Foto EHT Collaboration
Činjenica da crne rupe ne dopuštaju probijanje svjetlosti otežava njihovo promatranje. Znanstvenici će tražiti svjetlosni prsten – isprekidanu materiju i radijaciju koja kruži strahovitom brzinom rubom horizonta događaja – oko područja tame koja je crna rupa
WASHINGTON Znanstvenici iz cijelog svijeta u srijedu predstavljaju prve povijesne snimke crne rupe, a to postignuće omogućuje globalna teleskopska mreža u projektu koji će biti ispit za opću teoriju relativnosti Alberta Einsteina.
Crne rupe su fenomenalno gusti nebeski entiteti s gravitacijskim poljima toliko snažnima da iz njih ne može izbiti nikakva materija niti svjetlo i iz tog razloga izvanredno je teško promatrati ih unatoč njihovoj golemoj masi.
Istodobne konferencije za novinare zakazane su u Washingtonu, Bruxellesu, Santiagu, Šangaju, Taipeiju i Tokiju kako bi se objavili »povijesni rezultati« projekta Event Horizon Telescope (EHT) započetog 2012., a riječ je o globalnoj teleskopskoj mreži koja omogućuje izravno promatranje ruba crne rupe.
Horizont događaja crne rupe je sferična površina koja označava granice crne rupe. To je točka bez povratka iza koje sve – zvijezde, planeti, plin, prašina i svi oblici elektromagentskog zračenja, nepovratno nestaju.
Projekt EHT cilja dvije supermasivne crne rupe u središtu različitih galaksija.
Konferencija za novinare u Washingtonu koju je sazvala Američka nacionalna znanstvena zaklada (U.S. National Science Foundation) zakazana je za 9 sati po mjesnom, odnosno u 15 sati po srednjoeuropskom vremenu i na njoj će sudjelovati astrofizičar Sheperd Doeleman, ravnatelj projekta Event Horizon Telescope u Centru za astrofiziku, Harvard & Smithsonian.
Jedna od supermasivnih crnih rupa je Sagittarius A* (Strijelac A*) – koji se nalazi u središtu naše galaksije Mliječne staze. Njezina masa je 4 milijuna puta mase našeg Sunca i smještena je 26.000 svjetlosnih godina od Zemlje. Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlo prevali u godini – 9.5 bilijuna kilometra.
Supermasivne crne rupe od njih se razlikuju, veće su i rastu gutajući materiju i radijaciju i moguće je da se stapaju s drugim crnim rupama.
Činjenica da crne rupe ne dopuštaju probijanje svjetlosti otežava njihovo promatranje. Znanstvenici će tražiti svjetlosni prsten – isprekidanu materiju i radijaciju koja kruži strahovitom brzinom rubom horizonta događaja – oko područja tame koja je crna rupa. To se naziva siluetom ili sjenom crne rupe.
Znanstvenici kažu da je oblik sjene gotovo savršen krug prema Einsteinovoj teoriji opće relativnosti. Ako se pokaže da nije tako, nešto je pogrešno u teoriji.
Znanstvenici na projektu EHT dobili su prve podatke u travnju 2017. koristeći se teleskopima u američkim saveznim državama Arizona i Havaji, kao i teleskopima u Meksiku, Čileu, Španjolskoj i na Antarktici. Od tada globalnoj teleskopskoj mreži pridodani su teleskopi postavljeni u Francuskoj i na Grenlandu.
Crne rupe, enigme našeg kozmosa
Prema teoriji opće relativnosti koju je 1915. postavio fizičar Albert Einstein, a koja je omogućila da se objasni ustroj crne rupe, gravitacijsko privlačenje »tih čudovišta« takve je prirode da mu ništa ne može umaknuti, ni materija, ni svjetlost, bez obzira na valnu duljinu. Dakle, nemoguće je izravno promatrati crnu rupu.
Osim toga, gravitacijska sila emitirana iz crne rupe tako je fenomenalna da je nemoguće reproducirati slično okružje u laboratoriju.
Znanost je definirala dva tipa crnih rupa. Prve su zvjezdane i formiraju se pri završetku životnog ciklusa zvijezde. Ekstremno su malene i pokušaj promatranja nama najbližih crnih rupa bio bi jednak pokušaju da uočimo ljudsku stanicu na Mjesecu.
S druge strane, supermasivne crne rupe smještene su u središtu galaksija i njihove su mase između milijun i milijarda masa Sunca. Počele su se formirati u vrlo ranom stadiju svemira, s galaksijama. One rastu dakle već nekih 10 milijarda godina. Pa ipak je njihovo formiranje i dalje nepoznanica.
Dvije crne rupe uočene zahvaljujući znanstvenom projektu Event Horizon Telescope su dvije supermasivne crne rupe.
Prva, Sagittarius A* (Strijelac A*) u središtu je naše galaksije Mliječne staze, udaljena 26.000 svjetlosnih godina od Zemlje. Njezina je masa 4,1 milijun puta mase Sunca. Njezin promjer je deseti dio udaljenosti između Zemlje i Sunca.
Masa druge supermasivne crne rupe je 3,5 milijarde mase našeg Sunca i 1500 puta veća je od Sagittariusa A*. Smještena je 54 milijuna svjetlosnih godina od Zemlje, u središtu galaksije M87. Mnogo je veća od Sagittariusa A*, ali od nas je toliko udaljena da kada bi bila promatrana sa Zemlje, »činila bi se manjom od Sagittariusa A*«, navodi Event Horizon Telescope.
Pod utjecajem divovskog gravitacijskog privlačenja, zvijezde koje su preblizu najprije su spljoštene, izduljene pa imještene, plin se zagrijava do ekstremnih vrućina. Plin i dijelovi zvijezda vrte se spiralno oko crne rupe i ona ih proguta pri čemu nastane prasak ultraljubičaste svjetlosti.
»Kada crna rupa počinje usisavati masu, ta masa postane vrlo vruća, sjaji i emitira svjetlost«, kaže Paul McNamara, iz Europske svemirske agencije (ESA).
Kad već ne mogu identificirati crnu rupu, astronomi godinama istražuju obod tog čudovišta zahvaljujući fenomenima koji se odvijaju na toj granici.
