ZAGREB  U Hrvatskoj žive 33 civilna stopostotna invalida prve skupine iz Domovinskog rata. Ubijeno je 402 djece, od toga 364 u granatiranjima. 1260 je ranjeno, od kojih većina teško. Postoje cijele zbrisane obitelji, postoje ljudi koji su ostali bez ikoga svog. U Hrvatskoj živi i čovjek koji je promijenio ime i prezime, pokušavajući pobjeći od traume u kojoj su mu od iste granate poginuli supruga, troje djece i majka.

Cijela obitelj Jadranke Rosandić ranjena je jednom granatom 30. svibnja 1992. u Slavonskom Brodu: suprug je stopostotni invalid, djeca 80-postotni i 70-postotni, Jadrankin je invaliditet 60 posto. Svi su ti ljudi civilne žrtve rata. U Hrvatskoj ih je ukupno, procjenuje se, »više tisuća«.

Nitko od njih ne ostvaruje prava ni približna onima branitelja i njihovih obitelji. Njihove patnje nisu priznate ni zakonski precizno regulirane, žive zaboravljeni i bez priznanja, s minimalnim ili nikakvim primanjima.

»Smatra li se da nije bilo dovoljno časno poginuti ili biti ranjen kao civil? Čini se da su obitelji koje su ostale bez djeteta imale samo jedno pravo: da im ubiju djecu«, gorko govori Jadranka Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, koja je jučer održala konferenciju za novinare zajedno s Vesnom Teršelič i Eugenom Jakovčićem, aktivistima Centra za suočavanje s prošlošću Documenta. Documenta već više mjeseci provodi kampanju za zakonsko reguliranje prava civilnih žrtava iz Domovinskog rata.

Eugen Jakovčić smatra da Milanovićeva vlada ima sluha za probleme različitih kategorija stradalnika te da je sada, nakon što je usvojen zakon o pravima žrtava seksualnog zlostavljanja u ratu, pravi čas za reguliranje prava svih civilnih žrtava.

»Dovoljno je vremena da se na jesenskome zasjedanju Sabora ispravi velika nepravda koja traje duže od dva desetljeća. Nismo sigurni hoće li nova administracija, promijeni li se na izborima vlast u zemlji, imati sluha za takvo što. Nadamo se da rješavanje problema civilnih žrtava rata neće propasti u aktualnim pregovorima vlade s prosvjednicima iz Savske 66«, kazao je Jakovčić.

Prava civilnih žrtava rata sada su samo djelomice, i u bitno manjem opsegu, zakonski regulirana, a žrtve i aktivisti traže da ih se riješi popravljanjem sadašnjega i donošenjem posebnog zakona. Trebalo bi, prije svega, definirati tko bi bio priznat kao civilna žrtva rata, jer postoji više kategorija stradalnika, ovisno o načinu kojim su stradali. Jadranka Rosandić uime zajednice udruga civilnih stradalnika, koja pokriva jedanaest županija zahvaćenih ratom, ističe kako zajednica predstavlja sve civilne žrtve, neovisno o načinu stradavanja i nacionalnosti. Problem je, među ostalim, i u tome što se prosvjednici iz Savske protive priznavanju prava civilnim žrtvama rata.

»Prošli smo isti rat, ista mučenja, ista ubijanja, bacali su nas u iste jame – pa zašto nam sad ne žele priznati da smo stradalnici?«, gorko pita Jadranka Rosandić. »Ti ljudi dobro znaju da je civilima u granatiranim gradovima znalo biti opasnije nego vojnicima na bojištu. Nikako ne mogu razumjeti zašto nas ne žele priznati. U Slavonskom Brodu našu udrugu nisu čak htjeli primiti ni u Koordinaciju udruga stradalnika iz Domovinskog rata«, razočarano govori Jadranka Rosandić.