U situaciji u kojoj je Hrvatska vjerojatno najpouzdaniji američki saveznik u ovom dijelu Europe, uzme li se u obzir sve zamjetniji ruski ekspanzionizam i srpsku sklonost Rusima, Amerikanci bi mogli odlučiti da ju je potrebno opremiti dobrim avionima
Iako se možda čini dalekom budućnosti, 2024. godina će zapravo vrlo brzo doći, bar kad je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u pitanju. Naime, te godine istječu resursi MiG-a 21, remontiranog u Ukrajini, a mnogo prije bi se trebalo znati što i kako s borbenim zrakoplovstvom. Odluku o tome na koju će se soluciju ići država treba donijeti dogodine.
Postoje tri opcije. Ukidanje nadzvučne komponente i plaćanje air-policinga nekom drugom, zajednička nabava aviona s nekom bližom NATO-članicom te na kraju – vlastito ratno nadzvučno zrakoplovstvo.
U medijskoj zavjetrini nastaloj prepucavanjima o tome gdje će i kada biti vojni mimohod, u MORH-u su krenuli u skupljanje informacija o potencijalnim rješenjima. Kontaktirani su svi proizvođači i mogući prodavači NATO kompatibilnih aviona, tako da su, među ostalim, kontaktirani i Južnokorejci i Izraelci. Južna Koreja u ponudi ima T-50 Golden Eagle, svojevrsni smanjeni derivat F-16, avion koji je primarno namjenjen obuci (i kao takav jedan od rijetnih nadzvučnih trenažnih aviona uopće), ali isto tako se klasificira i višenamjenskim lakim borbenim avionom. Ono najbitnije – može nositi AIM-120 AMRAAM – američku srednjedometnu zrak-zrak raketu, odnosno može biti presretač potreban za zračni nadzor. S cijenom ispod 30 milijuna eura kao i sve snažnijom ekonomskom suradnjom Hrvatske i Južne Koreje, nikako se ne smije odbaciti iz kalkulacija.
Izraelska ponuda
Ipak, ono što je možda najviše iznenadilo javnost koja prati zbivanja oko budućnosti hrvatskog lovca, prošlotjedna je najava i službenog slanja ponude od strane Izraela. Kako su izraelski novinari objavili, izraelsko Ministarstvo obrane skupa s njihovim domaćim tvrtkama složilo je ponudu za polovne izraelske F-16 ACE avione. Radi se o klasičnim F-16 A/B avionima, koje je Izrael domaćim industrijskim snagama nadogradio i modernizirao, te tako od njih stvorio ubojite višenamjenske lovce, koji ujedno služe i za obuku pilota.
Jedna od verzija koje se preispituju je i zajednička nabava aviona s drugim državama. Time bi se smanjili troškovi održavanja, a i NATO bi bio presretan operativnom upotrebom njihove »pool&share« taktike dijeljenja vojnih resursa. No, recentna politička zbivanja pokazuju kako je takav posao izuzetno osjetljiv, s obzirom na to da se nikad ne može predvidjeti razvoj političke situacije. Mađarska koja je tu bila skoro pa prirodni potencijalni partner danas na vlasti ima čovjeka koji blago koketira s fašizmom, i koji uredno tolerira velikomađarske ispade pojedinih političkih figura. Ispade koji nerijetko idu na štetu sadašnjih hrvatskih teritorija. U takvom kontekstu, sama mogućnost da se avioni dijele svakako nije dobrodošla, a ni politički i sigurnosno oportuna.
Razlog da ih se rješavaju je najavljeno uvođenje novih borbenih aviona, F-35A, projekta više država pod patronatom SAD-a, kojem se stručna javnost danas izruguje kao najskupljem avionu ikad izrađenom. Čak i kad se to stavi sa strane, prve najave bile su kako će zrakoplovi biti funkcionalni od 2012. godine, da bi se onda uvođenje odgađalo te je danas aktualna 2017. godina. Ukoliko to bude tako, F-16 ACE bi Hrvatskoj mogao biti na dispoziciji već od 2018. godine. Kod ovih aviona je važno napomenuti kako mogu nositi i američko i izraelsko oružje. Što ponekad nije nebitna stvar, mogućnost izbora oružja iz dva smjera može pojeftiniti tu stavku. Već sad se najavljuje mogućnost da Izrael uz avione za bagatelnu cijenu ponudi Phyton-5 zrak-zrak rakete. Čime bi u potpunosti bilo riješeno pitanje zračnog nadzora. Smislena i očigledno detaljna ponuda Izraela, za koju se doduše još uvijek niti iz izraelskih izvora ne zna koliko bi mogla koštati, svakako je novi moment u čitavoj priči oko mogućnosti nabave aviona. MORH je nedvojbeno u nekoliko navrata naveo kako će njihova preporuka biti zadržavanje nadzvučne komponente. Neslužbeno se doznaje kako bi se i inzistiralo da se konačna odluka o avionima donese već 2018/19. godine, kako bi se već 2020. moglo krenuti u nabavu. Jer, da bi se novi model aviona u potpunosti uveo u operativnu upotrebu, treba proći i po tri godine.
Konj za utrku
Zanimljivo je da prijašnji najveći favoriti, a radi se o Šveđanima i Amerikancima, za sada ne izlaze javno s nikakvom ponudom. Švedski Gripen, koji je prije 7-8 godina imao najjači PR u Hrvatskoj po ovom pitanju, za sada ništa ne objavljuje javno. Njihov veliki problem mogla bi na kraju, bizarno, biti cijena. Avion koji je u prošlim najavama bio istican kao jedan od jeftinijih mogao bi pasti kao »žrtva« promjena u vojnim sferama, odnosno pogubno bi moglo biti postojanje velikog broja polovnih aviona spremnih za prodaju, uglavnom F-16. No, Šveđani i tu imaju konja za utrku. Naime, švedsko zrakoplovstvo će dio svojih Gripena C/D promijeniti modelima E/F. Time bi se mogla pojaviti određena količina starijih, trenutno aktualnih modela, te bi se i takva ponuda mogla očekivati od švedske države.
Amerikanci pak ne govore puno, ali pomno prate razvoj situacije. Svaki deal koji uključuje nabavu F-16 aviona, iz kojeg god to izvora bilo, njima će odgovarati. Svakako ne treba isključiti niti mogućnost da sami Amerikanci ponude polovne F-16 u nekom paketu. Naime, i oni će u sljedećim godinama prelaziti na nesretni F-35, tako da će se ukazati višak F-16-ki.
U situaciji u kojoj je Hrvatska vjerojatno najpouzdaniji američki saveznik u ovom dijelu Europe, skupa s ruskim sve zamjetnijim ekspanzionizmom, uz podatak da Srbija nije nesklona Rusima, Amerikanci bi mogli odlučiti da ju je potrebno opremiti dobrim avionima. Sve u svemu, moglo bi ovo biti zanimljivih par godina za ljubitelje aviona u Hrvatskoj.
