Književni smjer zove se, kažu, psihološki realizam. Njegov začetnik, Anton Čehov, veliki ruski književnik s prijeloma pretprošlog u prošlo stoljeće, u svojim dramama nije koristio tipične dramske sukobe, nego bi sve što se u njima zbivalo proizilazilo iz psiholoških stanja i emocija likova. A jedan od glavnih mehanizama radnje bio je protok vremena.

Čehov je, pak, današnjoj svakodnevnici, prikopčanoj svake sekunde na krvotok interneta, najpoznatiji po – pušci. Odnosno, po izreci da će puška koja je prikazana u prvom činu, sigurno opaliti u posljednjem.

I tu se odjednom, s priče o ruskim klasicima, stropoštavamo nasred Hrvatske danas, u kojoj će Božo Petrov i Andrej Plenković svečano objaviti vlastite političke zaruke i formiranje zajedničke Vlade. A na zidu iza njih okačena je duga cijev koja čeka da glavni mehanizam radnje odradi svoje. S tom razlikom da je, za razliku od kazališne predstave, u životu gotovo nemoguće unaprijed odrediti kad će točno doći – posljednji čin.

Pušku je na zid okačio na početku njihove zajedničke priče upravo Andrej Plenković, prvi čovjek buduće Vlade, ovog tjedna s nekoliko svojih akcija i izjava. Radi se, naime, o potpisima. Plenković je, vjerojatno želeći dodatno pritisnuti Most da se završe pregovori, marno prikupljao potpise s kojima treba po mandat za sastavljanje Vlade kod predsjednice u ponedjeljak.

Da je stvar shvaćena vrlo ozbiljno, pokazuje i odluka da u HSS, po potpise onih koji su (vele na samo sto dana, ali nekako je teško povjerovati) napustili političko jato u kojem su izašli po glasove birača, pošalje (i dalje?) prvog stranačkog operativca Milijana Brkića. S potpisima koje je prikupio, a više ljudi iz HDZ-a je, osim njega, ustvrdilo da ih imaju dovoljno za dobivanje mandata, mahao je zatim (verbalno) posljednjih dana čekajući odluku družine Bože Petrova.

Kako je ponuda funkcija ipak bila solidno velikodušna, Most je prihvatio ulazak u novi koalicijski pokušaj sa „stožernom strankom svih Hrvata“, kako sami sebi često tepaju na Trgu žrtava fašizma.

No, ni ovaj pokušaj najvjerojatnije neće doživjeti cijeli mandat. Zbog puške koju je Plenković ritualno okačio na zid.

Naime, nije ništa čudno da u Mostu nakon svega što se događalo ove godine, baš i nemaju previše povjerenja u HDZ i njihove mijene koje se uglavnom svode na – promijenit ćemo samo čelnika, a onda po starom. Skupljanje potpisa mimo Mosta, u samom finišu pregovora, a onda i javno pozivanje na tih 76 parafa sasvim sigurno nije povećalo međusobno povjerenje. A s narušenim povjerenjem je užasno teško raditi i onako gadno kompliciran posao vođenja jedne države.

Štoviše, ta puška, tih 76 (ili više) imena na koje Plenković može računati mimo Petrova, ostaje na zidu i dalje. Ona nije skinuta, razmontirana i poslana na rezalište. Što kad se prvi put dva koalicijska partnera koja će za koji sat šampanjcem zaliti sporazum – pokače? Što ako se ne budu nikako mogli dogovoriti oko državnog proračuna? Što ako HDZ bude inzistirao na tome da se isplati koja milijarda bankama kako se ne bi dalje s njima naganjali oko franka? A Ina?

U svim tim slučajevima će Boži Petrovu, makar samo u njegovim unutarnjim psihološkim stanjima, biti u lice uperena puška kojom je Plenković mahao ovog tjedna. „Ako nećete vi, ima tko će nas podržati u Saboru“, logika je koju se ne mora ni izgovoriti.

U američkoj popularnoj kulturi postoji izraz „shotgun wedding“; kad se mladence pod prijetnjom vatrenog oružja natjera na brak jer je beba već na putu.

Takvi brakovi u stvarnom životu ponegdje i uspiju. U politici, međutim, kad protok vremena pokrene radnju, puška na zidu postaje polagano glavni lik drame. A metak je, zapravo njih 76, ne zaboravimo, već u cijevi.