Kod Ivana Gorana Kovačića je situacija jasna, iako se i kod njega osjeća apsurdnost života u situaciji rata, kaosa, bezumne destrukcije. No, ja sam dijete novog doba, ili starac novog doba, vremena u kojemu se apsurd rasplamsao, prešao na jednu višu razinu. Ovim vremenom vlada apsurd i ja sam ga akutno svjestan
S pjesnikom i prevoditeljem Mariom Suškom zadnji sam put razgovarala prije tri godine, kad je iz SAD-a – gdje živi od sredine devedesetih godina i predaje književnost na Nassau Community Collegeu – došao u Zagreb promovirati svoju zbirku pjesama »Okviri pamćenja«, objavljenu u Meandru. Ovog je tjedna Suško ponovo u Hrvatskoj: jučer mu je u Lukovdolu svečano uručen »Goranov vijenac«, nagrada za ukupan prinos suvremenoj hrvatskoj poeziji.
A njegov prinos zbilja nije mali – objavio je knjige poezije »Vrijeme na čekanju«, »Čitanje života i smrti«, »Vrijeme zatvaranja«, »Život poslije«, »Versus Exul«; ostvario je maestralan prijevod Malamuda, Whitmana, Bellowa, Doctorowa, Vonneguta, preveo je i uredio moćan antologijski izbor moderne židovsko-američke pripovijetke »Obznana postojanja«.
Suško je i kulturni aktivist: svog je američkog nakladnika, Harbor Mountain Press, nagovorio da se usred izdavačke krize upusti u ambiciozan posao promoviranja hrvatske poezije – odabrao je, preveo i s Brankom Čegecom uredio antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva »Surfacing: Contemporary Croatian Poetry«.
Koliko Vam znači Goranov vijenac? – Bit ću iskren: jako puno. Već sam nekoliko puta bio na Goranovom proljeću, zadnji put je to bilo 2006. godine kad je nagradu dobila Andriana Škunca, prije toga sam 1987. bio u komisiji i zdušno zagovarao da nagradu dobije Slavko Mihalić, ali po tadašnjem ključu ona je dopala Mateji Matevskom. Tada sam se u Lukovdolu družio sa svojim dobrim prijateljem, pjesnikom Stjepanom Gulinom, s kojim sam dijelio osjećaj nepripadanja, izmještenosti iz tijekova, iz grupacija. I kaže on meni: »Kad ćemo mi dobit Vijenac? Mislim, prvo ja, a onda ti!« Ja mu kažem: »Slušaj Stjepane, neću da mi nitko da nagradu kad prijeđem sedamdesetu; kome god daju nagradu nakon sedamdesete, taj u roku od tri mjeseca umre!«
Poticaji iz realnosti
Sad mi je žao što sam to govorio! Zamišljam Gulina negdje gore kako me gleda i smije se: »Aha! A šta ćeš sad!?«
U obrazloženju nagrade žiri uspostavlja izravnu vezu između Vaše poezije i »Jame« Ivana Gorana Kovačića. Prepoznajete li i Vi tu paralelu? – I da i ne. Kad čitam »Jamu«, uvijek imam dojam da je to poezija lirske patnje, iako ne djeluje tako. Kod mene je ironija puno snažnija, naglašenija. Kod Kovačića je situacija jasna, iako se i kod njega osjeća apsurdnost života u situaciji rata, kaosa, bezumne destrukcije. No, ja sam dijete novog doba, ili starac novog doba, vremena u kojemu se apsurd rasplamsao, prešao na jednu višu razinu. Ovim vremenom vlada apsurd i ja sam ga akutno svjestan. Možda je to razlika između Kovačića i mene.
Mario Suško, pjesnik, esejist i prevoditelj rođen je 1941. u Sarajevu gdje je završio Filozofski fakultet; magistrirao je u Zgarebu, a doktorirao u New Yorku. Radio kao professor na Odjelu za anglistiku na Sveučilištu u Sarajevu, a od 1993. godine predaje na Nassau Community Collegeu u državi New York. Objavio je više knjiga poezije te više knjiga prijevoda s engleskog jezika. Poezija mu je, među inima, tiskana u antologijama i časopisima u Hrvatskoj, SAD-u, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Nizozemskoj, Indiji, Irskoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji. Godine 2012. postao je dopisnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Objavio je »The Final Take« (Austria, 2013); »Okviri pamćenja« (Meandarmedia 2012); »Framing Memories« (Harbor Mountain Press 2011); »Epi/Logos« (erbacce press, UK 2011); »Vrijeme zatvaranja« (Meandarmedia 2009); »Rules of Engagement« (erbacce press, UK 2009); »Closing Time« (Harbor Mountain Press, 2008); »Vječnost na čekanju« (Meandarmedia 2006); »Life Revisited: New and Selected Poems« (cyberwit, Indija, 2006); »Eternity on Hold« (Turtle Point Press 2005); »Čitanje života i smrti: pjesme 1982-2002« (Meandar 2003); »Život poslije« (Meandar 2002); »Madri, scarpe e alter canzone mortali« (I.C.I., Italija 2001); »The Life After« (Yuganta Press 2001); »Versus Exsul« (Meandar 1999); »Versus Exsul« (Yuganta Press 1998); »Majke, cipele i ine smrtne pjesme« (Hrvatska sveučilišna naklada 1997); »Buduća prošlost« (egzil-abc, Slovenija 1996); »Mothers, Shoes and Other Mortal Songs« (Yuganta Press 1995); »Priručnik za poeziju« (ICR 1994); »Knjiga izlaska« (Grafičar 1991); »Physika Meta« (ICR 1989); »Izabrane pjesme« (Veselin Maslesa 1986); »Izbrane pjesme« (Svjetlost 1984); »Gravitacije, 41« (Svjetlost 1982); »Zemljoviđenje« (Alfa 1980); »Skladbe i odsjevi« (Svjetlost 1977); »Ispovijesti« (Veselin Maslesa 1976); »Preživljenje« (Svjetlost 1974); »Fantazije« (Svjetlost 1970); »Drugo putovanje ili patetika uma« (Mladost 1968); »Prvo putovanje« (Svjetlost 1965); »Duh i glina« (knjiga ogleda, Veselin Masleša 1978).
Ja uvijek tražim prijelaze, granice na kojima zbilja postaje ne-zbiljna, a ono što je nezbiljno čovjeku koji želi biti dijete razbora – postaje zbiljno. Crta između zbiljnog i nezbiljnog je tako tanka da se počne gubiti kad razmišljate o njoj. U poeziji te dvije stvari sučeljavam i onda gledam što će nastati. To su moji eksperimenti s apsurdom, kakve je pasionirano provodio Fellini.
Kako izgledaju ti eksperimenti? – Ako uspiju – uspiju. Nisam doktor pa da je u pitanju život pacijenta! (smijeh). Šalu na stranu, jako sam spor. Živim pjesmu i dugo radim na njoj, a onda je ostavim. To je moj način, oduvijek. U Sarajevu, za vrijeme okupacije, napisao sam samo jednu pjesmu. O cipelama. U početku su me odbacivali kao nadrealista, no to je bilo pogrešno, ja sam već tada bio postmodernist, samo to tada ni sam nisam znao! Ja moram promisliti svoju vlastitu misao, a to činim pisanjem. Za mene to nije lagan posao. Noćnu moru mi je prouzročilo slaganje kazala, određivanje reda kojim će pjesme biti poredane u knjizi. Ponekad se nađem u situaciji da si kažem sam sebi: ma što će ti to u životu!?
Svrstavate se u književnike koji odbijaju mistificirati poeziju pripisujući je nadahnuću. – Ta priča o nadahnuću je banalna i ja je ne priznajem. Kad govorim o svojoj poeziji u Americi, nikad ne govorim o inspiraciji, nego o okidaču, o »prevođenju« nekih poticaja iz realnosti u poetski svijet, koji ima vlastite zakonitosti. Imao sam problema s tim svojim dimenzijama zbiljnog i nezbiljnog: na početku, kad su me na nekim književnim događajima predstavljali publici, moderatori su uvijek isticali da sam preživio rat, da sam bio ranjen. I onda bi mi nakon čitanja ljudi znali prići i uz uzdahe govoriti kako je to sve strašno… To bi me uvijek bacilo u nedoumicu: ako im kažem da sam ja taj »junak« svoje poezije, da se naša iskustva potpuno preklapaju, rekli bi da je to puka ispovjedna poezija, a to baš više ne »igra«. Ako im kažem da taj čovjek u pjesmi nisam ja (odnosno, da i jesam i nisam), reći će: Ah, to može svatko! Tako da na neki način postajem žrtva vlastite igre s pretvaranjem zbiljnog u nezbiljno.
Suludi obrati
U knjizi »Okviri pamćenja« izgradili ste spomenik apsurdu, i to snažnim kontrastima djetinjstva i rata. Zašto su to teme koje Vas privlače, kojima se zapravo godinama bavite? – Ako tražite nešto na ovom svijetu što je vrhunac apsurda, onda je to rat – ta jezivo vitalna stvar koja se ponavlja usprkos svemu, usprkos tome što nije ni logična, što ne donosi ništa dobro, što je baš svima bolje bez nje. Samo u ratu se zbilja toliko izokreće da neke stvari koje uopće nisu logične, odjednom postaju savršeno logične. Stvari koje su apsolutno uvrnute postaju apsolutno razumljive.
Na primjer, snajperisti koji su gađali Sarajlije. Napisao sam o tome pjesmu, kako smo trčali preko tog brisanog prostora, preko trga, bježeći od snajpera. A onda sam jednog dana naprosto prestao trčati. Shvatio sam da je zapravo svejedno – trčao ili mirno hodao, metak će me dohvatiti ako je to snajperist nakanio. Sjećam se dobro tog trenutka, kad sam stao, a ljudi koji su trčali oko mene gledali su me kao luđaka.
To su ti suludi obrati, koji su u ratu vrtoglavi. I onda se zapitaš: Je li ovo tragedija ili možda ipak komedija? I jesam li komedijaš ja ili ovi ljudi oko mene? Tko je ironičan, a tko je naivan?
A onda, pak, prođe koje desetljeće i ljudi koji su na Trebeviću držali te snajpere u ruci, danas sjede na terasama i mirno ispijaju pivo. Ima li većeg apsurda?
Spomenuli ste Fellinija. Tonko Maroević je jednom rekao da je Vaša poezija građena kroz filmske kadrove. Je li u pravu? – U pravu je! Ilustrirat ću vam to jednom mojom sarajevskom pričom. Otišao sam jedan dan u potragu za hranom, išao sam u Caritas, tamo blizu vječne vatre je to bilo. Stajao sam uz prozor, a kad sam se maknuo malo dalje, u prozore je udarila granata. Bio je to kaos, žbuka se razletjela posvuda, od detonacije ništa nisam čuo, nisam vidio…
Dok su me nosili prema »golfu« koji me prebacio u bolnicu, vidio sam da su tada u tom granatiranju poginuli ljudi – onako poluonesviješten, vidio sam na asfaltu noge u ženskim cipelama, čudno izvrnute… I kad su me dopremili u bolnicu, u kojoj nije bilo ni struje ni vode, i polegli me na neki stol za operacije, došla je medicinska sestra i sva nervozno stala na mene vikati: »Kud ste mi sve uprljali?« – jer sam bio od te žbuke sav prašnjav! Sad, zamislite tu scenu, to njeno vikanje na mene. Toliko je nezbiljno, smiješno, apsurdno, to ne ide u prozu. To je čisti Fellini!
Izmišljeno i stvarno
E, a pazite onda dalje što se dogodilo tog istog dana – čim su mi povezali glavu tražio sam da me otpuste iz bolnice kući, brinuo sam se za suprugu, rekao sam joj bio da ću se vratiti do tri. I odem ja doma, pokucam joj na prozor, a ona – čim je izvirila i ugledala me – kaže: »Tko ti je dao kamuflažnu uniformu?« Kamuflažnu uniformu, zamislite! (smijeh) Njoj se, od tih prašnjavih mrlja po mojoj tamnoj odjeći (jer uvijek nosim crno), činilo da to nosim kamuflažnu uniformu!
Čini mi se da je poruka »Okvira pamćenja« to da je i ovaj moderni život često takav, pun filmskih apsurda – kao da nosi iskrzane komadiće rata. Rat je, zapravo, alegorija ovog vremena. – Tu sam ideju, mislim, najavio već u »Knjizi izlaska« 1991. godine. U njoj se spominje Jozef Klem – smislio sam to ime jer sam htio da aluzija na Kafku, na njegovog Jozefa K., bude prisutna, ali ne i nametljiva. Taj je lik živio i kasnije u mojoj poeziji. A onda, puno godina kasnije, jedne večeri gledam televiziju i vidim da je poljski biskup Jozef Klem došao u Vatikan u posjet Papi. Jozef Klem! Smijao sam se naglas. Gledam to i mislim – eto vidiš, pa ja ne mogu ni ime junaka izmisliti! Tako vam je to, kad hoćete nadići stvarnost, ona vas udari u lice!
Vaš je posljednji prevoditeljski pothvat izbor iz suvremene hrvatske poezije. Koji su Vam autori predstavljali najveći izazov? – Ne bojim se reći – Anka Žagar i Zvonimir Mrkonjić. Nisam htio raditi u toj knjizi neko unutrašnje rangiranje, zato je svaki od uvrštenih autora predstavljen istim brojem pjesama, svatko sa po pet. Inače, uvijek sam kao prevoditelj – još od onog vremena kad sam surađivao sa Crnkovićem – išao na to da radije prevodim pisce koji će mi dati neki drugi okvir, pisce koji razmišljaju drugačije od mene, koji drugačije vide svijet.
