Koliko ste sada s vremenskim odmakom od izdavanja albuma zadovoljni »Familijom«?

– Prezadovoljan! I drago mi je što me pitate s vremenskim odmakom, jer se slika sada puno jasnije vidi, sve ono što si uradio, kad prođe tih osam mjeseci. Lakše je biti general poslije bitke, što je i prirodno. Ovaj album je bio jedan prijateljski i ne odveć ambiciozan projekt. Kao zimski praznici između dva polugodišta, Oliverovog i mog. Kao nešto između naša dva klasična samostalna albuma. Sviđa mi se što je publika s nama otkrivala pjesme, tražila koji su njihovi vlastiti favoriti, sve kao u dobra stara vremena kad smo svi imali više vremena i pažnje.

Što za vas znači familija?

– To su baba i dida, otac i mater, barbe i tete, dica, rođaci i nećaci. Uvijek ima jedan muški koji je poglavica, koji zna bolje od ostalih što treba kupiti, a što prodati. Uvijek ima jedna jaka žena koja kao pčela matica u košnici zna sve tajne o svima, ljubavne jade nećakinja, tko uči, a tko ne. Uvijek onoga tko dobro uči treba poslati na medicinu, jer je svaka prava familija najsretnija kad na obiteljskom okupljanju netko izvadi tlakomjer iz torbe i svim strinama i ujnama izmjeri tlak. Tako je kod nas na moru, a ne znam kako je na kopnu.

Po čemu ste vi i Oliver slični, a po čemu različiti?

– Dragi prijatelju, svi bi mi mogli puno naučiti od Olivera kako se živi. A posebno ja… On kad ima udicu, kutiju duvana i dvije lifte nafte da otplovi do prve punte i ode u ribolov, najmirniji je i najpametniji od sviju nas. Jednostavan i normalan. Kad bih ja uspio biti kao on, bio bih u nirvani.

Hoće li se zajednička turneja regionalno nastaviti?

– Pa, imamo dogovoreno još Skoplje, Sarajevo i Ljubljanu. To su dosta zahtjevni koncerti s dva kompletna benda i jednim muškim i jednim mješovitim zborom. Malo jest komplicirano za organizirati, ali zato je doživljaj fantastičan. I uistinu obojica uživamo u svakom trenutku dok smo na pozornici. A i prije i poslije, da budem do kraja iskren.

Prava stvar

Već nekih trinaest godina ste UNICEF-ov veleposlanik dobre volje. I od ovog albuma dio od prodaje preko INA-e ide za SOS Dječje selo. Koji su vam idući planovi kao veleposlanika UNICEF-a?

– Oliver i ja smo se dogovorili da jedan dio ide za SOS selo Lekenik, a drugi dio Centru za autizam u Splitu. Mislim da smo i mi i naša publika, zajedno, učinili pravu stvar i pružili konkretnu materijalnu pomoć potrebitima. Kad imaš dobru namjeru i to urodi plodom, čovjek se stvarno osjeća dobro i ispunjeno. To je kao neka dobra karma.

Ne radite kompromise i nikom se ne dodvoravate, a ipak su vam pjesme na top listama, albumi se dobro prodaju, a koncerti su iznimno dobro posjećeni. Možda baš zato jer ne radite kompromise? Ili je to zbog toga jer ljudi osjećaju emocije i iskrenost u vašim pjesmama?

– Ne mislim da sam popularniji i prisutniji u javnosti od mojih kolega. Razlika je što moja publika ima fokus više na glazbu i stihove nego na naslovnice. U zadnjih dvadeset godina možda sam dva ili tri puta potpisao sprženi CD. Ljudi jednostavno vole to imati u originalu i jako drže do toga da su albumi snimani u ponajboljim europskim studijima i da tu nema prevare. Ja mislim da je taj odnos uzajaman.

Najdraža uspomena

Još uvijek ste puni entuzijazma i želje za glazbenim eksperimentima. Dokle tako?

– Mislim da moraš uvijek raditi album onakav kakvog bi ti volio naći u CD shopu. Ne možeš zvati drage ljude na večeru, pa tim gostima spremiti splačine, a sebi škarpinu. Ako radiš ono što voliš i daješ drugima isto kao sebi, to mora dati ploda.

Kažu da ste jedan od posljednjih glazbenih romantičara. Slažete li se s tim?

– Ne slažem se. Ne osjećam se kao posljednji romantičar, jer ima nas još. Morate vidjeti kako to izgleda kad Vlatko Stefanovski otvara kufer da vam pokaže novu gitaru. Zrači kao hodočasnik koji se dokopao rijetke relikvije. Ili kad Urban demonstrira novu spravu u kućnom studiju. Koje je to ushićenje! Klanjam se toj sorti umjetnika.

Sjećanje na nastup za doček Nove 2009. godine na Korzu?

– Bilo je je nezaboravno! Prepun Korzo, nas dvadesetak na bini, a imali smo čak i jednu reanimaciju Laufera po sredini koncerta, što mi je jedna od najdražih uspomena.

Koji je vaš životni moto?

– Nije važno da uspiješ u životu nego da ti život uspije. To mi se izuzetno sviđa.

Publika dirigent

Pretpostavljam da ćete za doček Nove godine imati best of set listu…

– Obavezno best of. Stvarno sam imao sreće što se moja publika najviše vezala uz pjesme koje uistinu jesu najbolje. Sami su ih otkrili, a ne pokupili po top listama. Iako, kad me uhvati euforija na koncertu onda se uopće i ne držimo ni set liste ni dogovora, nego nas publika nosi sa svojim raspoloženjem. I to uvijek ispadne najbolje. Najdraže su mi situacije kad smo bend i ja orkestar, a publika dirigent. Volim tu interakciju.

Poruka i čestitka čitateljicama i čitateljima Novog lista?

– Vama Riječanima u zadnje vrijeme sve ide od ruke. Dobili ste prijestolnicu kulture, osvojili jesensku titulu u nogometu i bezbroj drugih dobrih vijesti. Želim vam da budete grad u kojeg se dolazi, a ne grad iz koji se odlazi put Njemačke, Kanade, Irske. Želim vam da budete grad u kojem vrijedi ostati!