Uspoređivati Tomislava Karamarka s Franjom Tuđmanom može se možda činiti promašenim, pretencioznim, iščašenim, ali s obzirom na Karamarkove velike ambicije i stalno pozivanje na retuđmanizaciju usporedbe njih dvojice same po sebi se nameću i što se izbori budu bližili, usporedne analize postajat će sve logičnijima.  

Poznato je da je već početkom 90-ih godina Karamarko napustio Tuđmanovu »doktrinu« i radio protiv njega, kao vrlo bliski suradnik Josipa Manolića i Stipe Mesića. Kako je ovih dana napisala jedna naša kolegica, Karamarku prije dvadesetak godina udbaši nisu smetali, dapače, nekima od glavnih, poput Manolića bio je i vodonoša.

Karamarko se tada 1993. i 1994. godine stavio na stranu do tada vrlo visoko pozicioniranih HDZ-ovih disidenata koji su Tuđmana opravdano prokazivali i optuživali zbog hrvatskog rata s Muslimanima u BiH a Karamarka je to navodno posebno smetalo i zbog toga jer je tada bio muslimanski zet. 

Budući da je danas veliki tuđmanovac ne treba nipošto zaboraviti niti to da je 2005. godine kao šef obavještajne službe Karamarko imao jednu od ključnih uloga u uhićenju generala Ante Gotovine.

Kad se danas govori o Karamarku, onda ga se najviše povezuje uz njegovu preokupaciju da provede debelo okašnjelu lustraciju, zbog koje ga je jedan drugi naš kolega nazvao luštrisimusom. Zlobnici bi rekli da se svatko češe tamo gdje ga najviše svrbi, pa je tako i kod Karamarka. Ako je doista bio udbaš, kako tvrde Manolić i Ante Barišić (čovjek Službe državne sigurnosti iz 80-ih godina, kojeg je u 90-ima Tuđman angažirao za svog savjetnika), onda bi se »luštrisimusova« »luštracija« mogla pročitati kao scena u kojoj lopov bježi iz petnih žila ali viče: »Drž’te lopova!«. Da se Vlasi ne dosjete. 

Ali, da vidimo ideološke parametre na koje se danas poziva Karamarko a na koje se ideološke parametre pak prije dvadesetak i više godina pozivao Franjo Tuđman. 

Karamarkov je »forte« da bi danas i Franjo Tuđman bio za lustraciju, barem jednako onoliko snažno koliko se toj lustraciji sam Tuđman protivio u 90-im godinama.

Judine škude

Prije svega, Karamarko danas smatra da je Tuđman bio prevaren. On je navodno svima bio pružio ruku, ali bio je naivan kad je mislio da se politikom pomirenja može primiriti i »preodgojiti« stare komunističke kadrove. I on bi danas, kaže Karamarko, bio protiv »crvenih vragova« valjda kad bi vidio koliko su se razbahatili, odnosno bili su toliko slobodni da u dva navrata čak i  pobijede na izborima u Hrvatskoj. Stvarno za svaku osudu! Kako je zakazala diktatorska prismotra?

No, tu Karamarko i činjenično griješi. Kad je Franjo Tuđman u studenom 1996. godine, netom nakon velikog zagrebačkog prosvjeda za Radio 101, pristigao na zagrebački aerodrom, napustivši nakon liječenja od raka želuca američku bolnicu Walter Reed, onda je rekao da »nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim i žutim vragovima…Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta. A povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekavnih lažnih propovjednika, pseudodemokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija«. 

Tuđman nije ni spominjao crvene vragove koji su danas Karamarku, cijeloj hrvatskoj desnici i Katoličkoj crkvi ne samo glavni nego i  jedini »neprijatelj«.

Franjo Tuđman je u kanadskom Norvalu došao prikupljati novac za HDZ-ovu predizbornu kampanju, ali i zatražiti podršku krajnje desno orijentirane emigracije a Karamarko je na isti način, kao nekakav novi Tuđman, sredinom ovog mjeseca otišao u Kanadu ponoviti postupak. Karamarko sada nameće usporedbu s Tuđmanom i time što tamo uspoređuje predratnu situaciju u Hrvatskoj 90-ih godina sa sadašnjom. Kazao je da ga ovo vrijeme neodoljivo podsjeća na 90. godine jer, opet, »uvjetno rečeno neprijatelj u drugim uvjetima pokušava isto – negirati hrvatsku državu«.

Neiskreno pružena ruka

Na taj način se svi oni koji nisu za Karamarkov HDZ poistovjećuju s Miloševićevim velikosrpskim agresorima. Obilježavanje i etiketiranje neprijatelja najjednostavnija je formula za sve turbonacionaliste i totalitariste. Nije ni Tuđmanu bila strana i on je nerijetko one koji su mu se protivili obilježavao kao neprijatelje. Nema tu baš ničeg malo sofisticiranijeg. 

Ali, s »crvenima« je malo drukčiji problem. Tuđman nije niti mogao niti želio tumačiti noviju povijest tako da obezvrijedi komuniste i da im osporava pobjedničke antifašističke zasluge zbog toga što su partizani počinili i mnoge zločine protiv ratnih zarobljenika i civila i zbog toga što smo imali jednopartijski poredak. Pa, Tuđman je bio dio toga pa, iako je postao hrvatski turbonacionalist, nije ipak mogao preferirati ustaše umjesto partizana u kojima se toliko promovirao te kasnije postao najmlađi general JNA. 

No, njegova politika pomirbe svih Hrvata 90-ih nije bila osnovana na posve zdravim konsenzualnim osnovama. Prvo, to je ipak bila »pomirba« na uštrb hrvatskih Srba koje tada još u prijeratnom razdoblju nije ozbiljno pozvao na razgovore i pregovore o budućem zajedničkom životu u hrvatskoj državi. Naravno, opravdanje za to postoji i jako je veliko – promotori velikosrpske agresije nisu bili za dogovor. No, Tuđman hrvatskim Srbima nije nikad iskreno pružio ruku. Ipak, i tako kako ju je pružio, pružio ju je nešto uvjerljivije od Tomislava Karamarka. 

Barem kako sada stvari stoje, Karamarko ide na to da ZDS (Za Dom – spremni) postane službena hrvatska povijest, da se NDH-ovska vojska proglasi hrvatskom a partizanska neprijateljskom. Po tome bi se onda sve slagalo od 1941. pa naovamo. Naravno, to je revizionistička ideja koju nije posve moguće realizirati, ali nije rečeno da se neće pokušati tome što više približiti, naravno ako HDZ uspije osvojiti vlast. No, oni koji Karamarka bolje poznaju tvrde da ga zanima samo vlast i da on nema nikakvih skrupula niti prevelike ideološke zatucanosti kojom bi taj koncept gurao pod svaku cijenu. 

Tuđman je naravno bio puno vjerodostojniji, on se stvarno ljutio, bjesnio, on je doista i govorio ono što mislio, što se za Karamarka izvjesno ne može reći. Karamarko je klasični »mutikaša« koji zapravo nikad nema što reći, s obveznim retoričkim pitanjcem ‘jel?’ na kraju rečenice. No, to ne znači da je manje opasan, dapače.  

Kod Karamarka sve je u organizaciji i budući da je vječiti obavještajac i policajac od njega ljudi zaziru i boje ga se, a kud ćeš pogodnije situacije za postmodernističku demokraturu od te, slično onako kako vladaju Erdogan, Orban i Putin. S tim da su osim Putina obavještajci koji su bili visoko politički pozicionirani samo još George Bush stariji, Hans Dietrich Genscher i Klaus Kinkel. I po medijima je stvorena atmosfera kako je već sve gotovo i kako HDZ i Karamarko preuzimaju vlast a lustracijski prijedlog – a zapravo totalitarističko eliminiranje političkih protivnika – samo što nije. Zadnji koji bi posumnjao u vlastitu pobjedu je sam Karamarko. No, posljednja anketa Crobarometar pokazuje da je SDP-ova koalicija preuzela vodstvo nad HDZ-ovom. Valjda građani nemaju dobru dioptriju pa ne vide te sve silne neprijatelje oko sebe kao što ih vide Karamarko, Glogoški i Klemm. Nije dakle još posve sigurno da dobivamo novog, mlađeg Tuđmana. Jel?