Foto V. Karuza
Projekt »Oživimo Križanićevu« okupio je priličan broj ljudi koji su razgledavali murale, oslikane i one u nastajanju, minglali, gledali i kupovali bedževe, torbe, nakit i ukrase, gibali se na ritmove muzike, ulazili u otvorene ateljee i galerije
Riječ je, dakako, o riječkoj Križanićevoj ulici, pasažu iznad Konta poznatom po orkestriranoj devastaciji, općem mrtvilu i neiskorištenim potencijalima. Nakon što su godinama tamo nicali kafići, restorani i drugi obrti, ne uspijevajući se zadržati dulje od otplate kredita za pokretanje posla, Grad Rijeka odlučio je u napuštene prostore useliti nekoliko galerija i ateljea. I počela se događati mini renesansa Križanićeve, koju smo jednom s ovih stranica možda previše entuzijastično proglasili riječkim Montmartreom.
Patina obećanja
No trebalo je još malo vizije i nešto sitno novaca i taj je riječki potencijal zasjao ako ne punim sjajem, a ono barem patinom obećanja. Ključna je pritom Barbara Babačić, koja je u sklopu Culture Weeka ovogodišnjeg Student Day Festivala osmislila projekt »Oživimo Križanićevu«. Projekt koji je kao malo koji recentni riječki kulturni projekt donio iznimno pozitivan omjer »vrijednosti za novac«. Uz troškove od samo 12.500 kuna u nekoliko dana kulturne akcije bilo je muralskog oslikavanja ulice i umjetničkih radionica, kao i vrhunca u cjelodnevnoj manifestaciji Miss Križanićeva.
Oko 18 sati u našoj novoj Miss već je priličan broj ljudi, razgledavaju murale Pekmez Meda, Šumskog, Džedaja, Nindže Tigera, ojoMAGica, Tifani Rubi… oslikane i one u nastajanju, »minglaju«, razgledavaju i kupuju bedževe, torbe, nakit i ukrase, gibaju se na ritmove muzike, ulaze u otvorene ateljee i galerije Petra Đakulovića, Maje Vodanović, Mitra Matića, Alena Alebića, Tomice Grubiše, Gee Golović, Morene Brnčić, Bojana Hercigonje…
Ulazimo i mi kod Tomice Grubiše, koji je počistio svoj atelje i otvorio ga za razgledavanje i druženje. Toči nam gemišt i govori da je jako zadovoljan događajem. Ali unosi i tračak skepse.
– Ovo definitivno ima priču ako krene u neku konstantu. Ako to bude samo jedan jedini događaj, sve će se brzo zaboravitti. Ljudi trebaju steći naviku ovdje dolaziti i prolaziti, znati da se tu nešto događa. A to je proces, ne može se preko noći to napraviti – kaže Tomica, navodeći da su bilo kakve akcije dobrodošle, da je prostor dobar, natkriven, pogodan za razna događanja i kad je vrijeme uobičajeno riječko, kišno.
Slično misli i Maja Vodanović, koja nas ugošćuje u ateljeu koji dijeli s Petrom Đakulovićem i Mitrom Matićem. No ona produbljuje problem (ne)aktivnosti i pitanje oživljavanja Križanićeve.
Barem jednom mjesečno
– Projekt »Oživimo Krićanićevu« po 989. put ha ha ha! Ali ozbiljno, bilo bi lijepo da ovo postane ulica ateljea, ali pod uvjetom da imaju puno više interakcije. Super je što su umjetnici intervenirali na zidovima. Križanićeva je definitvno predivna ulica i svima je žao što je mrtva. Jedino što svi gaje neki pesimizam, kao, sutra će vam već sve pošarati… – prekidamo Maju i kažemo da je možda tako i bolje, da i ne treba petrificirati radove, nego ih pustiti da žive, neka dođu i potpisi i grafiti, pa će preko njih doći novi murali.
– Ma da, zašto ne. Mene ne zabrinjajavu ti potpisi, više je to što drugi pričaju, nego meni bi bilo najljepše da se ovo sve nastavi, da češće bude neka akcija. Da stalno bude živo – kaže Maja, dodajući da je jedini problem što netko uvijek mora potegnuti.
– Evo bila je jedna starija gospođa, izašla je iz stana i nudila muralistima jagode, mineralnu, želeći da se osjećaju što bolje. I svi se pitaju hoće li se taj događaj nastavljati u budućnosti. Moram reći da je ovo naša inicijalna točka, ali sada je na ljudima koji žive ovdje, na umjetnicima koji imaju svoje galerije, da »potegnu«. Mislim da bi bilo idealno kad bi jednom mjesečno bio dan otvorenih galerija i atelja – kaže Barbara, dodajući da su je mnogi pitali hoće li se nešto slično događati i u drugim dijelovima grada, što joj je, kaže, bila i namjera: svake godine uzeti jedan dio grada, napušten i marginaliziran, i pretvoriti ga u oazu kreativnosti barem na neko vrijeme.
Pritužbe na buku
Ne može sve, naravno, biti sjajno, pa uskoro stižu i prve pritužbe stanara na buku, aktualizirajući klasičnu hrvatsku, a onda i riječku priču o centrima grada kao spavaonicama, pa makar i u ranim večernjim satima; posve neurbanim zahtjevima onih kojima smeta urbana živost. No sve su dozvole tu, pa zasad neće biti većih problema.
Barbara Babačić poziva sve umjetnice i umjetnike koji bi željeli sudjelovati u nastavku oslikavanja Križanićeve – koja ima još mnoge neoslikane i neuređene zidove – da joj se jave na [email protected] s radovima i skicama.
Vrhunac večeri bit će prvi riječki akustični koncert Jonathana. Tonska proba dala je naslutiti da »ogoljeli« Jonathan zvuči sasvim dobro, što je potvrdila i 40-minutna svirka. Bend je suvereno otprašio repertoar s albuma prvijenca »Blissa«: »Mama I’m Ready«, »Sweat (3 am)«, »Pictures«, »Maggie«, »The School«, a onda iznenadio izvedbom nove pjesme, laganice Heaven, koja bi se trebala naći na novom albumu.
– Bit će dobra kad je napravimo – rekao je kroz smijeh frontman Zoran Badurina, referirajući se na nešto slabiju izvedbu, prije nego što se povukao na iznuđeni bis i »Communicate« za kraj.
Gomila djece s mladim roditeljima u prvom redu ispred bine potvrdila je da Jonathan ne mora brinuti za fanove nastave li kako su krenuli s »Blissom«. Ali ista ta lijepa gomilica, zajedno sa svima onima koji su aktivno i manje aktivno sudjelovali u cjelodnevnom projektu, okrunila je Križanićevu i doista od nje učinila Miss. Na njoj je sada da opravda tu titulu.
