Deveti Crescendo Music festival koji počinje večeras u Cresu, nudi koncerte zanimljivih bendova i glazbenika među kojima su neki dobro poznati creskoj publici, dok drugi tek prvi put stižu u naše krajeve. O programu nam je više otkrila organizatorica festivala, riječka jazz pjevačica Astrid Kuljanić koja nakon magisterija na Manhattan School of Music u New Yorku i dalje aktivno radi na razvoju svoje glazbene karijere.

– Crescendo će ovog puta trajati tri dana, a održava se na tri lokacije. Početak će biti, kao i svake godine, u ljetnom kinu u Cresu, večeras kada će festival otvoriti riječki virtuoz na dvije gitare Darko Jurković Charlie. Nakon njega koncert će održati Asaran Earth trio iz New Yorka, vokalni trio u kojem nastupam s još dvije pjevačice – Anne Boccato iz Brazila i Artemisz Polonyi iz Mađarske.

Druga večer rezervirana je za program u udruzi Ruta gdje će nastupiti The Problems iz Zagreba: Mario Bočić (saksofon), Luka Žužić (trombon), Ivar Roban Križić (bas) i Kruno Levačić (bubnjevi), a nakon njih Triggerfish, moj duo s Matom Muntzom iz Seattlea.

Tri pjevačice

Posljednja večer održat će se u Martinšćici, dvadesetak kilometara južnije od grada Cresa, u caffe baru »Timun« u kampu Slatina. U subotu će nastupiti slovensko-talijanski trio Peripheral Vision u kojem gitaru svira Marko Čepak, bas Simone Serafini, a bubnjeve Aljoša Jerič. Kao i svake godine, za scenografiju bit će zadužena udruga Ruta koja će izložiti veliku livadnu tapiseriju i kolaž slika s njihovih radionica za djecu, a Damir Silov će prikazati projekciju podmorskih fotografija te retrospektivu prijašnjih festivala »Under the Waves«.

Vi na festival dolazite s Asaran Earth trijom. Tko ga čini, kako ste se, kad i gdje upoznale, što izvodite? Europsku turneju ste počele u Sieni. Gdje ćete još sve nastupati ovog ljeta?

– Asaran je vokalna grupa koja spaja prekrasne pjesme sa svih strana svijeta. To je bend koji se može dogoditi samo u New Yorku, a činimo ga Anna Boccato iz Brazila, Artemisz Polonyi iz Mađarske i ja iz Rijeke. Pjevamo, sviramo perkusije i aranžiramo glazbu te pišemo vlastite kompozicije. Do sad smo bile u Brentonicu u Trentinu, te kod nas u Vrbniku, Opatiji, Rijeci, Ljubljani, a nakon Cresa letimo za Njemačku – imamo nastup u Kölnu, zatim u Madridu, potom slijedi više koncerata u Portugalu te Beč i Budimpešta za kraj.

Kad ste Vi u pitanju, u kojem smjeru se kreće vaša karijera? Snimili ste prvi EP. Što on donosi?

– Imala sam puno sreće da sam na magisteriju i u domu gdje sam živjela upoznala ljude s kojima sam počela ostvarivati ono što sam htjela dolaskom u New York. Dio sam vokalnih ansambala kao što su gore navedeni Asaran Earth trio ili Rosa, ženski internacionalni bend koji izvodi tradicionalnu srpsku glazbu. Kad kažem internacionalni, to stvarno znači da su članovi djevojke sa svih strana svijeta, od Indije do Kalifornije. Često nastupam i s Klazz-ma-tazz, jazz klezmer balkan bendom koji je sastavljen isključivo od Amerikanaca. Njima je naša glazba totalna egzotika – prekrasno je biti dio glazbene fluktuacije gdje nije važno odakle si, niti koje si vjere ili dobi, ništa nije važno osim ljubavi prema glazbi.

Creska tradicija

Prošle godine pokrenula sam dva projekta, jedan s Matom Muntzom, glas i kontrabas duo u kojem koristimo mnogo elektronike. Drugi je akustični kvartet Astrid Kuljanic Transatlantic Exploration Company, s harmonikom koju svira Ben Rosenblum iz New Yorka, Mat na kontrabasu i moj bivši profesor s faksa, Rogerio Boccato iz Brazila na udaraljkama. Sviramo različite pjesme članova benda i drugo što nam se dopada, u našim specifičnim aranžmanima.

S tim bendom sam u jednom danu snimila naš prvi EP na kojem se nalaze moje dvije originalne pjesme, dvije obrade creskih tradicionalnih pjesama te dva standarda jazz i brazilske glazbe.

Prvi singl ste upravo predstavili!

– Da, radi se o reggae obradi creske pjesme na čakavici pod naslovom »Oj vi mlade«. Moram zahvaliti svom bratiću s Cresa Dariju Kučiću koji je prije nekoliko godina imao strpljenja da mi otpjeva puno creskih napjeva koje prije nisam čula, ali koji su me skroz začarali. Ono što je posebno kod ovog napjeva je – ako se tekst stavi u kontekst vremena – da su žene naših krajeva još od davnina mogle birati za koga će se udati, i da se nisu žurile dok su birale. Živjela emancipacija!

Čime ste se sve bavili zadnjih godinu dana u New Yorku?

– Prošla školska godina je bila prva da sam u New Yorku bila bez školskih obaveza na fakultetu. Mislim da je to prijelomna godina u kojoj se mnogi odluče ostati nekoliko mjeseci pa onda odustanu od tog ludoga grada jer je skup, nervozan, intenzivan i poprilično brutalan. Ali isto tako je predivan, inspirativan i nudi bezbroj mogućnosti.

Glazba stvorena pokretom

U početku sam radila sve moguće poslove koji su imali veze s muzikom, ali sam nakon nekoliko mjeseci ubijanja od posla shvatila što ima, a što nema smisla raditi. Predajem pjevanje i klavir, imam privatne učenike što uživo, što preko skypea, vodim zbor u našoj crkvi u Astoriji, radim part-time na svojoj Manhattan School of Music kao kordinator centra za glazbeno poduzetništvo te nastupam u najrazličitijim projektima.

Jedna od stvari koja iskače, osim gore navedenih, je i multimedijalni projekt koji sam pokrenula sa svojim bivšim sustanarima iz International House gdje stvaramo glazbene i vizualne efekte micanjem kroz prostor. Radi se o kolektivu u kojem je statističar, ekonomist i programer iz Bolivije Pablo Crespo, povjesničarka umjetnosti Alice Andersen iz Belgije te likovna umjetnica Victoria Jones iz SAD-a.

Tako smo napravili pjesmu gdje su elektronički signali bili micanje ruke kroz prostor te dodir raznih cvjetova. Za zimu pripremamo virtualni orkestar s pripadajućim vizualizacijama – glazbenu instalaciju u kojoj će posjetitelji galerija i muzeja vlastitim položajem u prostoru te kretanjem kroz prostor izvesti svaku put novu i jedinstvenu glazbenu kompoziciju.