Senj je po proizvodnji meda ali i organiziranom bavljenju tom djelatnošću jedan od hrvatskih fenomena. U gradu se službeno pčelarstvom bavi 1 posto stanovništva – preneseno na broj stanovnika Hrvatske, značilo bi to da imamo 45 tisuća pčelara. A imamo ih samo – 12 tisuća
Put koji se na zapadnom ulasku u Otočac razdvaja prema sjeveroistoku kako bi se prečicom stiglo do Škara, odnosno prometnice što dalje vodi prema Vrhovinama i Plitvicama, na pojedinim je dionicama skoro u cjelosti zarastao u korov. Trošne kuće bez stanara, pusta polja. I onda, nekoliko stotina metara iza seoske crkve, na jednom privatnom posjedu iznenađujući prizor – set od četiri moderna kontejnera s košnicama za pčele, pravi mali pčelinji grad. Konstruirani prema najnovijim znanstvenim saznanjima ti kontejneri za razliku od klasičnih košnica maksimalno pojednostavljuju transport s paše na pašu, s lokacije na lokaciju gdje se, sudeći prema polustoljetnim iskustvima ali i brojnim nagradama koje uključuju i dva naslova svjetskih prvaka, proizvodi ponajbolji hrvatski med, onaj agilnih pčelara iz senjske udruge Drača.
Livadski med
Potpora Grada Senja
– Mi vam pripadamo u prvu četvrtinu udruga po brojnosti pčelara, a usudio bih se reći da smo po proizvodnji meda od kadulje na samom hrvatskom vrhu. Štoviše, kako su pokazali rezultati na recentnim međunarodnim natjecanjima, naši članovi Marija i Berislav Šimunović te Ivana i Drago Rončević postali su čak i svjetskim prvacima, nastavlja Žarković.
Senj je po proizvodnji meda ali i organiziranom bavljenju tom djelatnosti, jedan od hrvatskih fenomena. Gledano prema broju stanovnika, jedan je od najjačih u Hrvatskoj, a činjenica da će ovog petka proslaviti pola stoljeća organiziranog bavljenja pčelarstvom, dovode ga na sam vrh.
Nakon obilaska Žarkovićevih pčelinjih paša u Lici, vraćamo se u Senj gdje nas dočekuju članovi upravnog odbora Drače Damir Babić i Antonio Tomljanović, povjerenik udruge Željko Nekić te tajnik Tomislav Nekić. Kreće priča o senjskom pčelarstvu kroz vrijeme i posebno o uspješnom zadnjem desetljeću u kojem se počinju primjenjivati mnoge napredne tehnološke mjere. Istodobno, i Grad Senj uviđa koje sve prednosti pčelarstvo donosi tako da ga gradonačelnik Darko Nekić uvrštava u srednjoročni razvojni plan, od 2015. do 2020. godine. Potrebe pčelara se uvrštavaju i u proračun tako da im je i iz tog izvora osiguran prihod. Skroman, no senjske pčelare iznad svega raduje činjenica kako je njihov rad prepoznat, svakako i potencijal koji na nekoliko razina donose.
Strast prije posla
– Svakako da nam je drago što nailazimo na razumijevanje sredine u kojoj djelujemo, ali na prvom mjestu kod pčelara vam je strast. Nevjerojatni zanos koji osjećamo u zajedništvu s pčelama, u vrijeme dok se bavimo pčelarstvom. Jednako tako, mi pčelari možemo provesti sate i sate u razgovoru o našem hobiju, našoj strasti. Daleko iza svega toga vam je razmišljanje o novcu. Teško je to razumijeti nekom sa strane, nekom kog pčele i med ne zanimaju, ali tko jednom proba i uđe u taj posao, povratka mu nema, pojašnjavaju nam vezu između pčela i ljudi Tomislav Nekić i Antonio Tomljanović.
Ono gdje se ipak može nazrijeti korijen profesionalnog bavljenja pčelarstvom vidljivo je upravo kod pojedinaca iz Drače. Primjerice njezin predsjednik Žarković, iako su mu tek 42 godine, već 17 godina živi u svojevrsnoj simbiozi s pčelama. Dominantno školovan kao turistički djelatnik, s višegodišnjim pomorskim iskustvom na putničkim brodovima, od 1999. godine se bavi pčelarstvom. Posjeduje više od 120 košnica što je, prema njegovim riječima, još jako daleko da bi se netko mogao profesionalizirati, živjeti od pčela i meda te svih onih drugih proizvoda koji od marljivog rada omiljenih žuto-crnih »zujalica« nastaju.
– Prema ozbiljnim analizama moralo bi se posjedovati najmanje 300 košnica da bi se s pčelarstvom, kao obiteljskim poslom, moglo osigurati egzistenciju. Supruga Ines i ja, a obitelj smo i s dvoje male djece, se stoga dominantno bavimo turizmom, a med, propolis, pelud, vosak i pčelinji otrov proizvodi su koji nam značajno pomažu u osiguravanju stabilnog kućnog proračuna. Da, želja mi je dosegnuti broj košnica koji bi mi omogućio život od pčelarstva, no mislim da to neću uspjeti postići, pojašnjava nam Žarković.
Zanimljivo je i to da je njegova supruga Ines, iako je po zvanju diplomirani novinar – svoju strast također pronašla u njihovom obrtu Dvorac, odnosno OPG-u Guslice & Melnice. S obzirom da su medenu priču već dobrano uronjena i njihova djeca Šimun te Eva, je li profesionalno bavljenje medom utopija ili ipak – realnost?
Zlatna odličja
– U pčelarstvo smo uložili oko 400 tisuća kuna. Tehnički i tehnološki zadovoljavamo najviše standarde bavljenja ovim zanimljivim poslom, no kako na nacionalnoj razini još uvijek ne postoji adekvatna pratnja, nisam baš siguran da je profesionalizacija moguća. Ono što je komparativna prednost Senja, zbog čega dijelom postižemo ovako dobre rezultate, jer gdje se god naš med pojavi zlatna su odličja zajamčena, su nevjerojatno, unikatno prirodno okruženje te educirani i marljivi, predani pčelari. Kvaliteta našeg meda od kadulje je na najvišoj razini u Hrvatskoj tako da Europa nudi sve ne bi li ga osigurala u dovoljnim količinama. No tu vam nastaje problem: ovakvim, pretežito hobističkim načinom proizvodnje nemoguće je osigurati dovoljne količine kojima bi se zadovoljila redovita opskrba tržišta. Imali smo vrlo zanimljive razgovore s predstavnicima jednog trgovačkog lanca koji posluje na području Salzburga i najjužnijih njemačkih krajeva. Fascinirani su našom »kaduljom«, silno su zaiteresirani za plasman tog meda, a ni za cijenu baš ne pitaju previše. No kad su nam rekli koje su minimalne količine – nemoguća misija. Mi danas ne proizvodimo ma ni za vrlo mali postotak njihovih potreba, naglašava Žarković.
Izvozni potencijal
