Javni servis je javni servis za sve ljude koji žive u Hrvatskoj i plaćaju pretplatu i koji žele saznati neuniformiranu istinu. Imaju pravo i kritički kazati nešto o onome što se danas događa u Hrvatskoj uključujući i predsjednicu, smatra Gordana Vilović
Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i »jarčji pjev desnice«, naslov je teksta što ga je napisao profesor zagrebačkog Filozofskog fakulteta Borislav Mikulić, teksta koji je trebao biti pročitan na Trećem programu Hrvatskog radija, baš kao i mnogi njegovi tekstovi ranije. Ovaj put, ovaj tekst nije pročitan.
Jer, nakon pročitane prve dvije, tri stranice, spiker HRT-a Željko Tomac odbio je dalje čitati tekst u kojem se i kritički progovara o prosvjedu branitelja u Savskoj 66 i o Kolindi Grabar Kitarović. Pozvao se na »prigovor savjesti«. Mikulić tad tekst objavljuje na svojoj web stranici i facebook profilu. Portalu Forum.tm s HRT-a stiže kratka potvrda da je Tomac odbio čitati tekst zbog prigovora savjesti. Diskusija na društvenim mrežama sugerira da je na HRT-u odbijanja da se tekstovi čitaju, makar bili i kulturni temati, bilo i ranije. Prigovor savjesti ipak je raritet koji otvora, najblaže rečno, niz pitanja.
Gordana Vilović, profesorica novinarske Etike na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kaže kako može govoriti o novinarima i osobnom sukobu interesa.
– To je jedan od prijepora gdje novinar ima pravo u jednom trenutku reći da ne može o nečemu izvještavati zato što je povezan s tim, ili involviran, ili ne može biti nepristran promatrač. Riječ je o etičkoj dvojbi i svaki urednik, kad je riječ o novinaru, trebao bi uvažiti tu činjenicu. Ali, prvi put čujem da postoji prigovor savjesti u novinarstvu – kaže Vilović.
Borislav Mikulić kaže kako uopće i posve sigurno nije, niti može biti riječi o pravu na prigovor savjesti nego o falsificiranju i zloupotrebi.
– Pravno i politički taj institut je predviđen, koliko ja znam, samo za medicinsku djelatnost i u vezi sa služenjem vojnog roka, a ne u novinarstvu. Na HRT postoji onaj već notorni kodeks, koji sam proučio uzduž i poprijeko, u kojem je regulirano pravo na odbijanje potpisa pod prilog. Spikeri se spominju samo na dva mjesta, u čl. 45 i 46, i to kao instrumenti, kao tehničko rješenje za spor između novinara i urednika ili nadređenog. Nigdje nisam uspio pronaći podlogu odakle bi se izvodilo pravo spikera na priziv savjesti – ističe Mikulić.
Spiker nije stroj
Glavni urednik tjednika »Novosti«, Ivica Đikić, ne ulazeći kako kaže ni u sadržaj teksta, ni u to kojim se motivima Tomac vodio jer o njima i ne znamo ništa, smatra da u ovom slučaju valja braniti pravo spikera da smije reći – ja ovo ne želim čitati!
– Nije to vojska, a i tamo će nekog tko primjerice neće pucati, staviti da radi nešto drugo, recimo guli krumpir. Valjda svaki čovjek ima pravo reći ja to neću i nitko zbog toga ne bi trebao biti kažnjen. Ne mogu pristati na to da je spiker stroj i da nema pravo na mišljenje – kaže Đikić.
Mikulić na spikerovo odbijanje da pročita tekst gleda drugačije.
– Rekoh, meni je to kao da ja odbijem primiti studenta ili studenticu na ispit jer nosi križ, maramu ili kukasti križ, Hitlera ili utetoviranu Staljinovu sliku ili ne znam kakvu drugu meni osobno nepoćudnu budalaštinu. Doduše, sad mi pada napamet, čak je i bilo vijesti po medijma prije godinu-dvije da je neki profesor na nekom fakultetu potjerao muške studente s ljetnog ispitnog roka jer su bili u kratkim hlačama. Ne sjećam se je li tako postupio i prema studenticama u minicama, ali to je to. Tomac dakle nije sam, on izvršava dužnost, ali to je dužnost višeg ideološkog reda od profane profesionalne dužnosti. Iako to izgleda kao pojedinačni eksces, očito se radi o svjetonazorskim, tipičnim temama koje su sada aktualne. To je očito sukob spikera s autorom oko šatoraškog prosvjeda i njegovog društvenog, ideološkog i političkog značenja, s time da spiker ima moć da na mjestu zbivanja bojkotira autora. Ja sam nadoknadio tu opstrukciju objavivši tekst na internetu, odnosno Facebooku. Da je on pročitao tekst, čulo bi ga možda nekoliko ljudi koje se može izbrojati na prste jedne ruke, hajde, možda dvije. Ovako, pročitat će ga možda još toliko ljudi da stane i na treću ruku, i to je sve, ali ostaje osjećaj društvene nelagode – ističe Mikulić.
Urednički gaf
Vilović smatra kako bi, u slučaju da spomena prigovora savjesti ipak ima u HRT-ovim aktima, to zapravo moglo značiti i zatvaranje usta neovisnim intelektulacima.
– Ako takvo što postoji u pravilniku HRT-a, a nije se do sada konzumiralo, to onda otvara jako puno stvari. Čini mi se da to nije dobro. Jer, ja se ne moram slagati uvijek s tekstom, ili se ne moram slagati uvijek s nečim što radim kao recimo nastavnik, ali ako je to dio programa i ako moram pružiti mogućnost da se i o tome govori bez obzira na moj stav, onda u bilo kojem poslu osobito javnom, ne možete govoriti o prigovoru savjesti na taj način. Mislim da to zapravo znači zatvaranje usta neovisnim intelektualcima. Bila bi šteta da ovaj tekst, sveobuhvatan i sjajno napisan, pa sve da se i ne slažu s njim u potpunosti, ljudi ne mogu čuti. Javni servis je javni servis za sve ljude koji žive u Hrvatskoj i plaćaju pretplatu i koji žele saznati neuniformiranu istinu, znati što misle ljudi koji su potpuno neovisni, koji imaju taj luksuz da misle svojom glavom i imaju pravo i kritički kazati nešto o onome što se danas događa u Hrvatskoj uključujući i predsjednicu. Ako izgubimo to pravo, onda o čemu pričamo – ističe.
Mikulić ne sumnja da će ovakvih »prigovora savjesti« biti sve više.
– Upravo zbog toga je ova sitna i bezvezna aferica oko čitanja ili nečitanje jednog eseja na radiju ispala važna. Ne zato što se publika odjednom interesira za tekst koji inače nikad ne bi čitala, ili možda tu i tamo netko čudeći se što to pobogu piše u tekstu da ga odbija spiker na radiju na kojem se inače čita i erotska literatura s onim riječima koje se cenzuriraju u prijevodima na televiziji. Publika se interesira za aferu u kojoj jedan neprofesionalni postupak postaje uzoran model ponašanja – smatra Mikulić.
Gordana Vilović pak ističe i ulogu urednika. Jer, kako kaže, ako je urednik dao tekst spikeru, a on kazao da ima s tim poteškoća jer recimo netko od njegove rodbine možda danima spava u šatoru, onda postoji valjda još netko tko je u stanju to pročitati.
