Pripovijest je to o čitavom nizu iznimno bitnih društvenih tema poput slobode, zakona, države i moći, zatim nacionalizma, kapitalizma, socijalizma, odnosno subverzije i otpora, pobune i revolucije, nasilja i terorizma, kao i nejednakosti
U izdanju zagrebačkog DAF-a objavljene su dvije nove knjige – »Historija klasičnog anarhizma u Hrvatskoj – Fragmenti subverzije« Luke Pejića i »Barutana« Jensa Bjørneboea. Važnost knjige mladog povjesničara Luke Pejića u tome je što je to prva knjiga uopće o povijesti anarhizma u Hrvatskoj. Kako u predgovoru knjizi ističe Branimir Janković, pred nama je dinamična i uzbudljiva pripovijest o odmetnutim pojedincima i subverziji općenito, o promišljanim idejama i poduzimanim akcijama – iz kojih izbija nezadovoljstvo, ljutnja i bijes, kao i otpor, suradnja i udruživanje.
»Barutana« je druga knjiga iz Bjørneboeove trilogije »Povijest bestijalnosti«. Pripovjedač iz »Trenutka slobode« krenuo je dalje, ali zaokupljaju ga iste misli. Sad se nalazi na pravom mjestu – u barutani, utvrđenoj kuli izvorno sagrađenoj za držanje baruta, a danas mentalnoj ustanovi za bogataše i kriminalce s dobrim vezama.
Pripovjedač živi na rubu ustanove kao svojevrstan podvornik i istodobno je u njoj i izvan nje. Takva su i njegova zapažanja i introspektivna razmišljanja: povukao se iz svijeta i život na rubu ludila čini mu se poželjnijim nego život u selu koje je napustio. Poglavlja svojih zapisa datira prema francuskom revolucionarnom kalendaru. Naizgled se u romanu ne događa mnogo toga: ubojstvo, malo romanse, bizaran sastav liječnika i pacijenata, terapeutska predavanja, ali i nastavak okrutne priče o bestijalnosti ljudskog roda.
Pripovijest je to o čitavom nizu iznimno bitnih društvenih tema poput slobode, zakona, države i moći, zatim nacionalizma, kapitalizma, socijalizma, odnosno subverzije i otpora, pobune i revolucije, nasilja i terorizma, kao i nejednakosti i ekspolatacije te individualizma i kolektivizma. Ta je intrigantna priča o klasičnom anarhizmu vremenski omeđena jednako fascinantnim prijelomnicama koje čine Francuska revolucija, Pariška komuna, Oktobarska revolucija i Španjolski građanski rat. U svojoj knjizi Luka Pejić iznio je pouzdanu rekonstrukciju povijesti, zasnovanu na brojnoj domaćoj i stranoj literaturi te mnogim objavljenim i neobjavljenim arhivskim izvorima.
Pritom često citira iscrpne odlomke iz novina, dokumenata, zapisa i pisama pružajući tako sugestivan uvid u jezik, karakterizacije i atmosferu koji su okruživali osobe o kojima je riječ. Time je Pejić pokazao da dobro poznaje ne samo domaću i opću povijest anarhizma, nego i povijest 19. i 20. stoljeća. Osim toga, autor povijest klasičnog anarhizma u Hrvatskoj postavlja u kontekst velikih povijesnih procesa izgradnje modernih nacija i nacionalnih pokreta, kao i modernizacije, industrijalizacije i urbanizacije, naročito s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Pejić također povijest anarhizma promatra u okviru socijalizma i naročito radničkog pokreta.
Nestalna pozicija
Iako su ideje i poticaji bili ponajviše rezultat međunarodnih razmjena, matično mjesto ispoljavanja anarhistički zasnovanih ideja i akcija bilo je radničko okruženje, određeno teškim materijalnim i radnim uvjetima, primjerice radnim vremenom koje je prelazilo deset sati i snažnom represivnom paskom. Autor zato povijesti anarhističkog pokreta pristupa kao dijelu socijalizma te polazi od toga da »historija anarhizma pozitivno vrednuje tradiciju radničkog pokreta te je uključuje u sebe«.
Kako ističe Branimir Janković, naročita vrijednost knjige je u tome što je tako uokvirena povijest klasičnog anarhizma u Hrvatskoj ispisana modernim historiografskim rukopisom. To znači da se povijest anarhizma razumijeva kao heterogena, a posebno kao neodvojiv dio regionalnog, europskog i međunarodnog konteksta. Zbog toga se promatra u nužnom komparativnom ključu, te kao punopravan odvjetak jednog transnacionalnog fenomena što anarhizam neprijeporno jest.
Specifičnost anarhizma u Hrvatskoj je što – za razliku od socijalističkog i komunističkog te radničkog pokreta – nije bio pokret. Njegova pozicija je nestalna, ali je preko niza pojedinaca i razmjenjivanih ideja, odnosno recepcije i odjeka bio u konačnici, s vremena na vrijeme, ipak uvijek jasno prisutan.
U pristupu temi Pejić se komparativnom metodom i njezinim postulatima da bismo bolje razumjeli povezanost anarhističkih trendova i događaja u Europi s onima u Hrvatskoj. Razdoblje koje je odabrano, načelno između 1840. i 1939. godine, predstavlja vrijeme pojave, formiranja i nestanka već navedenog klasičnog anarhizma. U tom iznimno dinamičnom periodu, anarhistički je pokret doživljavao preobrazbe paralelno s uzletom nacionalizma, industrijalizacije, imperijalizma, kolonijalizma i totalitarnih režima. Godine 1840. Pierre-Joseph Proudhon ušao je u povijest kao prvi samoprozvani anarhist, dok je 1939. završio Španjolski građanski rat.
Sukladno tome, umnožavanje socijalističkih divergencija, artikulacije nacionalnog pitanja ili odlike industrijskog razvoja u navedenom su razdoblju krucijalni historijski momenti jasno reflektirani na sam anarhizam i njegove dionike. Kroz deset poglavlja Luka Pejić piše o historiografskom izazovu anarhizma, ideji anarhije, naciji i revoluciji, industrijalizaciji i radničkom pokretu, odjecima pariške komune, Milošu Krpanu i Stjepanu Fabijanoviću, međuratnom razdoblju i umjetnosti. Zanimljiv je podatak da je važno žarište prvih radničkih gibanja u Hrvatskoj predstavljao Osijek, koji posjeduje bogatu revolucionarnu prošlost.
Općedruštvena revolucija
Drugo središte socijalističkih radničkih aktivnosti u kontinentalnoj Hrvatskoj bio je Zagreb, a dalmatinski i istarski radnici u određenim su razdobljima održavali dinamične veze s drugovima i anarhističkim agitatorima iz susjednih zemalja, naročito Italije. U poglavlju »Propaganda djelom« autor podsjeća da je na prijelazu stoljeća počinjen niz atentata na svjetske državnike, a odgovornost za napade, u većini slučajeva, preuzeli su anarhisti bliski ideji »propaganda djelom«, zamisli da se fizičkim nasiljem nad političkim strukturama može i treba potaknuti općedruštvena revolucija.
Interesantno je i poglavlje posvećeno umjetnosti. Desetljećima, naime, mnoga imena svijeta umjetnosti otvoreno su ili diskretno pristajala uz zamisao anarhizma, bilo u pogledu artikulacije vlastitih društvenih promišljanja ili zalaganja za neku vrstu slobodne artističke ekspresije nesputane formom. Ideje Williama Godwina poslužile su kao inspiracija ljudima poput Bernarda Shawa, H.G. Wellsa i Oscara Wildea. Potonji je 1891. napisao rado citirani esej naslovljen »The Soul of Man under Socialism« u kojem se pod utjecajem anarhokomunističkih tekstova zauzeo za ukidanje privatnog vlasništva te za principe uzajamne pomoći.
U poglavlju o umjetnosti spominju se i John Cage, Franz Kafka, pogledi A.G. Matoša na anarhizam, kao i riječki književnik Janko Polić Kamov koji je u gimnazijskim danima zajedno s Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osnovao revolucionarni klub. Vladimir Čerina, i sâm konspirator te zagovornik terorističkih istupa, u knjizi o Kamovu, prvi put objavljenoj 1913. godine, piše da je on bio »jedan čudnovati anarhista, koji u stvari ne poznavaše ni elementarno od anarhističke ideologije i filozofije«.
