Kad govori o položaju pisca u današnjoj atrofiranoj kulturi, Delimir Rešicki rado citira mađarskog pisca Sándora Máraija koji se zalagao da se piscima priznaju dva prava – pravo na vlastitito pismo bez sluganstva bilo kojoj ideologiji, ali i pravo na vlastitu šutnju. On se tim pravima koristi otkako se osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavio kao svježi glas domaće poezije, zbirkom »Gnomi«. No, jesu li ta prava danas dostupna svim piscima? Na ovo pitanje Rešicki odgovara dozom gorke apatije.

Počnimo od naslova – zašto baš »Lovci u snijegu«?

– Zahvaljujući toj slici, koju sam prvi put vidio u čitanci za peti ili šesti razred, a kasnije i nekoliko puta uživo, doživio sam nešto neizrecivo, nešto što bi se komotno moglo nazvati mističnim iskustvom čiste, izvorne umjetničke ljepote. Njezina bijela mistika za mene još uvijek predstavlja trag čudesnoga, svjedoči, naime, o jednoj višoj povezanosti u Jedno baš svih »stvari«. Iskustvo koje tako fatalno nedostaje (ne)vremenu i kaosu u kojemu živimo, kaosu pažljivo organiziranome od strane današnjih oligarhija i nedodirljivih korporacijskih moći.

Duhovni srodnici

»Lovce u snijegu« doživljavam, prije svega, kao vrhunsku materijalizaciju vrhunaravne umjetničke epifanije, ali i spokoja u kojemu se, ponavljam, u suodnosu umjetnik/djelo/gledatelj iz trena u tren iznova događa taj čudesni spokoj koji zna da se najdublje istine ljudskoga duha i bića kriju u posve jednostavnim stvarima. »Lovci u snijegu« nisu tek još jedna u nizu od nekoliko milijuna zimskih idila, nego i danas, na zidu bečkoga Kunsthistorische Museuma, vrata kroz koja prolazimo u vlastito i opće »onostrano«, koje u virtualnome svakodnevlju više nismo u stanju vidjeti.

Naslovom nove zbirke poezije izravno ukazujete na izvor inspiracije, a osim Bruegelu, u pjesmama odajete počast i drugim duhovnim srodnicima – Blakeu, Belliniju, Kleeu, Harmsu, Gombrowiczu, Benjaminu… s filmašima i rock-glazbenicima: Tarrom, Bowiejem, Curtisom, Laurie Anderson, no posebno važnim čine mi se dva pisca – Krasznahorkai i W. G. Sebald.

– Krasznahorkai je, bar za mene, jedan od ponajboljih, ako ne i najbolji pisac današnjice, koji je jasno pokazao da globalni interes može izazvati i pisanje posve zahtjevne proze, i to na svim strukturnim razinama književnoga djela – od stilskih do tematskih. To što je baš takav pisac lani dobio prestižnu nagradu Booker izuzetno je važna činjenica. O njegovoj suradnji s Bélom Tarrom najsažetije: sinergija ova dva umjetnika iznjedrila je nekoliko remek-djela svjetskoga filma, no Krasznahorkaijeve knjige ostavljaju bez daha i onda kada nisu predlošci za Tarrove filmove.

W. G. Sebald priča je za sebe, tragični genij koji se, uz sve ostalo, bavio i prošlim i budućim ruševinama europske/zapadne civilizacije, ali, što je možda najvažnije, ruševinama ili onime što već jest ili će to postati u nama samima – još uvijek ljudskim bićima sa svojim plutajućim, krhkim i varljivim identitetima. Dijete Saturna i istinske, misleće melankolije, u svojim je knjigama velemajstorski koristio fotografije i razne druge, dokumentarne vizualne materijale.

Zablude lokalne i globalne

Posebno ste apostrofirali, na više mjesta u knjizi, i mađarskog filmskoga redatelja Bélu Tarra.

– Tako je. Još konkretnije govoreći, dobar dio pjesama u knjizi svojevrstan su dijalog upravo s umjetničkim opusom Béle Tarra, ali i umjetnicima bez kojih su nezamislivi njegovi filmovi, poput glumice Erike Bók ili kompozitora Mihály Víga. Posve eksplicitno, jedna od pjesama naslovljena je upravo njegovim imenom – »Béla Tarr«.

Kada bih stvar zaoštrio do kraja i ako svijet doista ima (samo) četiri strane, onda su te četiri strane mojega svijeta dugo bili i ostali Tarrovi filmovi »Sotonski tango«, »Prokletstvo«, »Werckmaisterove harmonije« i »Torinski konj«. Nimalo, dakle, veseo svijet, istinit i ogoljen do krajnjih granica, dojmljiv dokaz koliku još moć imaju umjetnici koji nikada ni sa čim i ni sa kim nisu sklapali koristoljubne kompromise.

Žarko Paić je na zagrebačkom predstavljanju »Lovaca…« rekao da knjiga predstavlja obračun sa svim našim zabludama.

– Žarko Paić je jedan od najznačajnijih europskih mislilaca danas. O našim bi se zabludama moglo napisati par debelih tomova knjiga, a ja ću za ovu prigodu navesti tek jednu – recimo, hrvatski stereotip o tome kako smo narod koji, eto, ne može bez kulture i umjetnosti i kako je to, uz religiju, temelj našega identiteta. To se i danas govori u državi koja za cijeli kulturni »sektor« nije u stanju izdvojiti ni jedan jedini postotak svoga proračuna, nego bešćutno smanjuje i onu sirotinju koju su kultura i umjetnost dobivale do sada! Što se globalnih zabluda tiče, najtragičnija je ona koja nam na rubu sveopćega (o)pustošenja još uvijek pokušava prodati »mantru« o (održivom) napretku i sličnim besmislicama posve tehnički, ali više ne i ljudski ustrojenoga svijeta.

Od kojih se zabluda, onda, najteže oprostiti?

– Od onih o samome sebi. Svaki čovjek nije u bitnome smislu ništa drugo doli svoj vlastiti, tašti fantazam u vječitoj kontroli globalnoga superega. Najteže je od sebe tražiti ono što tražimo od drugih; najteže je ne mrziti onda kada svi mrze; najteže je skupiti hrabrost i pobijediti vlastiti konformizam te iz temelja promijeniti cijeli svoj život i prestati ga živjeti u bespogovorno materijalističkoj, blještavoj virtualnoj grobnici koja se prodaje kao karneval i (after) party bez kraja. Ali, svemu jednom dođe kraj, zar ne?

Atrofirana politička pozornica

»Lovci u snijegu« vaša su dosad najangažiranija knjiga. U prijašnjima, bilo da se radi o poeziji, kao u »Aritmiji«, ili o prozi, kao u »Ubožnici za utvare«, bili ste u puno većoj mjeri okrenuti privatnoj sferi, dok su se društvene teme tek sporadično pomaljale u pozadini. Čime je potaknut ovaj zaokret u vašem opusu?

– Mislim da u mome pisanju nije došlo ni do kakvoga radikalnoga zaokreta. Radi se samo o fokusiranju pojedinih tema u svakoj knjizi. Prisjetimo se, moja prva knjiga stihova zove se »Gnomi« (1985) i Branko Čegec posve je točno u pogovoru ustvrdio kako se u njoj, uz sav taj kompresirani semantičko-konkretistički jezični vatromet, itekako jasno tematizira odnos, primjerice, bespomoćnoga čovjeka (gnoma) i svemogućega stroja.

S vremenom, kako su moje pjesničke knjige bivale narativnije, takozvanu »stvarnost« sam gledao s više kritičnosti prema svemu onome što mi se doslovce gadi u hrvatskoj varijanti – korupciji, nepotizmu, bankarskome fašizmu, lopovluku i otimačini svih vrsta, kriminalcima s debelim vezama u vlasti i jednih i drugih, tobože žestokih, a bezidejnih ideoloških oponenata na danas do krajnjih granica obesmišljenoj, posve atrofiranoj hrvatskoj političkoj pozornici.

Angažman i poezija često su u oksimoronskoj vezi. Kako ste uspjeli izbjeći zamku klišeja, deklarativnosti, parola?

– Tako da sam, nadam se, uspio u namjeri da na razini svake pojedine pjesme, ali i u cijeloj zbirci uopće, iskoristim sve što sam naučio pišući svoje i čitajući tuđe pjesničke knjige. Da budem konkretniji – miksao sam različite vrste pjesničkoga i književnoga diskursa – od onoga narativnoga pa sve do posve gnomičnoga. Forenzičke analize svakodnevnoga i prošloga, pa do interpolacije nekih posve ezoteričnih, mitoloških i raznoreligijskih asocijacija. Mijenjao sam diskurzivni ritam, tražio iskrenje na mjestima gdje jedan diskurs prelazi u drugi.

U nekim od najdojmljivijih pjesama u knjizi bavite se onim što se naziva »dijalog s prošlošću« – okrećete se povijesti vlastite obitelji, čiju priču otkopavate ispod »silnih nanosa povijesti«.

– Upravo ovo što ste rekli onaj je dio »Lovaca« koji se izravno nadopisuje na pjesme kakve sam pisao, recimo, u »Aritmiji«, s tim da sam ovdje odlučio otići još dublje i beskompromisnije u istraživanje traumi ljudi poput mene ili mojih najbližih.

Književni i javni govor

Mislio sam kako je priča o uništenju jedne nekada velike obitelji potpuno ekskluzivna tema, ali odrastajući u srednjoeuropskome prostoru, shvatio sam da gotova svaka obitelj ima nekoga sa sličnom pričom. Pjesma »Geschichtsmuede« ili »Umor od povijesti« tematizira onu vrstu jalove opsjednutosti poviješću o kojoj je tako pametno pisao još Nietzsche u knjizi »O koristi i štetnosti historije za život«. Nije ju zgorega ni danas pročitati. Osobito na ovim prostorima.

Dominantan motiv u knjizi, uz snijeg, jest – žica. Ona je zloguka metafora vremena u kojemu živimo danas u Europi, ali i metafora traume holokausta i novijih iskustava s totalitarizmom, koju Europa ne uspijeva izliječiti. Pjesmama o žici proročki ste najavili i izbjegličku krizu?

– Nažalost, premda se izrijekom spominje tek nekoliko puta, riječ »žica« dobila je u stvarnosnome kontekstu knjige puno na težini o kojoj govorite. Poezija i jest čudesna, ali i čudovišna stvar jer je u stanju naslutiti i ono najbolje, ali i ono najgore u sadašnjosti i budućnosti. Oni koje totalitarizam kao tema zanima i danas imaju prigodu pročitati još jednu sjajnu knjigu Žarka Paića »Totalitarizam?«, koju je nedavno objavila naklada MeandarMedia.

Smatrate li da je obaveza umjetnika u današnjem društvu javno istupati, biti politički angažiran, biti aktivist?

– Apsolutno ne! Pisac treba ostati pisac čiji je »angažman« dobro pisanje. Danilo Kiš je jednom citirao Sartrea i, parafraziram, njegovu izjavu da ako imaš nešto protiv direktora banke ili predsjednika općine, o tome ne pišeš, primjerice, roman, nego članak za novine. Dobra je literatura, dakle, sama po sebi »angažirana« i estetski, i spoznajno. Nikako i nikada ne smije biti sluškinja porobljena od bilo koje i bilo kakve ideologije. Ponovno, dakle, jeziku ponuditi šansu da istinski progovori sa samoga ruba neizrecivoga. Ali, i javno progovoriti o zlu ostaje pitanje svačije savjesti.

Poetski spomenik Baranji

»Lovci u snijegu« su, između ostalog, poetski spomenik Baranji.

– Hvala vam na ovoj konstataciji. Moj veliki književni uzor Gustav Meyrink napisao je u romanu »Golem«, parafraziram, da se hulju prepoznaje po sentimentalnosti. Vrlo slično, pa i komplementarno onoj slavnoj tvrdnji kako je zadnje utočište hulja – nacionalizam. Ono na što sam posebno pazio jest to da u svojoj književnosti ne budem ni milimetar bljutavo sentimentalan, posebno kada je riječ o tekstovima koji se bave Baranjom.

Dovoljno je i samo pet neopreznih dana pa da vas prvo polako počne hvatati memla i paučina koja polako otupljuje pogled na svinjarije oko vas; druga bi faza bila ona slavna kako u čoporu smrdi, ali je toplo, dovoljno je da započnete sklapati pa i male kompromise s ološem svih vrsta, bilo primitivnim, bilo visokosofisticiranim, i eto vas u živome blatu palanke i njezine »filozofije«, o kojoj je tako maestralno pisao Radomir Konstatinović.

Istinski voljeti svoj zavičaj znači tražiti od njega da doista, u svakom segmentu života, nastoji težiti biti sličan i vjeran onim vrijednostima koje isključuju svaku samohvalu i samozadovoljstvo, nego ističu samosvijest i samokritičnost bez milosti. Daleko, dakle, od »ukusa« svake rulje.

U vašem odnosu prema Baranji osjeća se i neka prigušena bol…

–  Apsolutno. Ali i ne samo u pjesmama s Baranjom kao tematskim kronotopom moje poezije. Uostalom, knjiga »Lovci u snijegu« umnogome i jest knjiga stihova koji tematiziraju konkretnu ljudsku, fizičku, psihičku i svaku drugu patnju. Užase svih vrsta i, primjerice, stigmatizaciju tolikih ljudi koji se ne znaju ili nisu znali othrvati tuđim predrasudama i mržnji prema svemu što je drukčije.

Kako da ne boli kada već više od jedne godina baš svaki dan slušate tko je od mladih ljudi napustio ionako već opustošenu Baranju. Njima sam, recimo, posvetio pjesmu »Ugljenar«, jer sam se prisjetio istoimene Kafkine kratke proze, ali i jedne predivne židovske pjesme »Di Zun Is Fergangen« (Sunce je na zalazu) Mordekhaya Gebirtinga (1877-1942).

Uostalom, i cijela se knjiga »Lovci u snijegu« bavi konkretnom ljudskom patnjom, ali i i zlobom – od uvreda koje se dijele poslije fajrunta u seoskim krčmama pa sve do uljuđenih, ali sto puta perfidnijih diskvalifikacija u uredima u kojima, bez iznimke, sjede isključivo i jedino politički uhljebi svih vrsta.

Što je vama Baranja?

–  Vlatko Pavletić napisao je knjigu, opet mi o oksimoronima, upravo takvoga naslova – »Tin Ujević u raju svoga pakla«. Baranja je za mene danas upravo to – raj mojega pakla i obrnuto. Stjecajem okolnosti ostao sam ovdje cijeli život, do danas sasvim pristojnih godina. Život na jednome mjestu doista može otupiti čovjeka do krajnjih granica, ali čovjek isto tako može, ako je uporan, svaki dan otkrivati detalje koje turistički pogled ne bi nikada zamijetio.

Baranja je, to ne govorim zato što sebe držim u svim smislovima Baranjcem, jedan nevjerojatno lijep i organski multinacionalan kraj, u kojemu možete, ako je malo hrabrosti, za pola sata vožnje biciklom iz Osijeka stići do istinski nedirnute divljine Kopačkog rita. Ne pišem, dakle, o onim putevima kojima vas vode turističke agencije, nego o mjestima gdje još nema uređene prirode ili samo malo različitijega, i egzotičnijega, parka. U toj divljini doista osjetite nešto u nama davno, davno zaboravljeno.

Po prvi puta u knjizi objavljute uz pjesme i svoje fotografije.

– Fotografija je već desetljećima moja velika ljubav o kojoj sam puno pisao, a u posljednjih nekoliko godina i nešto čime se s prilično strasti i sam bavim. One u knjizi »Lovci u snijegu« nikako nisu »ilustracije« stihova nego, bar se tome nadam, sinergijski faktor knjige kao cjeline. I fotografija, pisao je Benjamin, ima svoje podsvjesno, svoje oniričko. Bilo mi je stalo da upravo to oniričko bude »protuteža« dokumentarizmu priličnoga broja stihova u knjizi.