VENECIJA Kako to obično biva, najnoviji genijalni film Lava Diaza »Ang Babaeng Humayo« (Žena koja je otišla) ostavljen je za samu festivalsku završnicu, kad smo već svi bili pomalo umorni, iako film traje samo tri i pol sata, što je pristojna minutaža u odnosu na njegov prethodni komad »Uspavanka za tužni misterij«, prikazan na ovogodisnjem Berlinaleu, koji traje preko šest sati. Priča je to o ženi koja, optužena za ubojstvo koje nije počinila, izlazi iz zatvora nakon trideset godina i vraća se u svoj grad u kojem više ne poznaje nikog, kao što je nitko od uže obitelji nije ni posjećivao dok je bila u zatvoru.

Svijet koji ona susreće po izlasku iz zatvora je svijet aliena, poput uličnog prodavača i transvestita koji tetura mračnim ulicama u cipelama na platformama opasnim po život. Muž joj je u međuvremenu umro, a nakon kraćeg hladnog susreta s kćeri, pokušava pronaći i sina. No ubrzo će otkriti da ipak postoji nešto što se nije izmijenilo, a to su moć i privilegije filipinske društvene elite, inkarnirane u njenom bivšem ljubavniku Rodrigu Trinidadu, koji joj je namjestio zločin zbog kojeg je nedužna završila u zatvoru. Da bi ironija bila veća, i on je postao svojevrsni zatočenik vile pretvorene u blindirani kavez, nakon što se na Filipinima krajem devedesetih zaredala serija otmica.

No njegovoj bivšoj ljubavnici ta histerija koja je zahvatila filipinsko društvo pomaže da lakše pripremi plan osvete. Zato arogancija tog istog društva dobiva najsumanutiji klimaks u sceni u kojoj svećenik oslobađa Rodriga od grijeha nakon što mu se on ispovijedio. Ipak, najbolje dionice ostaju one u kojima se Diazova heroina druži s transvestitom Hollandom koju je njegovala nakon što je doživjela bliski susret brutalne vrste s grupom homofobnih nasilnika. Jer kao što je Mostra započela mjuziklom (»La La Land«), tako i završava, sumanutom scenom Diazova filma u kojoj Horacia i Hollanda izvode numeru iz »Priče sa zapadne strane«. Neodoljivo.

Slabi Kusturica

Uz Diaza, filipinsku završnicu Mostre obilježio je sumanuti komad Bradleyja Liewa »Pjevati na grobljima« o filipinskom rockeru čiji se imidž doima kao oronuli spoj Willema Dafoea, Toma Waitsa i Bareta, a čija je kasnija karijera svedena na nastupe u opskurnim klubovima Manile i usamljene solaže na grobljima tijekom kojih ga »prate« bivši članovi njegova benda sahranjeni u grobovima koje on posjećuje.

Na najnoviji komad Emira Kusturice »Na mliječnom putu«, koji je zatvorio konkurenciju Mostre, ne treba trošiti previše riječi. Možda će dio medija na ovim prostorima u njegovu ukazanju na venecijanskom Lidu otkriti fini materijal za turbosenzacije. No kako je to ironično prokomentirala srpska novinarka koja je stajala ispred vašeg dopisnika u redu pred dvoranom uoči projekcije njegova filma: »Noćas nisam mogla da spavam od uzbuđenja i stalno sam pila sedative«.

Naravno, Kusturica više nikog ne zanima niti uzbuđuje, pa su ga ignorirali svi jaki festivali, od Cannesa do Toronta. Ugostila ga je eto Venecija, možda zato što je tamo davne 1981. osvojio Zlatnog lava (»Sjećaš li se Dolly Bell«).

A možda i zato što mu u filmu glumi Monica Bellucci. No »Dolly Bell« pripada nekim drugim, ljepšim vremenima Kusturičine karijere, kad je doista snimao velike filmove. U ovom najnovijem pretvorio se u karikaturu samog sebe, sveden na seriju histeričnih i bombastičnih scena i partitura (za potonje je zadužen njegov sin Stribor), koje prizivivaju lošeg Alana Forda (slični prosede koristio je u »Crnoj mački, belom mačoru«), s neprobavljivim ratnim kontingentom bučnih baba, hercegovačkih mljekara koji namirnicama opskrbljuju »naše« borce, te sokolova koji kao da su izašli iz Thompsonova videa.

Suptilni umjetnik tijela

Sada se odlučio na prilično riskantnu odluku adaptacije sjajnog, u nas prevedenog, kratkog romana »Body Artist« (Umjetnica tijela) koji je napisao veliki Don DeLillo. Priča je to o umjetnici (debitantska uloga senzualne Julie Roy) koja se nakon samoubojstva muža režisera (Mathieu Amalric) izolira u unajmljenoj vili na obali. U Jacquotovu komadu vrijeme kao da je stalo i ono protječe jako sporo, iako režiser u svom autorskom minimalizmu kao da ne želi uočiti sve one DeLillove sitne stvari, već rigorozno tretira njegovu priču kao priču o duhovima koji se vraćaju, ali i kao priču o žaljenju. Iako se nanovo dokazuje kao suptilni umjetnik tijela.