RIJEKA Vrlo brojni navijači nogometaša Rijeke od »šminkera« u ložama do »puka« s druge strane ili onih »ispod sata« uzdisali su zbog ostalih i radi nadahnuća Janka Jankovića, napadača kojem je bilo vrlo lako zapamtiti ime i prezime, ali je isto tako braničima, kada ga je trebalo zaustaviti, bilo kao da moraju proučavati algoritamsku tablicu. Izuzetno snažan, kao od kamena odvaljen, odajući svoje dinarsko podrijetlo poput sumještana mu iz Hrvaca Nikole Jerkana, bio je poput hridi od koje su se naleti bekova odbijali kao valovi. Nakon duge karijere dobrodošao je odmor od nogometa s kojim je, međutim, on do danas vezan neprekinutom pupčanom vrpcom.

– Još 1988. godine sam išao igrati u Španjolsku. Prije toga sam od 1985. godine igrao u Rijeci. U Španjolskoj sam igrao do 1997. godine. Igrao sam osam godina u Primeri, jednu godinu u Segundi. Tada smo bili prvaci pa smo ušli u viši rang, u Primeru – podsjeća se Janko Janković na svoju dugu, impresivnu karijeru. – U ta sam vremena igrao dvije godine u Valladolidu, pet godina u Oviedu i dvije godine za Hercules iz Alicantea.

Nenad Gračan, legenda riječkog i ne samo hrvatskog, nego i tadašnjeg jugoslavenskog nogometa, kojega je tek nesretni lom noge spriječio da postane zvijezda međunarodnog sjaja, reprezentativni golman iz Rijeke Mauro Ravnić, reprezentativac Nikola Jerkan, to su neka od imena s kojima je Janko dijelio svlačionicu u onim španjolskim danima.

– U ono vrijeme, 1988. godine, Mauro Ravnić i ja smo zajedno išli u Valladolid. Godinu dana je od hrvatskih igrača bio Miljuš, tadašnji poznati bočni igrač Hajduka. Godinu dana kasnije smo već ostvarili najveći uspjeh u povijesti kluba, plasirali smo se u finale Kupa koje smo igrali s Real Madridom. Bili smo i peti na prvoligaškoj ljestvici. Sljedeće sezone nam je za trenera došao Joško Skoblar. U biti smo ga mi doveli za trenera te 1989. godine. Tu nam je bio kormilar.

Rošada

Janko je kao brojni dalmatinski igrači u ona davna vremena raznoraznim, naizgled zaobilaznim putevima našao svoj put do travnjaka Kantride.

– Prošao sam kompletnu Hajdukovu školu mlađih kategorija, a onda sam igrao u Solinu i u Splitu. U Rijeku sam došao 1985. godine. Imao sam tada tek 22 godine, a vidi slučaja, do tada nikada u životu nisam igrao napadača. Tada me Skoblar stavio u napad i od 1985. godine sam cijeli život igrao u napadu.

Kao i brojna imena iz nogometnog svijeta, oduševljen je s Joškom Skoblarom.

– Za Joška Skoblara mogu samo reći da me stvorio, napravio igračem. Igrao sam recimo beka ili veznjaka, a on mi je dao ulogu napadača. On je sa mnom učinio taj za mene najvažniji korak.

I do danas se prepričava neobična epizoda s Kantride po dolasku Janka Jankovića, koji je igrao u obrani, te Igora Jelavića, tadašnjeg centarfora. Janko je prekomandiran u napad i postao je sjajni napadač one jugo lige, a »Jela« je vraćen u obranu i postao je vrhunski prvoligaški desni bek.

– Te sezone 1984./1985. je Damir Desnica napustio klub i Rijeka je tražila napadača te je Jelavić došao kao centarfor, a ja kao neki vezni ili obrambeni igrač. Ja sam postao napadač, a Jelavić obrambeni igrač, to su bile trenerske odluke. Jednostavno, trener nađe neko mjesto igraču u momčadi.

U svakom su se slučaju te rošade pokazale kao odlično rješenje.

– Ja sam bio super u napadu, Igor se odlično snašao na beku, ja sam poslije u devet godina španjolske karijere stalno igrao u napadu.

Rado se sjeti tolikih nastupa u Primeri, lijepe su godine prohujale kao vihor.

– Tada je bilo prekrasno igrati u Španjolskoj. To je prvenstvo je među najboljima u Europi. Istaknuta je u takozvanim »ligama petice«, isto kao i Engleska, ali ja mislim da se u Španjolskoj igra izvanredan nogomet kao što se i onda igrao. Samo što se tada igralo u drugačijim uvjetima, kada sam 1988. godine došao u Španjolsku, tamo su mogla igrati samo dva stranca.

Tada su stranci bili svi, i Talijan, i Francuz, Englez i Nijemac, a da ne govorim Brazilac i Argentinac. Uglavnom, bilo je vrlo teško tih osamdesetih i ranih devedesetih ući u momčad. U momčadi su mogla biti samo dva stranca, a sada je Europska unija pa nitko iz Europe praktički nije stranac. Bilo je uopće vrlo teško i potpisati ugovor za neki klub. Prvo su bila dva stranca, a naknadno se njihov broj širio.

On je u takvoj konkurenciji izborio svoje zavidno »mjesto pod suncem«.

– Super sam zadovoljan svojim učinkom u Španjolskoj. Imao sam osam godina Prve lige, godinu dana Druge lige u kojoj smo bili prvaci i ušli smo u Primeru, pritom sam uvijek igrao. Bilo je super u Primeri. Uistinu sam uživao igrati nogomet u Španjolskoj, naravno, kao i u one tri godine kada sam igrao u Rijeci.

To su mi isto tako bile krasne sezone, tu sam postao igrač nakon omladinske škole Hajduka. U splitskom klubu bila je velika konkurencija, a ja sam u Rijeci postao igrač. Poslije toga sam pak uživao u nogometu. Kada si mlad, voliš igrati nogomet, ali još ne uživaš u njemu kompletno, u Rijeci sam počeo uživati u nogometu i onda sam cijeloga života guštao u njemu.

Žal za Kupom

Od brojnih riječkih epizoda naročito je upamćena ona sa stadiona JNA u Beogradu pred njegov odlazak u Španjolsku s Hajdukom u finalu Kupa Jugoslavije 1987. godine. Splitske »bile« je vodio Joško Skoblar, riječke »bijele« njegov prijatelj i dojučarašnji pomoćnik Mladen Vranković.

Hajduk je trijumfirao nakon prave drame i jedanaesteraca, opći je dojam bio da je sudac Zoran Petrović oštetio Rijeku iako Janković nije nimalo oštar u ocjeni suđenja tadašnje prve jugoslavenske zviždaljke.

– Eto, ono u Beogradu je ispalo kako je ispalo. Imali smo šansu, uvijek ostaje žal, onaj rasplet je nešto najtužnije od svega. Imali smo veliku priliku, no ono je bila nogometna lutrija, a lutrija je bila tada na njihovoj strani. Mi smo u redovnom tijeku utakmice odigrali neriješeno, imali smo neke prilike u produžetku.

U jednom trenutku izvođenja jedanaesteraca da su u jednom trenutku oni dali go, oni bi osvojili Kup, poslije smo mi imali šansu, da smo mi postigli pogodak iz jedanaesterca, mi bismo osvojili Kup. Na kraju su oni osvojili pehar. Uvijek žalim za tim. I tada je bilo nekih priča oko suca, no sve u svemu ja bih sve svoje dao da smo mi tada pobijedili.

Janko je nakon dugogodišnje jurnjave nogometnim terenima stao uz travnjak, preselio se na klupu i postao je trener.

– Završio sam sve trenerske škole. Nekoliko sam godina bio skaut Espanyola, poslije sam radio s mojim najboljim prijateljem Cristobalom, koji je počeo voditi Gironu. Bio je prije toga igrač Ovieda, Barcelone, PSG-a, potom sportski direktor Espanyola. Onda smo počeli tu, u Gironi. Bili smo prije toga u Drugoj B ligi, na Ibizi šest mjeseci i onda u Gironi, a onda sam se 2013. godine vratio u Zagreb, donijevši jedan sport koji nije postojao u Hrvatskoj.

Riječ je o padelu, jednoj varijanti tenisa koja je među poklonicima sporta postala hit u Hrvatskoj.

– Robert Prosinečki i ja smo otvorili taj prostor na Zagrebačkom velesajmu. Riječ je o 3000 četvornih metara za padel, koji je najbrže rastući sport na svijetu i u Španjolskoj. Recimo, tamo gdje je bio jedan teniski teren, nastalo je pet padel terena. U Španjolskoj ga igraju svi. Recimo, poslije nogometa rekreativno sam se počeo baviti nekim sportom, počeo sam s tenisom, padelom, golfom i skijanjem. Padel se igra u zatvorenom prostoru, dvadeset metara dugom i deset širokom. To je kombinacija tenisa i skvoša. Kada sam ga otvorio 2016. godine, skoro nitko nije igrao, a sada imamo skoro 10 tisuća upisanih članova u sportskom centru koji vidimo Robi Prosinečki i ja.

U životu Janka Jankovića se već godinama ionako isprepleće slavno ime legendarnog znalca Roberta Prosinečkoga, slavnog »Žutoga«.

– S Prosinečkim sam bio tri godine u Azarbajdžanu, dok je bio izbornik njihove reprezentacije. Bio sam pomoćni trener. Kasnije je otišao u BIH, ali nije mogao voditi svoj stručni stožer i ja sam se vratio u Zagreb. To mi je bio posljednji posao u nogometu.

Trenutno nije na nekoj nogometnoj funkciji, ali je za ovaj sport vezan neraskidivom vrpcom.

– U nogometu sam srcem i dušom…