Velik doprinos proučavanju srednjovjekovnog bogumilstva dao je Franjo Rački koji je u studiji »Bogumili i patareni« iz 1869. godine postavio teoriju da su bogumili bili dualisti, neomanihejci povezani sa srodnim katarskim pokretom. Pokret je zahvatio veliki prostor od Male Azije, preko jugoistočne Europe i Italije do južne Francuske i srednje Europe. U našim krajevima bogumili se pojavljuju negdje na prijelazu u XI. stoljeće, ili nešto ranije, u vrijeme kad je kršćansko-institucionalni život bio usredotočen na obalnom pojasu, a u zaleđu su dominirali tzv. pogani.

  Slavenska živa i pisana riječ – glagoljica koja je tada bila u uporabi, bila je zajednička vrijednost svih onih koje je ondašnji kulturni svijet smatrao barbarskim narodima nedoraslim za dosege rimsko-grčke civilizacije. U primorske krajeve glagoljica je prodirala bez dozvole Katoličke crkve, a nerazumijevanje, oprez i otpor prema njoj dodatno su pojačani vijestima da se unutar »barbarskog naroda« pojavila neka hereza. Iz ondašnje prepiske proizlazilo je da su upravo Hrvati oni među kojima se hereza, »sramotna shizma« širi, i da je proistekla iz »Metodijeve nauke«.

  Učestali pritisci Katoličke crkve na glagoljaše uzburkat će stanje i izazvati buru negodovanja i sukobe te će i progonstvo bogumila poprimati prve neizravne znakove putem nametanja »pravovjernog« slavljenja službe Božje po obrascima striktno prevedene Rimske liturgije s latinskog na slavenski jezik.

 

 Bijeg u Bosnu

U vrijeme zabrana i progona u dalmatinskoj Hrvatskoj, posavska Hrvatska bila je onaj teritorij na kojem se izvorna uporaba slavenskog liturgijskog jezika mogla lakše održati jer ondje nije bilo viših crkvenih vlasti koje bi nadzirale i rukovodile provedbom donesenih sinodalnih zaključaka i papinskih zabrana. Tome je doskočio mađarski kralj Ladislav koji negdje oko 1094. godine utemeljuje Zagrebačku biskupiju. Na hrvatsku crkvenu scenu dovedena je Ugarska crkva koja će na antiglagoljaškim temeljima preuzimati skrb nad velikim dijelom unutrašnje Hrvatske.

  Poslije sloma hrvatskog narodnog pokreta, pogibijom Petra Svačića na Gvozdu 1097. godine, istaknutiji članovi pokreta zajedno s bogumilima i njihovim starješinama, te dijelom glagoljaškog svećenstva, bježe u Bosnu. Bosna je bila zaštitnica također i onim bogumilima koji su se povlačili iz drugih okolnih zemalja, a bili su progonjeni kako od Katoličke tako i Pravoslavne crkve. U dalmatinskoj i kontinentalnoj Hrvatskoj bogumilstvo otada ipak neće umuknuti, no njegovo stanje sve će više ovisiti o Bosni.

Crkva bosanska

Pod »duhovnim»« vodstvom Bizanta i Rima glavna udarna pesnica na bogumile neće prestajati udarati po Bosni i okolnim krajevima od XIII. pa sve do turskog zauzeća u XV. stoljeću. Politika papa bila je da su dozvoljena sva sredstva za postizanje cilja – uništenja »hereze«. Sve do njihova nestanka s povijesne scene Rimska će kurija pozivati ugarske, a u zadnjim desetljećima trajanja srednjovjekovne Bosne i bosanske kraljeve u križarske ratove protiv krstjana. Papinskih pisama u kojima se govori o vjerskim prilikama u Bosni bit će nekoliko stotina i iz njih se saznaje da su križari nadirali u Bosnu i okolne krajeve val za valom.

  I Pravoslavna crkva nije se protiv bogumilstva borila ni moralnim ni teološkim argumentima, ni putem dijaloga, nego primjenom nasilja. Oni koji nisu htjeli prihvatiti pokrštavanje bili su prognani sa svojih ognjišta, odvođeni u roblje (trgovina bogumilskim robljem bila je legalna), paljeni na lomačama…

  No, i u okolnostima straha, prijetećeg progonstva, rasta brojnosti katoličkog i pravoslavnog svećenstva i diplomatsko-podrivačkih aktivnosti, bosanski kralj Tvrtko I. (druga polovina XIV. stoljeća) potvrdit će i priznati da je Crkva bosanska prava Crkva Božja. Svoj stav pokazivao je i time što je dopuštao da europski katari dolaze u Bosnu kako bi bili poučeni u bogumilstvu, primili crkveno ređenje i ako je trebalo, ondje potražili utočište i zaštitu.

  Bogumilska pisana ostavština je skromna i prepuna nedorečenosti. Mnoga povijesna vrela su uništena, a neka neistražena. Sačuvani dokumenti govore da su im obredi i sakramenti imali velikih sličnosti s Pracrkvom. Njihova duhovnost, poput duhovnosti Ivana od Križa i Terezije Avilske sastojala se u samodarivanju, žrtvi iz ljubavi koja proistječe iz dubokog osobnog odnosa s Bogom. Duhovni, osobni odnos s Bogom u njih je bilo postojano stanje sraslo sa svakodnevnim životom koje ih je vezivalo na kraljevstvo nebesko (smatrali su se stanovnicima nebeskog Jeruzalema ovdje na zemlji), odnos čija se stvarnost otkriva u Kristu koji trpi za svijet.

   Bogumili i Biblija

Premda je u vrijeme bogumila ortodoksna apologetika nametala stav da je svetopisamskim knjigama autor sam Bog putem nadahnutih pisaca i premda znanstveno proučavanje Biblije (egzegeza) nije bilo razvijeno, odnosno nisu bili poznati dosezi proučavanja procesa nastanka biblijskih spisa, bogumili su tvrdo zagovarali nespojivost u jednoj osobi biblijskog dobrog Oca i njegova antipoda – kneza ovoga svijeta, koji su u dijelovima Starog i Novog zavjeta pomiješani, ukalupljeni i predstavljeni kao jedan jedini i pravi Bog. Bili su svjesni da su životne situacije u kojima se na riječ Božje naklonosti nije odgovaralo ljubavlju nego ignoriranjem, indiferentnošću ili pak mržnjom plodile tlo za manipulaciju nad Božjim riječima. Brojnim zadiranjem u biblijske tekstove, preokretanjima na suprotni predznak, Božji zahvati i akteri stvaranja biblijske povijesti kontaminirali su se dodacima, iskrivljenjima i prilagođavanjima potrebama i duhu ovoga svijeta.

  Spajanje onoga što po prirodi stvari nije spojivo proizvelo je jedinstvenu biblijsku »osobnost« onoga koji s jedne strane govori kako se ne treba opirati zlotvoru, a s druge se i sam ponaša kao zlotvor naređujući pokolje stanovništva, kleto uništenje svega – ne bi li ga se umilostivilo. Bogumilima je bilo nepojmljivo da onaj koji nalaže ljubiti neprijatelje hoće njima nanositi zlo, mahnito ih ubijati, istrebljivati čitava plemena i radovati se zbog njihove nesreće. Nemoguće po njima bilo je da Otac svih ljudi proklinje prve ljude, svo njihovo potomstvo i zemlju na kojoj obitavaju, ubija prvorođence u Egiptu, »stvara« da bi ubijao nevinašca koja ne znaju ni gdje su, ni što su, ni čiji su.

Bogumilski vjerski obredi

Bogumilski vjerski obredi odvijali su se u jednostavno opremljenim prostorijama obiteljskih kuća, bez ukrasa, ili pak na otvorenom prostoru. Slično kao u prvoj Crkvi, ambijent bogumilskog liturgijskog slavlja bio je sušta suprotnost glamuroznim predstavama Hramske i Rimske liturgije koje su se odigravale u »Božjem hramu«. Bogumilske liturgijske sheme otvarale su i pospješivale perspektivu s motrišta kršćanskog predanja i nisu težile obnavljanju i ponavljanju nekadašnjeg događaja, mučeništva Isusovog, jer nekadašnji događaj nije ni mit ni misterijsko-obredna ponazočenost čija se izvedba neprestano ponavlja. Prakršćanska i bogumilska liturgija bili su isječak uobičajenog životnog egzistencijala izvan zavodljivosti židovske hramske liturgije i misterijskih obreda u kojima se unutar karmičko-zodijakalnog kozmizma lome tuđe žrtve.

  Pristup formuliranju bogumilskog učenja kao »hereze« manjine po svojoj je naravi bio i nažalost ostao i do dandanas akademsko-podcjenjivački i znanstveno-teološki neobjektivan i površan. Krajnji doseg takvog pristupa je ustanoviti što je to neprijateljsko ustaljenim običajima i tradiciji, to što je neprijateljsko usporediti sa važećom dogmom te formulirati »dijagnozu«, odnosno vrstu i težinu »bolesti«.

  Srednjovjekovno bogumilstvo rezultiralo je temeljitim očišćenjem. Zemaljska sudbina bogumila predana je zaboravu, prekrivena prašinom prohujalog vremena. Narodi koji su zbog bogumilstva morali podnijeti tolike udarce i progone zaboravit će da su i bogumili i njihova Crkva i krstjani i Crkva bosanska ikada i postojali. Površni i neobjektivni pristupi bogumilskom fenomenu destruktivni su i prema nacionalnoj baštini, jer pridonose krivotvorenju i ništenju arhetipa vlastite bivstvenosti. Bogumili i fenomen bogumilstva postali su dijelom davnog, prošlog svršenog vremena, nezanimljiva pouka za život modernoga svijeta i neispisana stranica kršćanskog mučeništva. Zar tako baš mora biti?