Nagrađivani igrani film »Ustav Republike Hrvatske« premijerno je riječkoj publici prikazan sinoć u dupkom punom Art-kinu Croatia, uz prisutnost redatelja Rajka Grlića, scenarista Ante Tomića i glumice Ksenije Marinković. Ako film promotrimo kao još jedno ukazanje hrvatskog queera na velikom platnu, doći ćemo do zaključka da ono očito ne može proći bez cipelarenja, pendreka i smrti, jer živimo u ubij-pedera-pička-ti-materina-komunistička vremenima. Čak i kad nas poput »Parade« taj queer pokušava »zabaviti« rodnim i nacionalnim stereotipima, on će završiti smrću.

Zato je nekakava hrvatska varijanta filma »Laurence Anyways« Kanađanina Xaviera Dolana čisti no-way. Možda ćemo i to jednom doživjeti kad nam premijer bude nalik Justinu Trudeauu. Zato nam se u queer domeni i događaju filmovi a la »Fine mrtve djevojke«, u kojima Matanićev Zagreb poput Grlićeva Zagreba u filmskoj adaptaciji istoimene knjige Ante Tomića, postaje neugodno i nimalo lijepo mjesto za život. Jer Grlićev lik profesora povijesti (Nebojša Glogovac), koji u večernjim satima gluvari Zagrebom u majčinim elegantnim haljinama poput neke sablasti, dok u ormaru čuva očevu ustašku uniformu, nema ništa od »drag« pulsacija koje su emanirale putnice Priscille, kraljice pustinje, već je bliži transvestitu Jacquesa Nolota u filmu »La chatte a deux tetes« (Mačka s dvije glave), koji poput sablasti gluvari pariškim Pigalleom. No dok će Nolotov lik završiti u gay porno kinu na porciji brzog oralnog seksa, Grlićeva noćna šetnja sablasnim Zagrebom završit će na hitnoj, nakon što je doživio bliski susret ubij-pederske vrste s teen bandom koju predvodi dobrostojeći sin saborskog zastupnika.

Ustaša u suknji

Ali Glogovčev lik profesora Vjeke Kralja, koji u večerenjim satima postaje kraljica Katarina, miljama je udaljen od transvestitskih polovnjača koje susreće Dolanov Laurence. Iza njegove šminke krije se ustaša u suknji i »žestoki Hrvat« (»Vi ste lijepa žena. Niste se baš morali udati za Srbina«, kaže on susjedi). Kao da ste Hasanbegoviću i Glasnoviću stavili periku, suknju i ruž za usne. On je jedan od onih finih i građanski pristojnih hrvatskih uljuđenih intelektualaca, može i Banac s perikom, koji iz svog salona čiji su zidovi načičkani knjigama, tek toliko da vidimo koliko je pametan, bljuje svoje nacionalističke umotvorine za »Pola ure kulture«, ali ostavlja sirovinama da umjesto njega obave prljavi (ratni) posao. Jer Grlićev komad prepun je kontradikcija. Lik Vjeke/Katarine, kojem nacionalizam i ustaštvo služe kao obrambeni mehanizam i egzorcizam trauma iz prošlosti, kad ga je milicija skidala do gola, jukstaponiran je liku policajca Srbina (Dejan Aćimović, izvrstan), koji postaje simbol tolerancije, a kojeg profesor priprema za ispit iz Ustava Republike Hrvatske. Ako niste znali, to je jedna tanka knjižica u kojoj piše sve ono čega se naši političari ne pridržavaju.

Život je lijep

I dok Glogovac u liku transvestita igra na narkotiziranu teatralnost, uz tek povremene teatralne proplamsaje emocija (sjećanja na njegovu vezu s prerano umrlim čelistom koji je bio »moj sve«), mumija njegova oca o kojem se on brine postaje inkarnacija ultimativnog Zla, u jezivom spoju hanekeovske »ljubavi« i groteske koja priziva teatar Brezovca i Frljića, a koja će kulminirati dolaskom časne sestre i patera Tome, dok otac amputiranih nogu leži u krevetu odjeven u ustašku uniformu, okružen portretima Pavelića, Tuđmana i Šuška. A tu su i cameo ukazanja suca Čede Prodanovića i »policajca« Zorana Pusića kao člana ispitivačke komisije, koji su filmu ubrizgali malo kulerskog štiha.

No iako pištolj koji ćemo ugledati u uvodnom kadru priziva dobru staru čehovljevu pušku iz prvog čina, Grlić ipak vjeruje da je »život lijep«, ali s prijetećim pogledom Kaptola u drugom planu. I ako ste mislili da neizostavna Ksenija Marinković (nanovo sjajna, sada u ulozi policajčeve žene) neće nešto fino pripremiti, ili da neće staviti onu istu kacigu koju je već nosila u filmu »Sve najbolje«, onda ste se prevarili. Njeni njoki naprosto su prvoklasni.