Tonči Huljić bit će gost na koncertu Petra Graše u Areni / Arhiva NL
Živim za sada, ne živim od prošlosti jer od prošlosti se ne živi, niti lamentiram o njoj, nego sam samo užasno ponosan na nju. Ne znam čovjeka s toliko nagrada, s toliko prodanih CD-ova u zemlji i svijetu
Pulsku Arenu 27. srpnja čeka veliki koncert na kojem će zapjevati Petar Grašo, a njemu će se pridružiti Tonči Huljić i Madre Badessa. Huljić je poznat kao skladatelj i izvan granica Lijepe Naše, čovjek koji je napisao mnoge pjesme koje su popularne u Hrvatskoj i u svijetu, ali je lansirao i mnoge karijere. Uz njegovo ime veže se uspjeh grupe Magazin, ali i Maksima Mrvice te mnogih drugih. U Madre Badessi okušao se i kao pjevač što ćemo čuti i u Puli. Trenutno miruje i skuplja snagu za pulski nastup, ali iza njega i ispred njega su mnogi projekti na kojima radi.
Bog, lavur, iće i piće
Prije svega, što je to badeša?
– Madre badeša je glavna časna sestra u samostanu, odnosno njegova nadstojnica. Međutim, u prenesenom značenju to znači osoba koja je svakom loncu poklopac, koja se uvijek pravi najpametnija. Cijeli taj moj projekt zamišljen kao jedna introspekcija, zavirivanje u dušu malog običnog čovjeka koji ima svoja životna pravila, koja su apsolutno suprotna od svega onoga što je danas u ovom globalizacijskom svijetu prisutno. On osjeća da je najpametniji, da jedino on zna sve i da se vodi onom logikom života »Pojist, popit, nešto povalit i otić na ribe« i da je to cijeli smisao života, da vam bude lipo. I zato sam tako tu jednu životnu filozofiju na neki način afirmirao kroz te pjesme »Ja sam rojen da mi bude lipo«, »Guštam«, »Kakvi sam ja kralj« itd., koje na simpatičan i nepretenciozan način raskriljuju i način razmišljanja i psihologiju čovjeka koji je iz ovih krajeva, naših krajeva, domaćeg čovika (zato kaže u pjesmi »Papak« da je »duša čovika«) i jedan soj ljudi koji nažalost odumire.
Nije li to stereotipno? Govorite na takav način o tim ljudima koji mogu predstavljati Dalmatince, kao da bi se, ne znam, samo odmarali?
– Ne, ne radi se uopće o odmaranju nego o normalnom životu. To su ljudi koji žele da civilizacija malo zastane, ljudi koji se ne snalaze u ovoj civilizaciji, to je njihov otpor. To je zapravo normalan život. Nitko od njih ne bježi. Film koji sam napravio se zove »Bog, lavur, iće i piće«. Koja su ta tri osnovna postulata može se vidjeti na mojem best of albumu na kojem ima taj nagrađivani igrani 33-minutni dokumentarac koji se zove »Tonetov život ili Bog, lavur, iće i piće«. To su postulati moje rodbine, očeva vuče porijeklo s Hvara, mamina s Krka i meni je barba za doručkom jednom fino objasnio »Imam tri pravila. Na prvom mistu je Bog. Na drugom je lavor, odnosno rad, a na trećem su iće i piće«. Znači da nitko od njih ne bježi od rada, pače cijela moja porodica je patila od poremećaja viška energije. To je nevjerojatno, ali to je stvarno poremećaj. Oni su morali stalno raditi i ako bi stali u roku od 48 sati bi umrli. Morali su se stalno što se kaže tarmat, trošiti – kopati, saditi, obrezivati… Stalno su morali biti fizički aktivni. Ja imam taj opseg energije i zato radim nekoliko projekata paralelno.
Ja sam izliječeni control freak
Izgleda kao da ste ipak došli do granica energije jer ste rekli da će nastup na koncertu Petra Graše u Puli biti vaš jedini ovog ljeta. Što vas je toliko izmorilo?
– Iz Pule odlazim u Kitzbuhel na ljetovanje s prijateljima, deset dana u planine. Imam i neke godine, to je broj jedan. Pod broj dva, 4. listopada imam premijeru mjuzikla i većinu kolovoza provest ću u Zagrebu u Lisinskome na probama za mjuzikl za koji se rade intenzivne probe. Neke pjesme treba nadopisati, neke izbaciti, promijeniti neke scene i to me dosta zaokupilo i pogotovo uspjeh tog mjuzikla. Nakon tri godine što obećavam moram završiti ploču Jelene Rozge, moram Graši napraviti ploču i to sve do kraja godine. U travnju sam otkazao dogovorene nastupe jer sam si rekao da moram stati, nemam namjeru raditi, a najavljivali su i prevelike vrućine pa stvarno nemam namjeru još i putovati. Jednostavno mi treba malo se okrenuti samom sebi. Nedavno sam rekao da bih za godišnji odmor volio otići barem dva mjeseca u samostan i kontemplirati. Mozak jako troši i treba razmišljati, napraviti strategiju zašto neka pjesma mora biti ovakva, hoćemo li promijeniti tekst, jesu li se ljudi zasitili ovoga, kako ćemo usmjeriti ovo… Ispred mene je niz projekata, još nisam završio glazbu za sapunicu koja treba krenuti na RTL-u. Ne znam osobu koja godišnje radi toliko glazbe koliko ja radim, čak niti u svjetskim razmjerima.
Kada radite, jeste li control freak, da volite imati sve pod kontrolom ili ponekad prepuštate drugima da nešto učine?
– Zadnjih godinu dana počeo sam derogirati sve više stvari na svog sina. On mi je velika pomoć i vjerujte, ja na toliko frontova djelujem da je to teško opisati. On se sam polomi trčeći i završavajući samo birokraciju i ostale stvari a usto je i sam kompozitor, da ne stigne ništa drugo raditi. Ja sam izliječeni control freak.
Poznat ste kao skladatelj, ali kako vam je biti pjevač?
– Joj, očajno! To je ogromna odgovornost, to je strašno i zato jako pažljivo biram nastupe. Ljudi me doživljavaju u drugom svjetlu, kao jednog masterminda i sad ja dođem i pjevam i oni bi to platili. Prvo sam se našao u bizarnoj situaciji da moram pamtiti tekstove, drugo pitao sam se kako će to zvučati jer pjevam specifičnim glasom. Najlakše je biti dobar pjevač, jer svi koji pjevaju, dobro pjevaju, ali da pjevaju čudno i da je to neobično pjevanje, e takvih je malo, a vidim da sve veći broj ljudi u posljednje vrijeme pjeva u falsetu, ha ha! Vidjet ćete na koncertu, ja to sve okrenem malo i na šalu, to je jedna dobra interakcija između mene i publike. Dapače, čak ću napraviti korak više i raditi koncerte na kojima ćemo biti samo ja i klavir, pjevat ću i istovremeno pričati kako su neke pjesme nastale i što sam htio s tim pjesmama, što su izvođači koji su trebali pjevati te pjesme pomislili.
Ne živim od prošlosti
Kada napravite nekakav predah, kada malo zbrajate i oduzimate sve što ste napravili, što osjećate?
– Znate što, netko drugi na mom mjestu bi vjerojatno tražio da ga nose u nosiljkama i hlade palminim lišćem. Ja sam čovjek koji se ne osvrće na prošlost. Od ljudi pamtim samo ono dobro, a zlo zaboravljam. Ne analiziram previše ljude zato jer sam siguran da sa svojim talentom i radom mogu pobijediti u svakoj situaciji u kojoj se mogu naći. Živim za sada, ne živim od prošlosti jer od prošlosti se ne živi, niti lamentiram o njoj nego sam samo užasno ponosan na nju. Ne znam čovjeka s toliko nagrada, s toliko prodanih CD-ova u zemlji i svijetu, u zemlji onoj koja je bila veća i u ovoj zemlji koja je manja pa će onda opet biti veća kao dio Europe. Ne znam da je itko bio na prvom mjestu Billboarda nekoliko puta. Iz Hollywooda su me tražili šest mjeseci, nisu znali kako da dođu do mene, neki dan su me našli da bi otkupili glazbu od mene i Ryuichi Sakamoto koji je oskarovac itd. Meni je sve to nekako normalno. Možda sam prekasno našao duhovnost i danas se za te stvari ipak moram zahvaljivati Bogu, a nekad sam mislio da je to samo mojih ruku djelo. Netko ti ipak da talent, da ti tu ženu, djeca su ispala kako su ispala. Neobično sam ponosan ma sve to što sam stvorio i htio bih samo pametno i mudro ostarjeti.
Vratimo se na Madre Badessu. Čini mi se da volite raditi spotove?
– Marijo Grabovac iz Gitak TV-a nam je radio spotove, on mi je radio i film, a super mu je ovaj novi spot »Amico mio goodbye«, jako je emotivan. Pogledao sam ga samo jednom i nemam ga namjeru više gledati, a i dirnuo je sve koji su ga pogledali. To je spot bez zafrkancije, urađen bez tog specifičnog humora i s dubokom porukom.
Prošli ste sve i svašta pa pretpostavljam da kada dolazite u Arenu nemate nikakav strah ili ipak imate?
– Nemam strah, nikakav. Zadnji put u Splitu smo imali 12 tisuća ljudi, bili smo i u Zagrebu, a ovdje će doći onoliko ljudi koliko nas u Istri voli. Puno nas pozivaju iz Istre, a ja nisam nigdje nastupao baš zbog ovog koncerta. Sve sam prolongirao iza promocije mjuzikla. Imam stav da nas ljudi vole ovdje, da vole Grašu, njega slušaju 20 godina, mene 40, pet godina slušaju Madre Badessu. Često me zovu, ja pjevam na jeziku koji se ovdje razumije. Vjerujem da će biti dobro i da će biti puno.
