mjesta za rukopisno pismo, odnosno za način zapisivanja spojenih slova, što će nadomjestiti daktilografskim vještinama. Nisam za nekritičko preuzimanje takvih promjena premda sam upoznat s finskim vrlo promišljenim načinom funkcioniranja. Iako moderne tehnologije donose mnogo dobroga, treba biti krajnje oprezan da ne izgubimo ili zanemarimo neke tradicionalne vrijednosti, među koje svakako ide i umijeće pisanja rukom, upozorava Jozić. Proslavljeni bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan ide u komentaru u ove revolucionarne finske promjene još dalje.– Iskreno – ova vijest me šokirala. To je još jedna u nizu inicijativa koje vode prema idiotizaciji čovjeka i njegovom pretvaranju u stroj koji opslužuje druge strojeve. Ljudi koji su tu inicijativu pokrenuli očigledno ne shvaćaju ništa o prirodi jezika i ne zanimaju se nimalo za prirodu čovjeka, kazao je Karahasan početkom godine za Al Jaazeru podsjećajući da naša civilizacija počiva na pisanju pa mu je utoliko finska inicijativa dokidanja rukopisanja »objava kraja kulture, kraja čovjeka kao duhovnog bića«.Objašnjenje koje nude finski reformatori su potreba zadržavanja koraka sa svijetom digitalne tehnologije i interneta te bolje formalno i lakše neformalno obrazovanje.  No zaboravlja li se pritom da je prirodu čovjeka pisanje rukom, odnosno potreba za tom vrstom kreacije i komunikacije. Zvuči  paradoksalno, gotovo cinično, da ćemo svekolikom digitalizacijom, u čijem je korijenu sam prst, ljudima iz tih istih prstiju izbiti olovku.

– Lijepo zvuči podatak da su sposobnošću čitanja i pisanja, što se tradicionalno uzevši smatra pismenošću, ovladali gotovo svi hrvatski državljani. Umijeti pročitati kakav tekst ili se potpisati do prije stotinjak godina bila je velika vrijednost i s pravom se smatralo da je to ono osnovno što bi svaki čovjek trebao znati. Obvezno školstvo uvedeno u nas u drugoj polovici 19. stoljeća (četverogodišnja osnovna škola koju je uveo ban Ivan Mažuranić) pomalo je učinilo da je onih koji stavljaju križić ili otisak prsta umjesto potpisa iznimno malo. No, pismenost je danas poprilično rastezljiv pojam, a on nedvojbeno možda čak i s pravom obuhvaća vještinu računalnoga komuniciranja. Uvriježilo se tako danas govoriti o računalnoj (ne)pismenosti jer je bez sposobnosti rada i komuniciranja putem računala danas gotovo teško zamisliti obrazovana, odnosno pismena čovjeka. Doduše, taj se oblik pismenosti nekako u posljednje vrijeme počeo uzimati zdravo za gotovo premda je od šire uporabe računala prošlo tek dvadesetak godina. Problem je nastao sa starijom generacijom ljudi koji su se morali (ako su) učiti novoj pismenosti iako je poznato da je među starijom populacijom još uvijek riječ o odbijanju takva načina komunikacije, počesto i iz tehnofobnih razloga, smatra naš sugovornik.

 Komentirajući kako suvremne tehnologije, odnosno sveprisutne društvene mreže utječu na (ne)pismenost  Hrvata koji pišući SMS-ove razne facebook ili viber poruke izostavljaju dijakritike, koriste mnoštvo abrevijacija i emotikona, Jozić ističe paradoks nastao u korelaciji računalne komunikacije i površnosti.

– To je vrlo je zanimljiv fenomen, no ne i neočekivan. Pod izlikom bržega komuniciranja i dopisivanja, zanemarili smo neke od izražajnih značajki samoga pisanja pa smo ga sveli na minimalan oblik uz sve češća kraćenja i poluznakovni jezik. To je rezultiralo i brojnim sociolingvističkim istraživanjima u namjeri da se prodre u bit takva fenomena. No, osobno mislim da je riječ o sasvim prirodnom ponašanju kojemu je jedan od postulata zasigurno i prirođena nebriga za jezičnom korektnošću i težnja spontanom i nekontroliranom izražavanju. Još kad se tome pridoda nastojanje da se bude dio određenoga okružja koje gaji takav stil – imamo gotovo cjelovitu dijagnozu suvremenoga stanja (polu)pismenosti kod današnjih mlađih generacija, naglašava ovaj jezikoslovac.

Bombardirani pogreškama

Suvremeno stanje pismenosti  Hrvata, kako kaže,  često ga podsjeti na situaciju u kojoj se nađu ljudi na kvizu: znaju nevjerojatne sitnice, a sasvim je moguće da im neke temeljne stvari u životu nisu jasne.

– Tako je kadšto i sa znanjem hrvatskoga jezika, nastavlja Jozić, više će biti onih koji će znati, primjerice, pluskvamperfekt glagola peći nego što će ih znati kako se pišu, recimo, »ćevapčići« ili »osvrćući se«. Nažalost, brojna pravopisna izdanja (od 1990. naovamo bilo ih je čak tridesetak) nisu nas učinila pismenijima, a nemali je broj onih koji za relativno loše poznavanje materinskoga jezika krive upravo brojnost i raznoliku vrijednost normativnih priručnika, ukazuje na  problem devalvacije pravopisa što je jedna od neuralgičnih točki hrvatske polupismenosti. Jozić je, naime,  2012. pokrenuo izradbu Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koja je od 2013. dostupan na internetu i optimističnim mu se čini što nakon toga još uvijek nije izašao niti jedan novi pravopis što ulijeva nada u mogućnost pravopisne standardizacije.

A kaotičnost nestandardizirane jezične situacije ogleda se i u  javnom govoru, u diskursu političara i javnih osoba, na portalima, u novinama  pa i u udžbenicima.

– Poznato mi je da su vrlo žive neke stranice na društvenim mrežama na kojima se ismijava nepismenost u javnome govoru. Činjenica je da smo temeljnim nepoznavanjem hrvatskoga jezika koje se manifestira pravopisnim i gramatički pogrešnim natpisima upravo bombardirani gdje god se okrenemo. Očito nam je na ljestvici vrijednosti poznavanje materinskoga jezika vrlo nisko, što ipak začuđuje jer smo na svoj jezik itekako osjetljivi i rado ćemo istaknuti koliko nam je identitetski važan. No, činjenica da smo na europskoj razini nacija koja ima najmanje sati poučavanja materinskoga jezika u osnovnoj školi govori i o izvjesnoj odgovornosti političke nomenklature i obrazovnoga sustava za polupismenost Hrvata. Treba tome dodati i vrlo malo nastavnih sati hrvatskoga jezika u srednjoj školi, a da ne spominjemo potpun izostanak poučavanja hrvatskoga jezika na akademskoj razini pa se odgovor na pitanje o odgovornosti za trenutačno stanje gotovo sam nameće, navodi Jozić.