Zrakoprazan politički prostor nastao dugotrajnim čekanjem na formiranje vlasti, a kojeg ovaj put javnost ne puni histerijom i panikom kao prije godinu dana, ispao je dobra prilika da se u fokus pažnje opet vrati – abortus. Odnosno, da na principu referenduma o ustavnoj zabrani homoseksualnih brakova, »civilno društvo« uzme krunicu i stvar u svoje ruku i počne polako osvajati teren – pažnju medija i šire javnosti za fenomen koji dosad nije bio ni u petom, a kamoli prvom planu.

Stvar je svakako uspjela, evo uzbunio se i Ustavni sud, a i političke stranke koje računaju na konzervativnije birače počinju svoj oprezni hod po jajima kad pričaju u moljenjima pred bolnicama i cijeloj toj stvari s abortusom koji se baš poput prava seksualnih manjina, vratio u politički opticaj kao u najmanju ruku kontroverzno pravo žene s ciljem da ga se prikaže kao – ubojstvo. Koje će se, jednog lijepog dana, koji još eto nije uspio svanuti ni u Varšavi, kažnjavati višegodišnjim boravkom iza rešetaka.

Javna hajka, a ne molitva

No, čak i ako bi zakon stavili na stranu (što, recimo uredno u ovom slučaju rade hrvatske državne institucije, od MUP-a nadalje), pitanje je i moralne opravdanosti ovakvog vjerničkog napada na žene koje su odlučili konzumirati svoje, još uvijek zakonito i ustavno, pravo na planiranje obitelji. Pobačaj teško da je ikome laka odluka, a prisutnost nekog (tko se pritom između redaka poziva na svevišnji autoritet!) tko želi u posljednjim trenucima utjecati na takvu odluku, direktno je i ogavno uplitanje u nečiji privatni život – i to u prilično neugodnoj situaciji.

Koliko su grupe molitelja zapravo skupine za javnu hajku pokazuje i primjer čuvenog »dočeka kraljevne«, kad su se po društevnim mrežama organizirali na moljenje ispred vukovarske bolnice jer su dobili informaciju da iz okolice Vukovara na pobačaj dolazi jedna žena. S ovim slučajem bavi se DORH.

O svijesti spermija i komunizmu

Uz rad na terenu, radi se i na ideološkoj supstanci, pa se tako kroz medije pokušava objasniti ispravnost i moralna superiornost (pred)bolničkih molitvenih bdijenja protiv abortusa. E tu se tek da čuti doista opasnih pseudoznanstvenosti gluposti, uvijenih u formu pokušaja argumentiranog i neostrašćenog razgovora o biti problema. Batarelo tvrdi isto što i zagovornici globalnog križarskog pohoda na abortus. »Znanstveno nema rasprave kad počinje život, to se jasno zna. Ne bismo smjeli biti intelektualno lijeni i odbaciti te stvari. Srce počinje kucati već sa 22 dana«, kazivao je prošlog tjedna na N1 argumentirajući potrebu da se komunistički zakon o pobačaju uskladi s Ustavom (koji garantira pravo na život svakom ljudskom biću). Pa u svjetlu Batarelovih »znanstvenih« tvrdnji, vi vidite kakva je budućnost pravu na pobačaj.

No, kad se verbalni trikovi rasvijetle i fokus rasprave izoštri, dosta toga ipak postaje jasnije.

Naime, živa nije samo oplođena jajna stanica. Ona je živa i prije nego što pobjednički spermij uđe u nju – živi su i svi ti deseci milijuna spermija koliko ih ima u jednoj prosječnoj ejakulaciji. Žive su i milijarde bakterija i jednostaničnih organizama koje udahnemo ili raščešljamo, otuširamo, pregazimo, pojedemo, izlučimo – svakog dana.

Što se tiče srca koje kuca u 22 dana starog embrija – srce ima i većina životinja koje se nalaze na svakodnevnom meniju većine ljudi. Je li sljedeće moljenje pred klaonicama? Mesnicama? Konzumom?

Ukoliko Batarelo nije htio tek prizemno i pogrešno manipulirati terminama poput života ili rada srca (a očito da jest, makar dijelom), onda treba precizirati i reći da je mislio na život ljudskog bića. No, ono što razlikuje ljudsko od ostalih bića nije oplođena jajna stanica. Ni rad srca. Već prije svega svijest – koja se, kako kazuje znanost, razvija sa razvojem mozga. Koji zapravo počinje u desetom tjednu trudnoće. Nakon tog tjedna, gle slučaja, baš je u »komunističkom« zakonu pobačaj dozvoljen samo pod posebnim i strogim uvjetima.

Jasno, Batarelo i ekipa mogu vjerovati da se svijest stvara kad se spoje spermij i jajna stanica. Netko drugi može propovijedati i da spermij ima svoju svijest, pa može istomišljenike okupljati na molitvenim bdijenjima pred farmama servera koji »vrte« porno stranice. Samo se pritom ne mogu pozivati na znanost.

Reklamirajte kondome

Ne treba ovdje živjeti u uvjerenju da su Batarelo i cijela konzervativna ekipa doista duboko zabrinuti za opstanak oplođenje jajne stanice i život nerođene djece. Jer, da je tako, da je svetinja život – koji počinje oplodnjom – pa upravo bi njegov Vigilare i cijeli buljuk katoličkih udruga zagovarali baš ono protiv čega se svim silama bore – seksualnu edukaciju i kontracepciju.

Jer, ako nema oplodnje – nema problema. Ukoliko netko želi dijete, neće gutati tablete, pa uglavnom neće ni biti potrebe za pobačajem. Ukoliko se mladi žele sigurno upustiti u seksualne odnose, bilo bi lijepo da o tome nešto nauče i u školi, a ne samo kod kuće, na vjeronauku ili na internetu. Jer, ako ih u školama možemo učiti kako graditi raketne motore, ili pisati knjige, pa valjda ih možemo naučiti i odgovornom seksualnom ponašanju.

Bilo bi, dakle, logično, da upravo Batarelo i ekipa organiziraju javne skupove na kojima se dijele kondomi i pilule za kontracepciju. Naravno, ne one za dan poslije, jer se ne uklapaju u njihovo vjerovanje o početku ljudskog života.

No, oni se iz petnih žila bore i protiv kontracepcije i školske seksualne edukacije. Iako izostanak jednog i drugog vodi do neželjnih trudnoća i nerođene djece.

Pa u čemu je, dovraga, stvar?

U slobodi.

Konzervativnim udrugama koje se temelje na nadzemaljskim i ovozemaljskim autoritetima sloboda pojedinca izaziva alergijsku reakciju. Ona propituje Istine, slabi poredak i slabi naciju (zato ćete teško vidjeti šampione konzervativne misli kako sa škarama u rukama režu žilet žice koje brane izbjeglicama ulazak u ovu ili onu državu). Sloboda pojedinca je tako prokleto nepredvidiva i uznemirujuća. A seks, slobodan seks, je pritom jedan od esencijalnih i najzavodljivijih oblika slobode.

Ako ti Autoritet ne može gledati u postelju, e onda ćeš mu lakše zalupiti vrata i na drugim područjima života. Jasno, vrijedi i obrnuto.

I ne radi se stoga u priči o pobačaju o bitci za pravo na život. Radi se o bitci za pravo na slobodu. Kako stvari stoje, nije uopće više sigurno hoćemo li je moći dobiti.