Foto N. Reberšak
ZAGREB Sjećanje na Mariju Braut podrazumijeva brojne susrete i razgovore, ali ponajprije iskustvo gledanja njezinih raznolikih izložaba i kataloga, portreta i krajolika, scenskih snimaka i žanrprizora, urbanih veduta i ateljejskih situacija – istaknuo je akademik Tonko Maroević prilikom jučerašnje komemoracije nedavno preminuloj fotografkinji Mariji Braut u Umjetničkom paviljonu, gdje je upravo prije godinu dana upriličena njezina velika izložba »Nepoznati Zagreb« koju je u postavu autorskog dvojca – Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića – u nešto više od mjesec dana vidjelo oko šest tisuća ljudi.
Na tu se izložbu autoričinih »manje poznatih ili sasvim nepoznatih radova posvećenih gradu koji joj je bio sudbina« osvrnuo Maroević.
– Ta je izložba bila ispunjenje autoričine gotovo testamentarne želje da se zaviri među njezine negative i nađu skrivene vrijednosti. Autorski par izložbe »Nepoznati Zagreb« s pobožnom je pažnjom prošao stotinama i tisućama negativa da bi selektirali i prezentirali antologijske primjerke novije zagrebačke ikonografije, motivike i tematike Grada koji je obilježio Mariju Braut, a kojega je pak ona na svoj način obilježila, rekao je Maroević i upozorio da se spoznaji da je Marija Braut svojevrsna ikona Zagreba treba ili posvetiti ili zauvijek zašutjeti.
»Dobri duh« grada
Zamjenica zagrebačkog gradonačelnika Vesna Kusin u tom je kontekstu kazala da je najmanje što Grad može učiniti za Mariji Braut jest otvoriti njezin atelier na Gornjem gradu i skrbiti se o njezinoj bogatoj ostavštini, baš kao što to čini MSU za fotografsku baštinu Toše Dapca.
– Marija Braut je »dobri duh« Zagreba. Bilježila je za nas i arhivirala njegovu prošlost i zbog tog je dragocjenog doprinosa zadužila ovaj grad, kazala je Kusin koja je stoga smatra nezaobilaznim dijelom identiteta Zagreba, a njezinu fotografiju nekadašnje Mesničke ulice njezinim remek-djelom.
Povjesničarka umjetnosti Marija Tonković nije se željela oprostiti od kolegice i prijateljice kroz analizu njezina rada jer to ne bi odgovaralo nekonvencionalnoj i neformalnoj prirodi ove velike umjetnice fotografije koju su mnogi Zagrepčani svakodnevno sretali u dugim šetnjama ulicama grada s cigaretom u ruci.
– Njezin je rad alkemičarski. Ona je naprosto svakodnevicu pretvarala u zlato, istaknula je Tonković koja uopće ne sumnja da će se najveća Marijina želja koju je fotografkinja smatrala i najvećim priznanjem – da netko nakon njene smrti u njezinim negativima pronađe materijala za izložbu, sasvim sigurno ispunjavati i to već uskoro.
Logika filmskog zbivanja
– Već sam u pripremi Marijine posljednje izložbe o predstavama Dubrovačkih ljetnih igara našla toliko fotografija neformalnog života Dubrovnika, da je to jedna solidna baza za jednu buduća izložbu, kazala je Tonković osvrćući se na more negativa koje je ostalo iza autorice.
Autorica postava prošlogodišnje izložbe »Nepoznati Zagreb« naglasila je filmičnost njezinih fotografija.
– Marije Braut sjećat ćemo se s poštovanjem, a njezino će djelo jamačno nastaviti živjeti i bez žive autoričine podrške – zaključio je Maroević.
