Te stvari su jednostavno neopisivo predvidive. Poput činjenice da je ljeto, u principu topliji, a zima hladniji dio godine – eto toliko je očekivano (i beskrajno dosadno) u Hrvatskoj iščekivati i analizirati tri omiljene medijske teme: treba li nam i kad će više tzv. »vlada stručnjaka«, sklapa li se »velika koalicija« i, last but not least, uspon »trećeg puta«.

   Nema izbornog ciklusa da se ove tri teme ne izvrte u tisućama napisa, u kojima se uglavnom nude kao spasonosno rješenje, ili predviđaju kao neumitna bliska budućnost. 

   Sve to je, međutim, dosad bila, a kako stvari stoje, bit će i ubuduće, tek hrpa jeftinih gluposti. Odnosno, mješavina osobnih političkih želja, puštanja probnih balona, ili jednostavno, pukog žabinog dizanja noge u očekivanju potkove. 

   Radi se uglavnom o razini demokratske zapuštenosti i neprepoznavanja temeljnih političkih trendova, sličnoj suzama prolivenim zbog radikalno podijeljene Hrvatske pri pogledu na minornu razliku dvoje predsjedničkih kandidata u drugom krugu nedavnih izbora, koja je unutar RH iznosila samo 2.063 glasa, ili manje od jedne desetinke postotka (0,094%). Kad čovjek ne bi znao da je podjela između glasača dvoje političara, pa još u izbornom krugu u kojem sudjeluju samo to dvoje kandidata, normalna i uobičajena stvar u demokratskim zemljama, mogli bi se s užasom osvrnuti i na jedan zaboravljeni rezultat izbora za Europski parlament na proljeće prošle godine.

Naime, tamo je posljednje mjesto, s najmanje glasova, dobila partija koja se zove, o horrora, Stranka hrvatskog zajedništva. Kako su dobili tek 888 glasova, može se zaključiti da smo svi skupa dobro prošli. Jer da su dobili ravno 222 glasa manje, nema sumnje da bi se radilo o nekoj nadnaravnoj poruci hrvatskom zajedništvu kao takvom. 

  Eksperti Apsurdistana

No, »šestice« i šalu na stranu. Prije uvida u tri opsjene domaćeg političkog i javnog diskrursa, valja se malo pozabaviti jednom drugom brojom: 47. To je, naime, prije nego se krene naricati u otužno stanje hrvatske zbilje – za koju su, jasno, krivi zli domaći političari, hrvatski plasman na globalnoj ljestvici indeksa ljudskog razvoja (HDI). Na istoj ima ukupno 187 država, podijeljenih u kategorije od kojih je ona najviša »vrlo visoki ljudski razvoj«. U tu kategoriju spada Hrvatska. Radi se, ukratko, o mnogo preciznijem pokazatelju blagostanja nekog društva od pukog izračuna BDP-a po glavi stanovnika (hvala na pitanju, Hrvatska 56. od 184. zemlje po podacima MMF-a).

HDI obuhvaća, uz životni standard, obrazovanje i očekivanu dužinu života. Ponovimo: »vrlo visok razvoj«. To je hrvatska kategorija. Jasno, svi vole gledati prema Norveškoj ili Njemačkoj koje su na ili pri vrhu te ljestvice, ali ipak valja na umu imati ukupnu perspektivu i tu i tamo suspregnuti očaj zbog »života u Apsurdistanu«. 

   A iz kojeg bi nas, ide priča, imala izvesti čuvena »vlada stručnjaka«. Radi se, jednostavno, o prevari. Prodaji staklenih perli domorocima. U demokraciji vlast obnašaju politički izabrani predstavnici naroda. U demokraciji, legitimitet se dobija zajedno s glasovima na izborima, ne s doktorskom dizertacijom, ili karizmom na nekom institutu. To, jasno, ne znači da stručnjaci za određena područja ne mogu biti i zastupnici, ili ministri. Ali, ono što je toksično u priči o »vladi stručnjaka« je to da se želi da se demokratski izabrani političari izmaknu »ekspertima« koji bi imali voditi zemlju.

Tehnokratura, diktatura, oligarhija – birajte izraz koji hoćete. Svaki je gadan i svaki poništava pojam elementarne političke odgovornosti. Političari su oni koji donose odluke i povlače poteze, ma na koji način došli na tu poziciju i koju god »svjedodžbu« imali u džepu. Ako im se legitimitet izmakne iz izbornog procesa, onda bi ušli u vrlo opasnu zonu, u demokratsko zaleđe koje bi moglo lako završiti onako kako završavaju politički procesi kojima nedostaje podrška naroda – na ulici. 

   Naravno, lakše je pričati o tome kako su nas »uništili nesposobni političari« i zazivati »stručnjake«, kao da je upravljanje društvom stvar koju se vježba pisanjem znanstvenih radova (doduše ima političara kojima je to prenaporno, pa im se lakše latiti prepisivanja) i kao da je demokracija niža forma društvene legitimacije. 

  Romantika na germanski

Posebna budalaština, koja bi zaslužila redovito spominjanje u političkim analizama u ovoj zemlji je priča o »velikoj koaliciji« SDP-a i HDZ-a po uzoru na – Njemačku. Drage brižne sveznajuće dušice (kojima bi vjerojatno, kad bi samo znali za taj detalj, teško pao rezultat Stranke hrvatskog zajedništva) bi ovdje ipak trebale znati da CDU Angele Merkel nije ušao u koaliciju sa SPD-om zbog toga što su Nijemci na višoj razini društvenog razvoja od Hrvata. Nego zato što se drugačije u Njemačkoj nakon posljednjih izbora nije mogla formirati vlast.

Bez obzira na sva neprijateljstva, na »ili mi, ili oni« i slične priče, ne bude li se mogla nikako drugačije formirati Vlada nakon narednih izbora u Hrvatskoj, ne treba isključiti ni opciju da dvije najveće stranke ipak, makar na kratko vrijeme, sjednu zajedno u Banske dvore (kao ni posve legitimnu i normalnu opciju da se ide na nove izbore). No, ako HDZ-ova ili SDP-ova koalicija skupe dovoljno voljnih u Saboru da podrži samo njihovu Vlade, »velika koalicija« će se instantno preseliti u romantična snatrenja dijela domaće medijske i političke analitike o »njemačkom modelu«. 

   Bizarno. 

  Beskrajni put za put za treći put

Ipak, najviše pozornosti u svakom izbornom ciklusu dobija bjesomučna potraga, pače potjera, za nekom političkom snagom koja da će konačno detronizirati duopol SDP-a i HDZ-a (zanimljivo, glorifikacija »trećeg puta« uglavnom je mnogo viša u vrijeme dok HDZ nije na vlasti). Nema tome davno, mjesecima se krajnje ozbiljno raspravljalo o tome kako su dvije najjače stranke skoro pa na umoru i kako im Hrvati ubrzano traže zamjenu.

   U međuvremenu su tako, kao potencijalna alternativa, nastali i propali (ili su jednom nogom još nekako na životu, a drugom na kori do banane), Hrvatski laburisti, Nacionalni forum, osovina HSS-HSLS i Savez za Hrvatsku, HGS (Kerumi), Savez za građansku i etičnu Hrvatsku (don Ivan Grubišić)… 

   Samo na posljednjim europskim izborima (prije devet mjeseci!) za treću poziciju i ako ne pravi »treći put«, koji bi imao smijeniti SDP-HDZ s vlasti, a ono bar za mjesto »kingmakera« nakon idućih parlamentarnih izbora, »tukli« su se ORaH, Nacionalni forum, Savez za Hrvatsku i laburisti. Osim ORaH-a, danas, devet mjeseci poslije, Nacionalni forum i Savez za Hrvatsku više ne postoje, a laburisti u anketama stoje lošije od HNS-a. (Tko je rekao – Bandić?!) 

   Trenutni trećeputaški hit je »Živi zid«, ali toj slabo artikuliranoj skupini neobičnih idealista se hladno može prognozirati veliko razočaranje na izborima krajem godine. Favoriti djela medija sad su tri lokalne liste iz Dalmacije, koje bi se možda mogle ujediniti za izbore za Sabor. Radi se, međutim, o ekipi iz samo jedne jedine izborne jedinice. 

   »Osovina« HDZ-SDP koju su mnogi, tamo negdje davne 2013. godine već počeli otpisivati, trenutno po anketama drži ogromnih 54,3 posto glasova (bez svojih koalicijskih partnera).