Sve što postoji na svijetu bilo bi polje interesa Milana Mladenovića. Ničim se ne bi ograničavao, niti bi se libio pokazati da je obrazovan. Istraživao bi sve što se na svijetu može istražiti. No, njegova je karijera prekinuta u 36. godini. Tko zna što bi se s njim dogodilo u ovih dvadeset godina
Zamislite da pišete biografiju prijatelja. Zamislite da pišete biografiju prijatelja i fantastičnoga glazbenika. Zamislite da pišete biografiju prijatelja, fantastičnog rock’n’roll glazbenika i ikone generacija. Ne bi vam bilo lako. No upravo u toj se koži još 1999. našao Aleksandar Žikić, jedan od poznatih i relevantnih rock kritičara na prostoru bivše države, kad je odlučio napisati knjigu »Mesto u mećavi« posvećenu liku i djelu Milana Mladenovića, alfe i omege Ekatarine Velike. »Mesto u mećavi« oslikava najizražajniji portret jednog rock umjetnika u domaćoj publicistici, i na suptilan način, bez patetike, tumači okolnosti iz kojih niče mit o Milanu Mladenoviću.
Ovo je drugo dopunjeno izdanje, prvo je objavljeno 1999., na ćirilici, u izdanju Matice srpske. Tek je sad vrijeme sazrelo da »Mesto u mećavi« ugleda drugo izdanje? – Bilo bi lijepo da je tako. Naime, jedan od znakova da je društvo sazrelo jest činjenica da se pojavio ozbiljan izdavač koji je bio zainteresiran iznijeti ovu temu na način na koji ona to zaslužuje. Knjiga je 1999. objavljena u maloj tiraži i vrlo brzo je više nije bilo na tržištu tako da je vremenom stekla status kulta. Bila je raritet. I zato sam pomislio da novo, drugo izdanje bude ponešto drugačije, da grafička oprema bude drugačija, da bude obogaćena drugačijim fotografijama. Pa sam zamolio prijatelja Nebojšu Babića, kojeg držim jednim od najboljih srpskih fotografa, da izdvoji neke fotografije iz svoje kolekcije, kako Milanovih tako i fotografija Ekatarine Velike, pa da napravimo u sredini knjige mini fotomonografiju. Knjiga je dopunjena i s dva kratka teksta, koja su u međuvremenu objavljena u mojoj kolumni »Rokenrol sada« u listu Blic.
S druge strane gitare
Knjiga je zapravo kombinacija vaših osobnih dojmova i kontakata s Mladenovićem, te intervjua osoba koje su s njim radile i surađivale. Koji vas se od tih razgovora najviše dojmio? – Bilo bi nepravedno izdvajati. To su ljudi koji su s jedne strane pripadali grupi mojih kolega, ljudi koji su pisali o Milanu i EKV-u, a s druge strane tu je i grupa ljudi koji su kao muzičari surađivali s njima. Treće grupe i nema. Možda tek nekoliko zapažanja ljudi koji ne pripadaju ni jednoj, ni drugoj skupini. Ako trebam dati prednost nekoj od grupa, onda je to sigurno muzičarska.
Bavite li se još uvijek glazbom, odnosno svirate li? – Kako da ne. Imam dva benda. Hvala što to pitate, to mi je iznimno važno. Čula sam za S.T.R.A.H. – Da. To je bio bend koji je bio aktivan do prije dvadeset godina. Sad smo se konačno opet okupili u gotovo nepromijenjenoj postavi, odnosno bez originalnog basista koji je u Kanadi već dugo godina. Stalno smo maštali da ćemo se jedne godine okupiti i konačno napraviti album kako ga je trebalo uraditi. Prije tri mjeseca smo se ponovno našli s novim basistom i novom snagom za koju nismo znali da uopće posjedujemo. A drugi bend u kojem djelujem je The LVCZ. To je bend mojih prijatelja iz gimnazije s kojima sam svirao obrade country rocka, odnosno americane, sve dok mi se nije otvorio autorski kanal za koji nisam znao da postoji. Sad imamo autorskog materijala ne za jedan, već pet albuma. Nadam se da ćemo uskoro svirati u Hrvatskoj, jer znam da tu ima interesa za americanu.
Jer je njihov dojam drugačiji? – Naravno. Oni imaju manje analitički pristup, spontaniji su i prirodniji. Ljudskiji. Što ne znači da mi koji pripadamo grupi ljudi koji su o EKV-u i Mladenoviću pisali, nismo imali pristup otvorenog srca. Ali muzičari kad govore dobro o nekom drugom muzičaru, onda to ima neku veću težinu, nego kad to čine novinari, odnosno ljudi s druge strane gitare. Možda bih mogao izdvojiti Dušana Dejanovića, prvog bubnjara Limunovog drveta. On je Milana dobro poznavao i iskreno volio. I s obzirom da se kasnije u životu bavio nekim duševnim disciplinama, prevladao je problem da otvoreno prizna da ga voli, da ima pozitivno osećanje prema drugom čovjeku. Mogao bih izdvojiti još jednu izjavu koja je na duhovnoj ljestvici na potpuno drugoj strani, no nije zbog toga ništa manje vrijedna. To je izjava Gorana Bulatovića Manze. Ona u najboljoj mjeri oslikava Milanovu situaciju i to što je u životu postigao, a to je rečenica »Na muci se poznaju junaci, ali i seljaci«. Nije li to krasna izjava?
Tri susreta
U knjizi spominjete vaša tri susreta s Mladenovićem. I sami ste glazbenik, ali i glazbeni kritičar. Koliko su vam te vaše tri različite uloge – prijatelja, kolege glazbenika i glazbenog kritičara – olakšavale, a koliko otežavale pisanje ove knjige? – I olakšavale, i otežavale. Prije nego što sam uopće počeo pisati knjigu, te moje »tri uloge« su bile otežavajuća okolnost, puno sam se bavio mišlju mogu li ja to uopće napisati, što bi uopće Milan rekao, bi li on bio zadovoljan idejom da se o njemu piše knjiga. I onda sam pomislio da ako to napravim kako treba, ako knjigu napišem onako kako ona zaslužuje da bude napisana, mislim da bi bio zadovoljan. To je i bio motiv da napišem knjigu. Nisam htio laskati Milanu. Da je u mogućnosti da je drži u rukama, nisam želio da kaže »Uf, kako sam ja super tip«, već da kaže »Da, ovo je zaista knjiga o meni«. Zato sam i birao upravo ove sugovornike.
Jeste li od sugovornika uvijek dobili što ste htjeli? – S jedne strane imate taj element promišljenosti, točno znate što možete očekivati od određenog sugovornika. No, s druge strane imate i element iznenađenja: imate osjećaj da s nekim trebate razgovarati, iako ne znate točno zašto, ali potom dobijete povratni efekt koji je još vredniji nego da ste točno znali zašto s njim razgovarate.
Bez intime
Uvijek naglašavate da se »Mesto u mećavi« bavi isključivo profesionalnim životom Milana Mladenovića. – Po mojim kriterijima, i to ne kao autora, već kao čitatelja, ako hoćete napisati relevantnu knjigu o čovjeku kao što je bio Milan, koji mi je bio i prijatelj i značajan za scenu, morate zaštititi njegovu privatnost. Znam da postoje ljudi koji bi voljeli znati privatne detalje, ali od mene ih neće čuti. Po prirodi stvari, ja sam upoznat s nekim detaljima, ali o tome ne razgovaram ni za novine, a kamoli da to napišem u knjizi. Znate, kad sam složio koncept knjige i razriješio sam sa sobom da unutra neće biti privatnih stvari, zapitao sam se: a kako da onda napišem zanimljivu knjigu? Onda sam prestao razmišljati o široj publici, razmišljao sam o onim ljudima koji žele pročitati knjigu o djelu Milana Mladenovića, a za njih nema potrebe da se iznose intimni detalji.
Pa ipak, postoje sitne naznake privatnosti? – Da, ali u onoj mjeri u kojoj se umjetnik i njegovo djelo ne mogu odvojiti. U toj je mjeri Milan u ovoj knjizi intimno prisutan, ali ni milimetar više od toga nisam ulazio u njegovu intimu, niti privatnost ljudi koji se pojavljuju u knjizi. Ni ne smije biti jer bi to onda bila jedna posve druga knjiga koju sasvim sigurno ne bih ja napisao.
Magistrirali ste svedenborgijansku teologiju? – To je teologija, učenje zasnovano na sistematskoj teologiji Emanuela Swedenborga, švedskog znanstvenika, filozofa, teologa i mistika i koji je bio neprikosnoven intelektualni lider 18. stoljeća. Gurnut je u stranu, bez obzira što su njegovi sljedbenici bili i Dostojevski, Schiller, Goethe, Balzac i Strindberg ili pak Borges koji su tvrdili da njihovih djela ne bi bilo da nije bilo Swedenborga. Teško je doći do informacija o njegovom učenju. Imao sam sreće da se godinama bavim time i u trenutku kad sam bio potpuno siguran da nikad neću otići iz Srbije, dobio sam priliku studirati na jedinom mjestu na svijetu gdje možete dobiti master iz svedenborgijanske teologije, na Academy of the New Church Theological School u Bryn Athynu u Pennsylvaniji. Kako to spajate s rock’n’rollom? – Ma napisao sam ja i knjigu o whiskeyju, a pišem i drame. Da, počasni ste član Tennessee Squire Associationa? – To je zahvaljući tekstu o whiskeyju Jack Daniel’s prvotno objavljenom u Startu. To je više simpatično no relevantno priznanje, ali je lijepo da netko obrati pažnju na to što ste radili. Kako je misija Emanuela Swedenborga bavljenje unutarnjim smislom Svetog pisma, on govori što to točno znači. To radi i Kabala i drugi, ali je Swedenborg u tome otišao najdalje. Naravno da je logično da se time bavim jer većina rock’n’roll pjesama ima unutarnji smisao, a alkohol, pa i whiskey, na engleskom se kaže i »spirit«, što je izraz i za duh, pa se sve spojilo: živim »good spirit« i stvari za koje mislim da imaju unutarnji smisao.
Na promociji ste spominjali briljantne pojedince koji talentom i umjetničkim bivstvovanjem premašuju sve granice. Može li se Mladenovića okarakterizirati svojevrsnim glasnogovornikom takvih ljudi? – Koliko sam ga ja osobno poznavao, on nije imao tu ambiciju, nije želio biti glasnogovornikom generacije ili pak uzorom. Jedina ambicija koju je imao jest da bude najbolji što može biti u onome čime se bavio. On je iznimno talentiran muzičar, vrlo osobite i osobne poetike, dobar tekstopisac, dobar pjevač, dobar gitarist, izuzetno dobar. Kompletna ličnost. Bio je netko tko je shvaćao u čemu je dobar i želio je u tome biti najbolji i nije izlazio iz tih okvira. Zato se jednom na jedno novinarsko pitanje čime bi se bavio za 40 ili 50 godina, nije sjetio ničega osim glazbe. Ničeg drugog u njegovoj glavi nije bilo, iako je bio jako dobro upoznat i s drugim umjetnostima.
Dobar ukus
Danas kad pričamo o EKV-u i Milanu Mladenoviću, pričamo o legendi, o kultu koji je s godinama sve jači. Po njemu se nazivaju ulice, pišu knjige, snimaju filmovi… Da je poživio, vjerojatno se to ne bi dogodilo, naše društvo voli se pothumno odužiti velikanima? – To nije samo pitanje našeg društva. Knjiga o Milanu bi se vjerojatno pojavila i da je on još uvijek među nama, ali možda bi se ta knjiga tek danas objavila. Društvo se tako odnosi prema svim briljantnim pojedincima, čeka da »odu« sa scene i onda im odaje počast i tako zapravo skuplja poene za sebe, uvažavajući njih. To ne gledam sa simpatijama i to nije u mjeri dobrog ukusa. Ako takvim talentiranim pojedincima tijekom njihova života ne omogućite uvjete za djelovanje, onda im ulice, trgovi, platoi nakon smrti ništa ne znače…
Rekli ste da najveća usluga koju bilo tko od nas može učiniti briljantnim umjetnicima jest kupiti kartu i otići na koncert, kupiti album? – Tako je. Ali to je i najveća usluga koju možete učiniti sebi i društvu u kojem živite. Čak i ti veliki umjetnici su konzumenti, i oni kupuju karte za nečije koncerte, kupuju albume i tako podržavaju tuđi talent, i to je iskaz njihove veličine. To je najmanje što svi mi možemo učiniti, ali i sasvim dovoljno. Ako prepoznamo da ti ljudi nešto vrijede, našim prisustvom na njihovim koncertima, ili izložbama, ili predstavama dajemo svoj doprinos kao konzumenti, kao članovi društva kojem želimo dobro, a želimo mu dobro tako što podržavamo ono što je u njemu vrijedno.
Pogled izdaleka
Spominjali ste nekoliko načina na koje se društvo odnosi prema genijalnim pojedincima. Od onemogućavanja djelovanja, preko egzila i socijalne smrti, sve do ubojstva. Čitajući vašu biografiju, uočila sam da ste dio života proveli u Americi. Mladenović je živio u Brazilu. Jača li vašu vezu i taj život u egzilu? – Milanov boravak u Brazilu završni je dio njegove karijere. Da je poživio, vjerojatno bi se njegova karijera odvijala u tom pravcu – odlazio bi i vraćao se. I njegov talent bi pripadao svijetu, a ne samo njegovoj matičnoj zemlji koja je već u njegovo doba bila bitno manja od one u kojoj je počeo. Tome se nadam i u to želim vjerovati. Moj odlazak u Ameriku je bio sasvim druge prirode i ne mislim da nas taj dio povezuje. Ali u pravu ste u jednoj stvari: kad se maknete iz sredine u kojoj živite, onda je bolje vidite i možete oštrije sagledati njene mane, ali i vrline. Ta gorčina koju osjećate zbog loših stvari počne se topiti nakon izvjesnog vremena. Realnije pristupate problemu svoje zemlje.
Gdje bi danas bio Mladenović da je poživio? – Najpametnije čega sam se domislio jest usporedba s Davidom Byrneom. Ne znam što bi Milan na to rekao. I ne mislim samo muzički već konceptualno: sve što postoji na svijetu bilo bi polje njegovog interesa. Ničim se zasigurno ne bi ograničavao, niti bi se libio pokazati da je obrazovan i da ga zanimaju svi vidovi umjetnosti, a ne samo usko muzika. Istraživao bi sve što se na svijetu može istražiti. Stvorio bi albume poput »Angel’s Breath« koji je realizirao u Brazilu. On je imao u sebi sposobnost i kapacitete za istraživanje, pred odlazak je počeo svirati trubu, imao je ambicije baviti se i nekim drugim instrumentima i bio je u tome dobar. Uopće nije bio loš. Imao je i afinitete i talent. No nažalost dogodilo se to što se dogodilo, njegova je karijera prekinuta u 36. godini. Tko zna što bi se s njim dogodilo u ovih dvadeset godina.
Stvaranje legende
Kult EKV djelomično se dogodio i zbog tragične priče članova benda, smrti koja je s lica zemlje izbrisala cijelu jednu postavu benda, kao što ste naglasili na promociji. Je li to baš pošteno reći? Tko zna što bi nam oni još ponudili da su poživjeli… – Istina. No to je pojava koja se nije dogodila samo EKV-u. Postoje primjeri na svjetskoj sceni gdje su ljudi postali veći nakon smrti nego dok su postojali na sceni. EKV je samo najdrastičniji primjer koji znam, da cijela jedna postava benda u jednom relativno kratkom roku umre, bude izbrisana s lica zemlje. To je tragedija koja neminovno stvara podlogu za legendu. E sad, u toj legendi možemo biti koliko je to moguće realni, da im damo točno onoliko koliko im pripada i da im pristupimo otvorenog srca i pošteno, a možemo i mistificirati, izmišljati i praviti od njih ono što oni nisu bili. To nije usluga ni njima, niti toj legendi koju pokušavamo napraviti. Sličnu sam situaciju imao s ovom knjigom: ona neminovno mora biti potresna jer se u njoj bavim potresnim stvarima, ali ne morate na tome inzistirati do granice patetike, ne valja pretjerivati.
Objektivne činjenice su same po sebi dovoljno potresne? – Tako je. Ista je stvar s pristupom starih i novih generacija kultu EKV-a ili bilo kojem velikom umjetniku koji je otišao sa scene i pokušavate ga redefinirati u današnje vrijeme.
Profesija: rock novinar
Slovite za jednog od poznatih i relevantnih rock kritičara na prostoru bivše države. Što mislite o današnjem glazbenom novinarstvu i glazbenoj kritici? – Ta profesija je gotovo nestala. Moja je generacija imala sreće da sudjeluje u stvaranju te profesije, naravno postojali su neki pioniri prije nas, ali mi smo zahvaljujući tiskovini kao što je bio Džuboks imali priliku definirati jednu novu profesiju, onu rock novinara. Rock’n’roll je bio iznimno važan i potpuno me je odredio kao osobu. Sve što sam kasnije radio, prelamalo se kroz rock’n’roll. Za mene je bilo iznimno važno pripadati toj generaciji i imao sam sreće što me Bog postavio na pravo mjesto u pravom trenutku. Gašenjem tiskovine poput Džuboksa nestalo je nešto jako važno. Iako je i kasnije bilo časopisa koji su se bavili muzikom i za koje sam pisao, no i njihovim gašenjem nestalo je relevantno novinarsko bavljenje rock glazbom.
A danas? – Danas nema tiskovina u kojima bi pisala imena za koje bi čitatelji mogli reći: ovaj čovjek dobro zapaža i dobro sluša, njega vrijedi pratiti. Ne zato što takvih ljudi nema, nego nema medija u kojima bi se oni mogli izraziti. Briljantnih pojedinaca koje stalno spominjem ima svugdje oko nas, samo nemaju prostora za izražavanje. Tu sad dolazi internet, super stvar koju moja generacija nije imala. To je prostor koji svakome omogućava da ima blogove, vlogove ili štogod već, no to je dvosjekli mač.
S jedne strane potpuna demokracija, a s druge strane ubojica svake ideje? – Tako je. Postoji poplava informacija u kojoj se teško snaći. Ako svi pišu, koga onda pratiti i kome vjerovati? Dobro je da postoji mogućnost da svi pišu, ali ne trebaju svi pisati, ali ni stvarati glazbu, snimati filmove… Internet upravo to omogućava: da svi budu zvijezde.
Barem na pet minuta? – Da, ali većina ostaju anonimne zvijezde kratkog daha. Najvažnija je eksploatacija. Talent više nije važan, važna je samo mogućnost eksploatacije i to danas ubija kulturu svake zemlje.
