Pored ulaza u zgradu u kojoj živim u Trstu, svako jutro zatičem prosjaka koji mirno stoji i čeka da mu netko dobaci novčić. Ulica je jako prometna, ima puno dućana, u prizemlju zgrade nalazi se kiosk, uz njega ljekarna, korak niže su mesnica i prodavaonica kruha i kolača.

Nije sam, pedesetak metara niže na jednako strateškom mjestu između ulaza u dva dućana stoji jedan njegov zemljak, još malo niže preko raskršća, pred ulaz u supermarket stoji treći tamnoputi prosjak, četvrto poznato lice iz daleke Afrike zatičem svako jutro dok ulazim u samoposlugu gdje se redovito opskrbljujem.

Afrikanci su posljednjih godina preplavili tržište, ima ih danas u dalekom većem broju nego Roma. Stigli su vjerojatno onim brodovima koji svakodnevno plove od Afrike do Sicilije, pripadaju općoj slici bijede i smrti koja se svakodnevno vrti na televiziji.

Konstatiram s onom minimalnom dozom humanosti s kojom raspolažem da je bolje prosjačiti na tršćanskoj ulici nego umirati od gladi, od rafala ili oštrice noža u zemlji podrijetla: oni ne dolaze u Italiju već bježe od gladi i rata.

Dobri Samaritanac

U zadnjih dvadeset godina, otkada živim u Trstu, etnička i rasna karta grada doživjela je traumatske promjene: crno-bijeli svijet je postao zbilja, isprepletenost katoličkog, odnosno kršćanskog i muslimanskog svijeta je dio svakodnevnice, tu su i Kinezi te nekoliko tisuća imigranata iz siromašnijih dijelova europskog kontinenta poput Rumunjske, Bugarske, Albanije, Srbije, Bosne….

   U malom mjestu Zugliano nadomak Udina, u srcu Furlanijske pokrajine, tamošnji župnik Pierluigi Dipiazza osnovao je centar za prihvat izbjeglica, nudi im krevet i hranu. Ljudi dolaze i odlaze, netko ostaje duže, netko kraće, svi su u potrazi za nekim novim početkom. Prilikom jednog posjeta našao sam ga potištenog. Rekao mi je da ima problema s grupom mladih izbjeglica iz Afrike. On ih je prihvatio a oni zauzvrat švercaju drogu u Udinama.

   – Imam posla s policijom i s javnim mnijenjem koje je izuzetno osjetljivo na svaku pojavu kriminala povezanu s izbjeglicama. Određeni političari jedva čekaju da se tako nešto dogodi kako bi se dokazala nužnost obrane granica. Osjećam se izigranim ali, dragi moj prijatelju, nema trećeg rješenja: ili ih prihvatiš ili ih odbiješ. Ja se rukovodim učenjima Evanđelja i dosljedno provodim logiku prihvata, parabolu dobrog Samaritanca, rekao mi je don Pierluigi Dipiazza.

»Uvoz« terorista

S obzirom na to da živimo u vrijeme raspada socijalne države i opće gospodarske krize javnost je uznemirena saznanjem da talijanska država troši svakodnevno 35 eura za svakog izbjeglicu. Riječ je o milijunima eura iz državnog proračuna koji se dnevno troše da bi se masa izbjeglica nahranila, ugostila, oblačila itd. …

   Sistem upravljanja tim novcem podložan je kriminalu i mešetarenju. U Padovi su tako otkrili gospođu koja je iznajmila nekoliko soba zadruzi koja upravlja smještajem izbjeglica, u Liguriji na obali nedaleko Sanrema iznajmljuju se rastrošni hoteli čiji su vlasnici izračunali da im je posao s imigrantima unosniji od turizma. U Milanu nakon što je policija uhitila mladića, Marokanca, koji je navodno su djelovao u atentatu u Muzeju Bardo u Tunisu u ožujku ove godine, Sjeverna je Liga zatražila ostavku vlade, ukidanje schengenskog režima, pomorsku blokadu sicilijanskog kanala i zračno uništavanje brodova na libijskoj obali koji prevoze izbjeglice.

»Vratite ih u Afriku!«

Većina zemalja to odbija, a predvodi ih Francuska. Engleska je već odbila svaku pomisao, poručila je Talijanima: »Vratite ih u Afriku!«

   Prije par dana slušao sam razgovor s bivšom članicom Europske komisije, Emmom Bonino koja se od 1995 do 1999. bavila upravljanjen europskim humanitarnim akcijama. »Nemam razloga sumnjati u sposobnost europskih građana da se priklone razumnom dijelu čovječanstva koji zna što treba činiti.

Dok se Europa bavi pitanjem o ravnomjernom prihvatu nekoliko tisuća imigranata, Tunis ugošćuje oko milijun libijskih izbjeglica, Jordan koja broji tek četiri milijuna stanovnika, trpi teret od oko 700 do 800 tisuća izbjeglica.