Na pitanje je li se ikad i sam politički angažirao, odgovara nam kako je politički potpuno neovisan, nikad nije bio član neke stranke, i ne naginje ničem osim k prospertitetu. Nije nikad, veli, razmišljao niti o odlasku u inozemstvo, makar je ponuda otamo bilo, pogotovo otkad se nalazi na listi najinteligentnijih ljudi svijeta. Vani to cijene, kod nas, napominje, za šačicu najinteligentnijih ljudi interesa nema, jer su i kriteriji kod nas izokrenuti, pa se ne traže ljudi s mišljenjem, već poslušnici.

   – Pred kraj osnovne škole, a pogotovo u srednjoj, razmišljao sam kako zaraditi na burzi, o kojoj kod nas još nije bilo ni govora niti informacija, a kamoli što drugo. Nakon fakulteta sam radio u INA-i pa u HT-u, i sredinom 90-tih, kad su krenule privatizacije, počeo se baviti dionicama. Prva koju sam kupio bila je Podravkina, dakako. Krajem 90-tih sam već bio dobro situiran. Investirao sam i u ostale financijske derivate, i u zlato, i u naftu, u kukuruz, u valute, u štošta. Na burzi se mora reagirati brzo – često u djeliću sekunde, pa sam, s ovolikim kvocijentom inteligencije, tu valjda u prednosti. Međutim, sama inteligencija, bez hrabrosti, znanja o ekonomiji, političkim zbivanjima i ostalome, na burzi ne vrijedi puno, priča Bijač.

  

Kapa svega, ali…

Inteligencija, nastavlja, nije isto što i pamet. »Biti pametan znači koristiti svoje potencijale, koji god oni bili, pa tako i inteligenciju. Ona jest kapa svega no ispod nje ima, i treba biti još koječega, prije svega emocionalne inteligencije i pozitivne energije, koje će nas tjerati naprijed. Ljudi su, međutim, puni negativne energije i loših emocija, takav smo narod, biramo takvo vodstvo, i naše druge kvalitete, kojih imamo, ne uspijevaju doći do izražaja, govori. Uvjeren je, kaže, u to da smo inteligentan narod, ako ništa snalažljiv, ali je problem to što dozvoljavamo da negativno u nama prevlada pa nema ni povjerenja među ljudima, nema discipline niti radnih navika.

   Temelj svega su, zaključuje Bijač, poštenje i želja da se čini dobro – sebi i svojoj obitelji, poznatima i nepoznatima, pa lokalno, na kraju i globalno. Roditelji su njega i mlađeg brata Dina, priča nam, uvijek učili poštenju i dobroti te tome da daju sve od sebe, i da imaju stav.

   – Ti su, takvi temelji, od neprocjenjive vrijednosti, daju veliku duhovnu snagu, i meni su pomogli i u najvećoj osobnoj tragediji, govori nam Zoran, koji je prije točno dvije godine u prometnoj nesreći, u kojoj je i sam sudjelovao, izgubio 18-godišnjeg sina Luku. »Ne treba vam natprosječna inteligencija da shvatite kako ono za što uobičajeno mislimo da su problemi, to zapravo nisu. Za te je probleme potrebno se samo malo trgnuti. Kad vam se, međutim, dogodi ovakva tragedija, potrebni su, ali i mogući nadljudski napori da ostanete tu, i nastavite živjeti. Ja i dalje živim za Luku, i sve što radim, radim za njega, kao i za svoju prekrasnu kćer Leu, studenticu druge godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Lea je sa mnom do svog 18. rođendana proputovala svih sedam kontinenata«, kazuje nam Zoran dok pokazuje mnogobrojne fotografije s tih putovanja – kupanje u Južnom oceanu na Antarktici i druženje s pingvinima, zatim obje Amerike, uključujući Aljasku, pa Afriku, Aziju, Australiju i Novi Zeland – nema kutka u koji nisu zavirili. Dišu punim plućima, istražuju, propitkuju, dive se – životu prije svega.

  

Dušom i srcem

– Sve što radim, radim čitavim svojim bićem. Svi smo mi, ljudska bića, u svojoj srži jako komplicirani, pa je onda važno koliko se trudimo stvari učiniti jednostavnijima, odnosno koliko možemo zatomiti svoju ljudsku kompleksnost, i snaći se u okruženju koje nam nameće dodatne komplikacije. U tom nam okruženju treba pamet, i uzalud i IQ od 500, ako pameti nema. Stvari se mogu raditi s dušom i sa srcem, oni su ti koji nas tjeraju onda kad je najteže, no ničeg neće biti bez glave, u kojoj smo prethodno posložili stvari« – nastavlja Zoran. Kako je pak živjeti sa Zoranom i njegovim IQ-om od 177, nažalost, suprugu Bojanu nismo imali prilike upitati jer je bila na radnome mjestu, i nije nam se mogla pridružiti na čašici razgovora. Kako pak Zoran sa svojih »177« vidi stvari oko sebe, pitamo ga.

   – Kristalno jasno vidim rješenja. Ali jednako tako jasno vidim i da situacija u Hrvatskoj neće biti riješena još sto godina, ukoliko ne dođe do potpune promjene softvera u našim glavama. Duh nacije je ubijen i nalazimo se u dubokoj moralnoj i ekonomskoj kaljuži, za koju smo sami krivi. Redovito, gotovo 25 godina, proizvodimo vladajuće strukture kojima su Hrvatska i narod samo igračke za ostvarivanje vlastitih političkih i financijskih ambicija. Ljudi s imenom i prezimenom, koji imaju što reći, ostali su u manjini, koja ne želi dizati glas, kaže Bijač. Ako ovako nastavimo, uvjeren je, prije ili kasnije će nam se dogoditi revolucija, u kojoj gladni narod neće birati sredstva. Jedini recept za izlazak iz krize jest stvaranje pretpostavki za privlačenje stranog kapitala te racionalizacija državne potrošnje i momentalno preusmjeravanje svake ušteđene kune u nove, profitabilne, prvenstveno proizvodne kapacitete i otvaranje novih radnih mjesta. Preduvjet za to je, napominje, da se vrati povjerenje građana u političke elite i postigne konsenzus oko bolnih reformi, što je danas nezamislivo. Neophodno je i da uskrsne hrvatski intelektualni i stručni potencijal, koji je pod najezdom politike pokleknuo, i potpuno nestao s društvene scene.