Foto Marko Gracin
Jedan dio Riječana ima problem s tim djelom i smatra da autorica jako ružno govori o Rijeci. Mislim da je problem dobar početak za rad na predstavi – rekla je redateljica Franka Perković
Uoči premijere predstave »Leica format« 17. svibnja, koju prema istoimenom romanu Daše Drndić priprema Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca, u antikvarijatu Ex libris održan je razgovor s autorskim timom predstave i glumcima. Redateljica je Franka Perković, autor adaptacije i dramaturg Goran Ferčec, a dramaturginja Nataša Antulov. Nagrađivana zagrebačka redateljica Franka Perković sada prvi put surađuje s riječkim HNK-om, a na početku razgovora kazala je da joj je adaptacija romana u ovom trenutku puno veći izazov od postavljanja nekog dramskog teksta.
– Da su mi ponudili dramski tekst, ne bih prihvatila. Adaptacija romana, naime, pruža mi mnogo veći prostor za rad. Roman Daše Drndić govori o Rijeci, gradu o kojem ništa ne znam, ali isto tako ne znam ni o Zagrebu premda sam tamo rođena. Za režiranje »Leice formata« imam niz poticaja, a otvorila su se i brojna pitanja. Iz nekih razgovora stekla sam dojam da neki Riječani smatraju da je to roman u kojemu autorica jako ružno govori o Rijeci. Jedan dio Riječana ima problem s tim djelom i, rekla bih, Dašinim osjećajem Rijeke. U tom smislu, mislim da je problem dobar početak za rad na predstavi – rekla je Perković.
Glas autorice
Autor adaptacije i dramaturg Goran Ferčec kazao je da mu se u rukama našao prozni materijal koji je trebalo pretvoriti u nešto izvedbeno.
– Riječ je o gotovo 400 kartica briljantnog teksta, koji u književnom smislu sabire ono najbolje od 20. stoljeća. Ovu knjigu karakteriziraju citatnost, otvorenost i hrabrost. Sve to trebalo je pretočiti u scensku priču. Budući da se predstava postavlja u riječkom »Zajcu«, zamislili smo je kao svojevrsni scenski dijalog s Rijekom, onako kako je Daša vodila taj dijalog. Predstava slijedi temeljni narativ, dok se kod Daše Drndić biografski element neprestano isprepleće s izvanjskim, povijesnim teretom. Trebalo mi je šest mjeseci rada na materijalu da bih se probio kroz taj tekst – priznao je Ferčec.
Dramaturginja Nataša Antulov naglasila je da roman Daše Drndić nema klasičan uvod, zaplet i rasplet, pa je najveći izazov bio tko će ući u sukob, što je problem i kako ga prezentirati. Antulov je dodala i da je teško staviti na scenu strukturu fuge, dokumentarizam i neke apstraktne probleme. Stoga se odnos između Nje i grada nametnuo kao temeljna sila u adaptaciji. Tome je Ferčec pridodao da u romanu »Leica format« nema ničeg dramskog, ali da postoji glas autorice koji poziva na razgovor.
Goran Ferčec to »čita« kao dramski element, istaknuvši da jaki glas Daše Drndić ne može biti sam i da to nikad ne bi mogla biti monodrama.
Pitanje identiteta
Glumica Aleksandra Stojaković Olenjuk prepoznala se u tome što je Daša Drndić došla u Rijeku i počela je otkrivati.
Autorsku ekipu predstave čine još scenograf Igor Vasiljev, kostimografkinja Barbara Bourek, skladatelj Josip Maršić, autorica videa Judita Gamulin i suradnica za pokret Ivana Kalc. U predstavi glume Edi Ćelić, Anastazija Balaž, Dean Krivačić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Nikola Nedić, Tanja Smoje, Biljana Torić, Jelena Lopatić, Denis Brižić, Giuseppe Nicodemo i Ivna Bruck, te studenti glume na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci: Aleksandar Filo, Klara Modrić, Petar Baljak, Ivona Bulešić, Ivan Rafaeli, Ena Jagec, Toni Kukuljica, Mario Jovev, Martin Grđan, Nataša Veselinović, Tonka Mršić, Marta Čaržavec i Ana Maria Štefanac.
– Budući da sam svoje formativne godine provela u Zagrebu, povratkom u Rijeku prepoznala sam neke sudove u Dašinu glasu. Pronašla sam sebe u nekim situacijama i nametnulo mi se pitanje kako igrati fenomen. Pojavilo se i pitanje identiteta – kaže Stojaković Olenjuk.
Vezano uz komentar nekih Riječana da je »Leica format« roman u kojemu se »pljuje« po Rijeci, Franka Perković kazala je da bi Daša Drndić tako pisala i o bilo kojem drugom gradu, a i pisala je o recimo Torontu i Berlinu.
– Daša je imala tu crtu kritičnosti, a takvo kritičko govorenje automatski se prepoznaje kao nešto ružno, premda to može biti briga i želja za promjenom kako bi bilo bolje – smatra Perković.
U najavi predstave navodi se da Rijeka još od »Vježbanja života« s nestrpljenjem očekuje veliku predstavu u kojoj je sam grad glavni lik. Nadovezujući se na to, Franka Perković je kazala da »Leica format« neće biti velika predstava u tom smislu riječi, jer se radi o nečemu što spada u neko prošlo vrijeme.
Pisanje o gradu
– Namjera nam je da s ovom predstavom otvorimo dijalog između Rijeke i Dašine knjige. I publika i glumci su ta Rijeka. Pripremamo i dokumentarni materijal s odgovorima Riječana, a koristimo i neke statističke pokazatelje. Tekst Daše Drndić je i danas živ i aktualan – istaknula je Perković, rekavši da kazalište doživljava kao mjesto komunikacije.
»Leica format« naziv je koji izvorno znači format filma za fotografski aparat, prema imenu kompanije Leica, s prepoznatljivim perforacijama na rubovima. Ovaj retro-moment jedan je od mnogih vizualnih, čujnih ili emocionalnih motiva koji nas čekaju u tekstu Daše Drndić: kako su se zvale ulice i trgovi, koje trgovine, hoteli, javne kuće su postojale prije stotinjak godina i što je danas na njihovom mjestu? Kakve se obiteljske tajne skrivaju u pokrajnjim sobičcima starih građanskih stanova i nosimo li možda njihove gene i mi?
– Pišući o gradu »izvana« i »iznutra« spisateljica ruje po nečemu što se može zvati mentalitetom: kojim jezikom danas govore Riječani, koliko si dopuštaju bliskosti s nekim i zašto ne, tko je uopće pravi Riječanin i od kada se to broji, te tko sve nosi taj osjećaj nepripadanja gradu… I koliko smo spremni prepoznati u sebi i komičnost i tugu i neprijateljstvo i agresiju koje emitiramo dok šetamo Korzom? Činjenica da Daša Drndić neće gledati predstavu prema njenom romanu »Leica format«, neugodno nas upozorava na propuštene prilike prema spisateljici koja je prevođena na petnaestak jezika i dobitnica je međunarodnih priznanja, a živjela je u našem gradu. »Leica format« prisilit će nas da se suočimo sa svakodnevnim nasiljem koje pokušavamo opravdati i nazvati nekim drugim imenima. Daša Drndić upravo nemilosrdno proziva nas i našu ulogu i odgovornost u društvu, u gradu i državi, u Europi i svijetu – piše u najavi predstave.
Podsjetimo na kraju na neka zapažanja iz »Leice formata«, koju je 2003. objavio Meandar: »Ovo ovdje nije ni selo ni grad, ispustilo je geografsku širinu i dužinu koje sad lutaju po svemiru kao violinske žice i tule. Život u ovom gradu mučno je umiranje kao u ovoj zemlji općenito… Nešto s ovim ljudima ovdje vrlo je čudno. Kad ih pitam znaš li nekog advokata, kažu ne znam, kad ih pitam tko ti pere prozore, kažu imam jednu, ali stalno je zauzeta, kad ih pitam imaš li nekog da mi presvuče trosjed, vele kupi oglasne novine, stječe se dojam da su ovdje ljudi u školu išli sami, kao da osim njih nitko ne postoji. Ovdje se ljudi slabo druže. Ako se druže, druže se suzdržano, premda valjda ima izuzetaka. Oni koji nisu izuzeci druže se na »vi«, ispruže ruku kao da kažu stop!…..Prije nego što najbližima odu u posjet, najave se, uvijek se najave, stalno se najavljuju, jer da banu tako u pola noći to bi bilo strašno, u tuđoj kući da otvore frižider bilo bi neoprostivo, bilo bi to divlje i prosto, a ovdje vlada velika finoća. Ovdje vlada uglađenost i vlada golemi prigušeni oprez. Vlada uvredljivost koju zovu osjetljivost i s kojom teško se je nositi jer guši i sputava kao Schanzov ovratnik… Ovdje ljudi rijetko se grle kad se sretnu na ulici, rijetko jedan drugog stegnu zdušno. A i što bi se grlili, ionako se stalno sreću. Ništa novo ne dešava se mjesecima, godinama. Netko tu i tamo umre, netko se rodi, netko se doseli, a iseljavaju oni koji mogu ili moraju. Ne znam znači li to da ovdje nitko nikome ne nedostaje…«
