Daša Drndić: Zlo je uvijek tu, samo što se pritaji kad je većini dobro

Snimio Sergej DRECHSLER / NL arhiva

Nemoćni ili nespremni da se suočavamo s vlastitim životom, upadamo u tuđe spavaće sobe, sjedamo za tuđe stolove, kusamo tuđe sudbine i tako izbjegavamo preuzeti odgovornost za ono što nam se događa u privatnoj i u društveno-političkoj sferi. Ti mehanizmi mentalne eutanazije na koju pristajemo, a koju, osim medija, provode još i pojedini »vjerski i politički subjekti«, smještaju nas u kategoriju manipuliranih retarda

Naravno da se nisam ubio, kaže Andreas Ban na početku novog romana Daše Drndić »EEG«, u izdanju Frakture, a čitatelj odmah saznaje barem dvije stvari: roman počinje tamo gdje je prošli autoričin roman – »Belladonna« – stao, a glavni je njegov junak dobio svoj glas u prvom licu jednine, kao pripovjedač.

Podsjetnik je ta knjiga na literaturu koja nije nužno les belles lettres – lijepa književnost – kako to i sama autorica kaže u razgovoru, već ona koja čitatelja tjera na angažman, na preispitivanje ne samo ideologija koje su pomogle oblikovati povijesni trenutak u kojem živimo, nego i uloge literature te načine proizvodnje teksta. Pa i onda kad čitatelj neće ići ukorak s pripovjedačem.

Andreas Ban dobio je priliku ispričati svoju priču, u prvom licu, bez posrednika. Mislite li da ste ga time udaljili od svoje biografije, s obzirom na to da dijelite neke vremensko-prostorno-psihogramske kote, ili ste mu se upravo time približili? Teško je, naime, ne primijetiti da Andreas često svoje iskaze započinje: »Ja, Andreas Ban…«, kao da se pokušava uvjeriti da je to baš on.

– Sve te priče o biografskim, autobiografskim elementima neke literarne proze postaju već zamorne. Po meni, one su apsolutno irelevantne. Važno je da li tekst u književnom smislu funkcionira ili ne. A to s naratorom u prvom licu ponekad traži mentalnu i čitalačku kondiciju, fitness. Pogotovo ako je narator istog spola kao i pisac.

U jednoj mojoj knjizi naratorici umire sestra. Poslije su me poznanici zaustavljali i izjavljivali mi saučešće. Nemam sestru, imam brata i on je živ. Možda mi je zato došao Andreas Ban i rekao, hajde, budi moj ghost writer. Pomislila sam, sad valjda neće biti nesporazuma. Ali, jok. Ne odustajete, ni kritičari, ni novinari, ni čitaoci…

Andreasov kroničar

Živimo u dobra epidemijske trivijalizacije stvarnosti i prisilnog voajerizma; u vremenu sad već zastrašujuće banalizacije i komercijalizacije života, ali i mišljenja, koje pak vodi u prilično tipizirano kolektivno ponašanje. Nemoćni ili nespremni da se suočavamo s vlastitim životom, upadamo u tuđe spavaće sobe, sjedamo za tuđe stolove, kusamo tuđe sudbine, i tako izbjegavamo preuzeti odgovornost za ono što nam se događa kako u privatnoj tako i u društveno-političkoj sferi. Ti mehanizmi mentalne eutanazije na koju pristajemo, a koju, osim medija, provode još i, blago rečeno, pojedini »vjerski i politički subjekti«, smještaju nas u kategoriju manipuliranih retarda.Pogledajte samo naslove idiotskih tekstova koji na stranicama takozvanih ozbiljnih tiskovina čitaoca udaraju među oči, a na portalima uz još dodatno animirano drmusanje ženskih guzica i sisa: »Vjenčali se Ana Ivanović i Bastian Schweinsteiger, goste će zabavljati hrvatska pjevačica«, »Jelenu Rozgu okružili nauljeni i mišićavi muškarci«, »Nives Celzijus pokazala kako uživa na moru«,»Lana Jurčević na jahti milijardera«, »Nina Badrić stigla na vjenčanje Ane i Bastiana«, »Lidija Bačić objavila seriju vrućih fotografija u bikiniju« – što je to, tko su ti ljudi, koga briga?!

Hajde da se vratim na sirotog Andreasa Bana. Pitate me mislim li da sam ga, zato što priča svoju priču u prvom licu (ali ne priča samo svoju priču), time udaljila od svoje biografije, s obzirom na to da dijelimo neke vremensko-prostorno-psihogramske kote, ili sam mu se upravo time približila?

Prvo, ni ja ne znam baš svoju cjelovitu priču, a čitalac ili kritičar još manje. Drugo, mnogi pisci sa svojim likovima dijele »vremensko-prostorno-psihogramske kote«, što nikako ne znači da su jedno. I, treće, dok vi volite riječ »kota«, u Andreasovoj knjizi, ali i u mojim knjigama, više je riječ o suterenskoj vizuri negoli o nadmorskoj visini. Uostalom u »EEG-u« ja sam kroničar – zapisujem ono što mi Andreas Ban govori, onoliko koliko mi želi reći. Željela sam i da on bude autor knjige, da njegovo ime bude na koricama, ali su me neki ljudi od toga odgovorili; sad mislim da sam pogriješila.

I u ovom romanu dokumentarno nabrajate zločine, sa i bez kazni, inzistirajući na imenima, i počinitelja i žrtvi. Što mislite zašto Andreas toliko kopa po spisima i popisima koji katalogiziraju patnju? Zato da ne poludi, da izliječi sebe ili društvo? Pitam vas kao nekoga tko s Andreasom već dugo živi, ne kao književnu (auto)kritičarku.

– Ne nabrajam ja, nabraja Andreas i on jasno kaže: »Sad već fanatično, premda za literaturu opterećujuće, znači nepotrebno, ljude opsesivno imenujem, jer sve jasnije vidim kako je to, njihovo ime, možda posljednja paučinasta nit koja ih iz sveopćeg svjetskog kaosa, iz kazana mutne i ustajale kaše – izdvaja«.

Latvija i NDH

Andreas također priča o tome kako su ljudi zaboravni, sve više, kako im moždane stanice odumiru, kako bježe od onoga što je složeno jer to zahtijeva mentalni napor i suočavanje s onim što je bilo i s onim što jest, kako baš zato što zaboravljaju, zato što žele zaboraviti, brkaju lončiće, povijesne i vlastite, kako žive laž. Ne pretendira Andreas Ban ni na kakvu mesijansku ulogu, nikoga on ne kani liječiti, on samo, u pojedinim fragmentima ove knjige, pokušava podastrijeti činjenice.Holokaust i Drugi svjetski rat opet su važni toposi romana, no jedan od naglasaka je na Latviji i latvijskim kolaboracionistima. Zašto Latvija?

– Potrefilo se, slučajno, kao što nam život nudi svakojake slučajnosti i neočekivanosti, da ne kažem smicalice. Potrefilo se da je Andreasov ujak imao veliku i tragično okončanu, nikada do kraja ostvarenu ljubav iz Latvije, svoju Fridu. (Da li je to istina ili fikcija nije bitno). Pokušavajući otkriti više o toj vezi u vrijeme Drugoga svjetskog rata, Andreas kreće u istraživanje i pritom nailazi na frapantne sličnosti između ratne povijesti Latvije i NDH. I ne samo one ratne, već i suvremene, u kojoj pojedine ekstremno desničarske skupine obiju zemalja, među kojima ima i pojedinaca u vlasti, još uvijek negiraju dijelove pogane prošlosti svoje zemlje i pokušavaju revidirati povijest.

Možda je Andreas Ban kroz tu epizodu želio reći da se povijest, ukoliko je pustimo da divlja, često vraća raspamećena, vukući za sobom svoju opasnu, zlokobnu prtljagu.

Jesu li djeca kriva za grijehe svojih roditelja? Naime Andreas Ban ostavlja Leilu zato što je frapiran pronađenim Hitlerovim odličjem u kartonskoj kutiji, skrivenim, njenog oca Arvidsa, Latvijca. Čak joj i ne daje priliku da objasni.

– Naravno da djeca nisu kriva za grijehe svojih roditelja. Ali ima različite djece i različitih grijehova. Ima djece koja pitaju, koja istražuju, koja žele znati, i ima djece koja, dakako, kad više uopće nisu djeca, ne daju se urazumiti i do smrti se identificiraju s »likom i djelom« svojih grešnih otaca. Andreas Ban ne traži od Leile objašnjenje, jer on Leilin stav po tom pitanju, kolaboracionističkom, nacističkom držanju njenoga oca – zna.

To nismo stavili u knjigu (iz određenih literarnih, ali i pravnih razloga), ali Andreas mi je pričao kako mu je Leila često govorila da je i njen otac, taj Arvids Mazais, pisac. Kad je potražio Mazaisove knjige, Andreas je vidio da, osim što se bave revizijom i falsificiranjem latvijske ratne povijesti, jednu od njih, Mazaisovu biografiju Žanisa Butkusa, latvijskog satnika u Waffen SS-u, krasi naslovnica s portretom dotičnog Butkusa u nacističkoj uniformi.

Prema tome, Leila je znala i Andreas Ban smatra da tu više nema diskusije. To je zlo koje se apsolutno ne može relativizirati. Nema malog fašizma, malog nacizma i malog ustaštva. Ako se i čini da su mali, bez brige, čim im dopustimo, oni će narasti.

Književnost i fragment

Andreas u »EEG-u« na svojim putovanjima u Rovinj, Rijeku, Toskanu, Beograd, Pariz… susreće galeriju stvarnih likova, pisaca, intelektualaca, koji su često u opreci prema dominantnim društvenim modelima neprihvaćanja Drugog. Znači li to da živimo dekadenciju mišljenja, da ljudi biraju pogrešne korifeje ili živimo iluziju da je nekad bilo bolje, da se glas prosvijećenih, tolerantnih, slušao?

– Andreas Ban susreće i šljam. Ne živimo dekadenciju mišljenja, živimo, kao što već rekoh – nemišljenje. A nemišljenje priziva niske strasti. Ono se nikakvim argumentima ne da prizvati pameti, jer pameti naprosto nema. Imali smo priliku posljednjih šest mjeseci taj horror show pratiti u Hrvatskoj i izgleda još mu nije kraj. Lavež i ludilo. Raspamećenost. A otuda, korak je do pištolja (ili plinskih boca). Nije nekada bilo bolje. Zlo je uvijek tu, samo što se pritaji kad je većini relativno dobro, kada mogu raditi i relativno pristojno živjeti. Zlo se tada povuče i čeka.

Andreas je sav u fragmentu, dokumentarnosti, bez težnje da zaokruži radnju i likove, ali ipak se često referira na kritiku koja ga zbog toga proziva, kao i onu koja mu spočitava negativno pisanje o »gradu koji mu je sve dao«. Služi li kritika, i kad je negativna, dodatnom brušenju vlastita stava?

– Andreas u knjizi i sam nešto kaže o fragmentu u životu i u literaturi: »Ovoj mojoj slagalici nedostaju mnogi dijelovi«, kaže. »Zapravo ovaj moj puzzle pun je rupa, tako da mnoge ljude u njemu ne mogu ‘zaokružiti’, pa tako ni njihovu istinu, kako to zahtijevaju glupava pisana i nepisana književna pravila. Jesam li ja zaokružen, životno i literarno, intimno i javno? Tko je ikako igdje zaokružen i treba li biti ‘potpun’ i zaokružen da bi postojao, da bi živio – ispunjeno i zaokruženo? Neviđene budalaštine«. Recimo da se s njim slažem. Osim toga, zacementiran literarni kanon, ta nakaradno nazvana »lijepa književnost«, les belles lettres, što će reći beletristika, ona najvrednija, ona najvišeg književnog dometa, uopće nije ni lijepa, ni utješna i takva treba ostati. Uznemirujuća.

Knausgaard folira

Stara je i sto puta ponavljanja priča kako, kad smo u kaci govana, ne osjećamo smrad. Oni koji se toj kaci primiču, bolje je vide i njuh im je oštriji. Nevolja je u tome što izvan kace, ti koji joj se primiču, teško mogu preživjeti; što oni u govnima postavljaju uvjet, imperativ – ili uskoči, ili idi. Kritika je melem za odraslu, zrelu dušu. Osim što je ljekovita, ona daje snagu. Ona otrežnjuje. Onima koji znaju i žele misliti, otvara putove. Jer utabane staze s vremenom se urušavaju. Osim toga – dosadne su, predvidive.I opet u vašoj knjizi ima dijelova koji su zamišljeni kao samostalni, no za razliku od »Belladonne«, gdje su popisi u džepićima, ovdje su ti dijelovi stidljivo naznačeni »ikonicama«. Ogorčenje time ste i objavili unutar knjige, što je zgodan metatekstualni ficlek, ali govori li to i o aktualnom, sve skromnijem našem izdavačkom trenutku? – Evo nas ponovno kod fragmenta. To su ikonice kuverti u kojima su storije koje se vezuju za Andreasovu priču, ali bi se mogle i premještati naprijed-natrag, kako kome odgovara, ili se uopće ne moraju čitati. Andreas Ban je pričao, ja sam bilježila. On bi rekao – »Samo da ti kažem, sjetio sam se«, a ja bih otvorila omotnicu i taj, kako velite »ficlek«, odložila za poslije. Ne radi se samo o sve skromnijem izdavačkom trenutku, radi se prije svega o potrebi, i mojoj i Andreasovoj, da se razbije osificirana forma koju većina (i pisaca i čitalaca) po inerciji slijedi, a koja sad sve manje govori. Radi se o potrebi da se knjiga oživi, da postane artefakt, višeslojno, intertekstualno i multidisciplinarno djelo. Da se u literaturu unese malo živosti, malo neposluha, malo vedrine – sad, kad riječi gube snagu, kad cure kao otopljeni sladoled. Možda se oni koji balave nad raznim trećerazrednim škrabotinama donekle trgnu i uhvate u »zamku«.

Andreasu se ne sviđa Karl Ove Knausgaard i njegova dokumentarnost. A Daši Drndić?

– »Skinula« sam s interneta svih šest njegovih knjiga na engleskom. Nije to nikakva dokumentarnost. Knausgaard folira, fingira dokumentarnost, izmišlja, što je po meni sasvim u redu, tko voli, nek’ izvoli. Raja se navukla, njena isprazna voajeristička glad je podmirena, a Knausgaard sve u šesnaest prodaje svoje knjige. Meni su te navodno minuciozne konstrukcije falš, narcisoidne i naprosto dosadne.

Andreas često ne želi ispričati rukavac neke priče, ironično izričući da to radi zbog kritika o fragmentarnosti koja opterećuje naraciju. Iako se prema kraju »Belladonne«, gdje se čitateljstvu obraća sin Leo u prvom licu, moglo očekivati da bi priča mogla ići i tim putem, upravo Andreasovi rukavci s porukom o mogućem naknadnom otvaranju nude mnoge nove mogućnosti pisanja. Ako nije prerano već pitati, hoće li biti nastavka i kakvog?

– Nešto će biti. Nastavak čega? Fragmenta? Kojeg fragmenta? Andreas ne dovršava svoje priče, iz njih izviru druge nedovršive storije. Nema kraja. Eto kako se može igrati s fragmentima. Fragmenti su beskrajni. Kao i vrijeme. Tu je Adam Kaplan, tu je Albanija, tu su samoubojstva, i neke ljubavi su tu, mnoge nepravde i sitna, kukavna, da ne kažem pogana, ljudska duša.